Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Zoran Aralica: Država ima pravo i mogućnosti intervenirati
Objavljeno 8. rujna, 2018.
DR. SC. ZORAN ARALICA, VIŠI JE ZNANSTVENI SURADNIK NA EKONOMSKOM INSTITUTU ZAGREB

Rekao bih da se izazovi u ekonomiji gomilaju. Ti izazovi postaju problemi u onom trenutku kada se ne percipiraju, a još manje rješavaju. Osnovna konstatacija od koje treba započeti bilo kakvo promišljanje radi unaprjeđivanja situacije jest da je Hrvatska nakon gotovo tri deseteljeća tranzicije postala jedna od najsiromašnijih članica EU-a. Razlog tome vidim u tri skupine izazova na koje kao država nismo imali niti imamo danas adekvatan odgovor - kaže dr. sc. Zoran Aralica, viši znanstveni suradnik na Ekonomskom institutu Zagreb, te pojašnjava:


- Prvo su inicijalni uvjeti tranzicije, gdje smo imali u prosjeku slabu razinu štednje u odnosu prema investicijama, nižu razinu likividnosti tadašnjih malih i srednjih poduzeća, slabije vještine kao i slabiju razinu inventivnih aktivnosti u odnosu prema ostalim zemljama koje su postale članice EU-a 2004. Druga skupina izazova pojavila se devedesetih godina prošlog stoljeća, na koje nismo imali odgovor. Tu su tri povezana pojma - raspad zajedničkog tržišta, rat i poslijeratna obnova gospodarstva i privatizacija, a to je u konačnici dovelo do poslovnog okruženja u kojemu je primarno na mikrorazini bilo dominanto prisvajanje poduzeća radi imovine jer rat i privatizacija u tim okolnostima, kao i okruženje koje takvi događaji stvaraju, obaraju cijenu poduzeća, tako da se menadžment tih poduzeća okretao uglavnom prema traženju imovine radi zarade na preprodaji, umjesto na stvaranju novih i dodanih vrijednosti. Treća skupina izazova koji su konstantna od osamostaljenja RH jest oblik kapitalizma koji se provodi u Hrvatskoj (individualni u odnosu na kolektivni njemački, koji bi nama po mentalnom sklopu više odgovorao), nepostojanje razvojnog modela niti na razini koncepcije, kao i slabo funkcioniranje tržišta (znatno slabija stopa ulaska i izlaska poduzeća u RH na pojedina tržišta, dva do tri puta sporije nego što je to prosjek zemalja EU-a). Konačno, budući da je najveći izazov nepostojanje nekakvih mehanizama na razini države koji bi bili u stanju učinkovito djelovati prema poboljšanju stanja, ponajprije u području konkurentnosti, kriza se i dalje produbljava bez obzira na nominalne rezultate rasta BDP-a u posljednjih par godina. Zapravo više i ne možemo govoriti o krizi jer kriza podrazumijeva da će se stanje nakon određenog razdoblja popraviti, što kod nas nažalost nije slučaj.

SUMNJE U INSTITUCIJE


Jedan od uvjeta za članstvo u EU bio je i rješavanje problema brodogradnje. Na neki način to je riješeno, no sad vidimo da su problemi ostali. Gdje se pogriješilo?
- Očito da pitanje bodogradnje nije riješeno, jer danas to ne bi bilo vaše pitanje. Naglasak je bio na političkom restrukturiranju, gdje se tražilo što brže riješenje, za razliku od poslovnog restrukturiranja koje bi se zasnivalo na proizvodnom tehnološkom unaprjeđenju poduzeća. Teško je govoriti o nekakvom suvislom prijedlogu rješenja problema dok se jasno ne utvrdi činjenično stanje, a koje vjerojatno uključuje i elemente kaznene odgovornosti. Tamo gdje završava nekakva javna analiza (stručno znanstvena) započinje uloga represivnog aparata u traženju kaznene odgovornosti. Nažalost, mi se uvijek vraćamo na isto - da su mehanizmi nadzora slabi i da uprave tih poduzeća nisu na visini zadatka. I da reakcija javnosti nastane u onom trenutku kada problem eskalira, nakon pet godina gubitaka unutar Uljanika, primjerice.

