VELIMIR ŠONJE

CIKLUSI SU RIZIK, A RIZIK IMA SVOJU CIJENU

 

Boris Miletić iz IDS-a je u nedavnoj Temi dana HRT-a o krizi u pulskom Uljaniku izrekao mokri san svih političara - da brodogradnja postane kao poljoprivreda. Kao da 30 milijardi kuna raznih poticaja od 1992. do 2015. za industriju koja koristi više uvoznih nego domaćih intermedijarnih inputa nije bilo dovoljno. Ako politiku pustimo da divlja, uzet će nam sve.

Priča o nekada "perjanici" naše industrije relativno je dobro poznata. Suludo trošenje novca pasivnih poreznih obveznika koji su čekali kao ovce na šišanje radi održanja proizvodnji od kojih korist ima nekoliko tisuća ljudi zauzdano je neposredno prije ulaska u EU (Europa, hvala!). Tada su programom restrukturiranja dogovorenim s Europskom komisijom obuhvaćena sva značajna brodogradilišta osim Uljanika. Program je obuhvaćao privatizaciju i postupno smanjivanje subvencija. Subvencije su prošle godine dokinute i odmah se postavilo pitanje hoće li privatna brodogradilišta moći samostalno nastaviti poslovati na tržištu. Pogotovo jer ciklus u brodogradnji nije povoljan, što ćemo pokazati u nastavku teksta. Iako Uljanik nije bio dio tog programa, i pulsko je brodogradilište restrukturirano tih godina. Vlada je (p)ostala manjinski dioničar. Iako je ostala najveći pojedinačni dioničar, većinu dionica s uračunatim trezorskim dionicama stekli su radnici, a među partnerima u poslu našli su se i važni regionalni igrači, partneri države poput Adrisa. U godinama koje su uslijedile država je nastavila izdavati jamstva Uljaniku. Prema izvorima u medijima, jamstva su dosegnula 600 milijuna eura. Dakle, novac poreznih obveznika ovdje je na kocki i bez subvencija. Zbog toga ne stoje tvrdnje da država nije pomagala Uljaniku. Samo je modalitet i pravni background pomoći bio drugačiji.


U vrijeme prvog vala restrukturiranja brodogradnje prije 6-7 godina sektor je zapošljavao oko 12 tisuća ljudi, a sada je taj broj oko 8 tisuća. Te brojke su mnogo, mnogo manje od broja poslova koje je brodogradnja, jednako neefikasna i poticana, osiguravala u bivšoj državi i 90-ih.
Može se pratiti dugi ciklus odumiranja ove tradicionalne industrije koji traje više desetljeća i nema razloga za pretpostavku da se taj dugi ciklus neće nastaviti. Serijska brodogradnja odavna je otišla u Aziju gdje se radi najefikasnije. Najveći svjetski borodgraditelji su Daewoo, Hyundai i Samsung, a najveće brodograđevne nacije Kina, Južna Koreja i Japan. U Europi gotovo više nema tradicionalne brodogradnje, ostale su niše s većom dodanom vrijednosti, a oni koji u globalnoj brodogradnji još uvijek nešto znače poput Skandinavaca svoj pristup zasnivaju na tehnološkim inovacijama, inženjeringu i konzaltingu u branši. Prljavi dio posla rade drugi.
Model restrukturiranja hrvatske brodogradnje počiva na ideji da će naši brodograditelji zahvaljujući akumuliranom znanju pronaći profitabilne niše i specijalističke proizvodnje. To nije nimalo lako, ali je vjerojatno jedini put za smanjenje osjetljivosti proizvodnje na svjetski ciklus. Međutim, pojava informacije o tome da su problemi prisutni i u ostalim, privatiziranim brodogradilištima (mediji spominju da plaće kasne i u Brodotrogiru) indicira da se u namjeri nije uspjelo. Vjerojatno nije slučajno da problemi, ne samo u Uljaniku, eskaliraju u razdoblju koje je za industriju veoma loše u cikličkom smislu.
Analitička kuća specijalizirana za brodarstvo Clarksons Research opisala je aktualni ciklus s pomoću usporedbe s velikim zadnjim ciklusom u brodogradnji u prošlom stoljeću. Taj ciklus opisan je crvenom linijom koja se odnosi na razdoblje 1970. - 1990. Vidi se uzlet sedamdesetih, vrhunac 1977.-78. i nakon toga dugi pad s dva dna koji je trajao više od desetljeća. Glavna karakteristika tog ciklusa bio je golemi globalni višak brodskih kapaciteta koji je nastao u vrijeme napuhavanja tržišta sedamdesetih. U Clarksonsu su uočili da je napuhavanje tržišta, odnosno izgradnja mase kapaciteta, što je trajalo do 2010.-11., imalo slična obilježja kao ciklus sedamdesetih. Potom je uslijedilo ispuhavanje pa mali oporavak i stabilizacija, tako da razdoblje od 2015. do 2017. uopće nije izgledalo tako loše. U Clarksons Researchu ovaj su graf izradili još 2016. i točno predvidjeli veliki tržišni zastoj 2018. Prema trenutačnim tržišnim informacijama, ove se godine očekuje pad outputa od 18 %, približno koliko je najavljeno.

Prognozirati je teško, naročito kad je u pitanju budućnost (Yogi Berra), tako da ovaj pogodak za 2018. ne znači da će se pogodci ponoviti u budućnosti. Međutim, ipak je zanimljivo zabilježiti poruku, koja glasi: I ako bude nekog oporavka 2019. ili 2020., bit će kratkotrajan. Brodograđevnu industriju čeka još 4-5 godina do dna dugog ciklusa. Tu mogućnost, u probabilističkom smislu, treba imati na umu prigodom osmišljavanja i izvedbe najavljenih programa restrukturiranja, bez obzira na pravni okvir (stečaj, predstečaj ili restrukturiranje izvan okvira stečajnog zakonodavstva).
Svaka industrija kapitalnih dobara podložna je izrazito jakim ciklusima (o razlozima će uskoro pisati Bićanić i Deskar Škrbić na Labu). Ovaj prikaz ciklusa u brodogradnji nosi tri glavne poruke:
- Hrvatska brodogradnja bila je u problemima i na vrhuncu prethodnog ciklusa, što znači da joj u to vrijeme ni povoljan ciklus nije mogao pomoći. Znači da su njezini problemi fundamentalni, a ne ciklički. Ciklus samo pojačava ili smanjuje problem koji nikada ne nestaje.
- Svaki veliki ciklus osvijesti ljude pa ih ciklički stres navede na to da se počnu štititi od fluktuacija. Smanjivanje opsega i rješavanje proizvodnji jedan je od načina za to. Korejska vlada je procijenila da su neke regije izrazito izložene riziku brodograđevnog ciklusa i osmislila velike poticaje za otvaranje poduzeća iz drugih branši u tim regijama. Hrvatska ima spontanu sreću što je brodogradnja regionalno hedgirana turizmom, ali treba imati na umu da se i drugi, koji su efikasniji, pomalo odmiču od ove izrazito kolebljive branše.
Izgleda da dosadašnja strategija diversifikacije poslovanja, otklona od serijske proizvodnje i usmjeravanja k specijaliziranim nišama do sada nije dala rezultata. Bar ne u dovoljnoj mjeri da se ublaži udar globalnog ciklusa.

ANDREJ GRUBIŠIĆ

TEROR MANJINE NAD VEĆINOM

 

Apsolutno je nevjerojatno kojom su lakoćom izdana dodatna državna jamstva za isplatu plaća radnicima u privatnoj kompaniji. Vjerujući u tezu Russela Kirka, koji je u svojoj ‘Politici razboritosti‘ konstatirao kako je ‘možda pojedinac budalast, ali je ljudska vrsta mudra‘, a uvjeren da i dalje ima nade za prevagu činjenica nad dojmovima vezanim uz Uljanik i brodogradnju, u nastavku je nekoliko razloga zašto praksa daljnjeg državnog financiranja mora prestati te zašto su prave i najveće žrtve hrvatski građani koji ne rade u Uljaniku, a ne njegovi radnici, kako se nerijetko stječe dojam.

Prisilno kolektivno financiranje bez slobode izbora - hrvatski su građani prisilno oporezovani i njihov (a ne državni!) novac daje se brodogradilištima a da nemaju pravo odabrati žele li ili ne žele financirati brodogradilišta. Do sada je svaki Hrvat u brodogradnju dao otprilike 7500 kuna, odnosno četveročlana obitelj ni manje ni više nego 30.000 kuna! Za razliku od prisile koja je bila nametnuta svim građanima, radnici Uljanika tamo su radili i još rade dobrovoljno!
Plaćamo, a ne dobivamo ništa zauzvrat - brodogradnja je proglašena nacionalnim interesom sugerirajući kako bi svi građani trebali imati koristi od nje (poštujući načelo pravednosti, razumno je očekivati da oni koji daju više novca u njezino financiranje, trebaju uživati više od navodnih benefita), međutim, činjenice pokazuju da hrvatski građani nisu dobili ništa za novac koji su dali, dok su radnici Uljanika za pruženu uslugu rada uredno dobivali plaće, kooperanti naknadu za isporučene proizvode i usluge (nerijetko po napuhanim cijenama!), a vlasnici profit kada ga je bilo. Dakle, trošak je kolektivan i nacionalan, a koristi izrazito individualne i rezervirane za partikularne skupine koje se prikazuju kao žrtve.

Ne samo da smo bili, i još smo, prisiljeni financirati tuđi biznis pod egidom nacionalnog interesa nego moramo financirati proizvod koji nikada svojom voljom i bez prisile ne bismo kupili i konzumirali. Pravu volju hrvatskih građana može se testirati samo dopuštanjem slobode izbora - uvjeren sam da većina hrvatskih obitelji ranije navedenih 30.000 kuna nikad ne bi potrošila na kupnju broda.
Teror manjine nad većinom - dominatni argumenti skupine koja se (samo)proglašava žrtvom tradicija su brodograditeljstva iviše od sto godina povijesti, obiteljska povezanost s Uljanikom (radio je djed, otac i sin) itd. S druge strane dolaze činjenice da brodogradnja generira gubitke jer se, čuvajući povijest i tradiciju (a politika tuđim novcem kupujući socijalni mir), nisu prigodili tržištu, nadalje zbog vjerojatnog potkradanja poslovnog sustava od (bar dijela) onih koji za to imaju priliku te tvrdoglavog stajališta kako se radi o nepromjenjivim okolnostima iz kojih proizlazi njihov zaključak da se mora nastaviti brodogradnja na toj lokaciji te kako ti radnici ‘moraju negdje raditi i da im država to mora osigurati‘. Ne čude takvi argumenti jer su jasne koristi za uske skupine na štetu širokih masa. Međutim, stvarna je istina da se radi o ljudima koji se mogu i moraju smatrati objektivno odgovornima za sebe i svoje obitelji (kao i mi koji ih sufinanciramo, a ne dobivamo ništa!), da se u životu mora jedino umrijeti (što god radio!) te da se ovdje radi o eklatantnom primjeru sociološkog fenomena ekonomskog terora manjine nad većinom.
Nepravda spram 200.000 nestalih radnih mjesta u privatnom sektoru - u razdoblju od 2009. do 2014. gotovo 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru je ugašeno. U razdoblju najvećih problema privatnog sektora država je dizala poreze i povećavala potrošnju ne otpuštajući nikoga iz javnog sektora, uključujući i kontinuitet prakse davanja subvencija brodogradilištima. Nitko od tih 200.000 ljudi nije dobio plaću kreditom banke uz državno jamstvo (kao upravo Uljanikovi radnici), nego su bili prisiljeni na grubu prilagodbu tržištu - to su i učinili na način da u Hrvatskoj više ne rade ono što su radili ili više i ne rade u Hrvatskoj. Velik dio ih je u Irskoj, s tim da im nitko nije vratio onih 7500 kuna koje je svaki od njih 200.