Što se Uljanika tiče, ali i drugih brodogradilišta, treba li i može li, u okvirima zakona, država nakon Agrokora spašavati i brodogradnju?
- Zakon kao što je lex Agrokor ne bi pomogao. Osobno sam protiv toga da se zakon piše za jedno poduzeće, jer to dovodi do sumnje u institucije koje donose takve zakone (prije svega u njihove namjere). To sve oko Agrokora ima odjek kod stranih investitora koji prate što se događa jer država arbitražno određuje lex-Agrokorom tko mora investirati, što je jako loše. U slučaju lex-Agrokora još se i blagonaklono gleda na nejavno djelovanje i automatski se daje pljuska onima koji javno djeluju i zalažu se za nekakva prihvatljiva riješenja. Tako da su tužbe nakon nagodbe logična posljedica nastale situacije, što je rezultat ovoga zakona.

Postavlja se pitanje - zašto brodograđevna industrija u posljednjih petnaestak godina nije bila uključena u nikakve industrijske strategije pa ni u posljednjoj strategiji pametne specijalizacije?
- To znači da nije postojala volja da se najveći subjekti pokušaju na nekakvoj ekonomskoj logici uključiti u nacionalne programe i nadnacionalne politike (EU). Mora se znati kako su danas u EU-u atraktivne industrijske i inovacijske politike, i to one koje su po svome karakteru kombinacija vertikalnih i horizontalnih politika kao što je Strategija pametne specijalizacije koja se provodi u svim zemljama EU, koja je u svojoj osnovi i Nova industrijska politika. (Više o novoj industrijskoj i inovacijskoj politici na razini EU-a moći će se čuti na dvodnevnoj Znanstvenoj konferenciji naslova Smart Specialization Strategies: Contemporary Challenges of its Design and Implementation u organizaciji Ekonomskog instituta Zagreb koja će se održati 25. i 26. rujna unutar EU projekta SmartEIZ.)
Glede informiranja javnosti, ne stoje ocjene u medijima kako sektorske pomoći ne postoje danas u industriji. Normalno, preduvjet za njih je proizvodno-tehnološko restrukturiranje problematičnih poduzeća, odnosno adekvatan nadzor restruktriranja. Prikrivena razvojna politika od strane EU-a uvijek je postojala u posljednja dva desetljeća, ponajprije kroz strukturne i kohezijske fondove, međutim njihova učinkovitost u području konvergencije zemalja istočne Europe, članica EU-a, kao i Hrvatske, u kontekstu standarda tih zemalja i razvijenosti industrija u tim zemljama, nije zadovoljavaća. Dapače, činjenice iz prakse i nalazi unutar znanosti govore kako su horizontalne mjere industrijske i inovacijske politike (koje se odnose npr. na promociju određenih infrastruktura i aktivnosti I&R) u velikoj mjeri kontraproduktivne u posljednjih desetak-dvadesetak godina i ne doprinose rastu produktivnosti ponajprije industrija istočnoeuropskih zemalja. Razloge treba tražiti u strukturi proizvodnje i proizvoda tih zemalja, visokom udjelu lohn poslova do kojih su došle preko FDI-ja uglavnom iz Europakih zemalja, nižoj razini ulaganja u istraživanje i razvoj u odnosu na razdoblje prije tranzicije. Što se tiče rješenja, dovoljno je vidjeti tršćansko brodogradilište Holding Fincantieri, jedno od vodećih u svijetu, i provjeriti javno dostupni podatak kako je vlasnik te tvrtke Fintecna, koja se bavi financijskim menadžmentom i u vlasništvu je Ministarstva ekonomije. Osobno smatram da treba tražiti poveznicu između ostataka domaćih brodogradilišta, pri čemu mora postojati jasno razgraničena uloga i obveza privatnog i javnog partnera. Normalno je da prije toga mora postojati nekakav clean start. I ako se pojavi novi model, to neće biti dovoljno jer je stvar u tome da mora postojati odgovornost svih dionika u tom procesu, što do sada nije bio slučaj. Napominjen kako je to teško uspostaviti u okolnostima kakve su u RH. Jer neformalne norme kao što je povjerenje se najteže mijenjanju u praksi.
ZAOSTALI MITOVI


Koliko je dobra ili loša činjenica da su u Uljaniku (ali i nekim drugim tvrtkama) i sami radnici vlasnici određenog broja dionica, kao i država?
- Praksa da se država upleće u tržišne odluke samo ako je nastupilo narušavanje tržišnih odnosa (en. market failure), odnosno praksa koja isključuje bilo kakvu aktivnost države u upravljanju, napuštena je u naprednim državama prije dvadesetak godina. Nažalost ovaj oblik promišljanje je dominatan kod nas. Države na različite načine interveniraju radi pojave manjkavosti u upravljačkim kapacitetima i manjkavosti u pogledu financiranju. Na konceptualnoj razini sjajan prikaz je o sudjelovanju države u poticanju poduzetništva može se naći u radovima Mariane Mazzucato, koja je postala jednim od najvažnijih influencera u području ekonomije u Europi. Najznačajnija je knjiga u tom kontekstu Entrepreunerial State, a potrebno je pročitati i posljednju knjigu Value of Everything, gdje se između ostalog detektiraju i determinante trenutnog funkcioniranja poduzeća (uloga financijalizacije), kao i što se opravdano kritizira i BDP kao nedovoljno dobra mjera razvijenosti pojedinih zemalja.

Kad su velike tvrtke u pitanju, bilo privatne bilo državne, uvijek iznova slušamo, kad se pojave problemi, o "spašavanju" radnih mjesta, uz prijetnju stečajevima. Koliko je to sve zapravo mit?

- Mit je zbog činjenice što dosadašnje vlade, sazivi Sabora i ostala odgovorna tijela države nisu ništa činili u povodu pitanja razvoja RH u posljednjih 30 i više godina, osim što se interveniralo ako je problem eskalirao. To je kao da ubiješ svoje roditelje pa onda pričaš da si siroče. Napominjen kako smo zemlja koja je doživjela najveću negativnu deindustrijalizaciju u Europi u posljednjih 30-ak godina (gubitak radnih mjesta u industriji smanjivanje udjela dodane vrijednosti u BDP), pa normalno da dominira javnim diskursom teza kako je mit spašavati te industrije. Već sam prije objašnjavo kako je način djelovanja, koji je prisutan kod nas, napušten od cijelog svijeta već dva desetljeća i da naprednije zemlje EU-a od nas razvijaju mehanizme kroz industrijske politike, inovacijske politike i usklađuju ih s EU okvirima te traže načina kako da unaprijede vlastite zajednice. Druge zemlje, poput Kine, koja nije prepustila vlastite resurse u cijelosti strancima, ili Južne Koreje, koja je još rigidinija u kontekstu FDI-ja, još su učinkovitije u nastojanju da se sačuvaju i razvijaju domaće industrije radi dostizanja standarda razvijenih zemalja (en. catching up). Dakle, razvoj složenih industrija mora biti dio razvojnog plana jedne zemlje, jer u suprotnom imamo ovo što imamo u RH, a to je razaranje postojećih resursa, pa ne čudi što je mnogima, osobito mladima, napuštanje Hrvatske najmanje loš scenarij.(D.J.)
Zemlja smo koja je doživjela najveću negativnu deindustrijalizaciju u Europi u posljednjih 30-ak godina pa je normalno da dominira teza kako je mit spašavati industrije...
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: MIGRANTSKA KRIZA I SUSTAVNO ZBUNJIVANJE JAVNOSTI (I.)

Hrvatska je sigurna. Tko ju želi učiniti nesigurnom?

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana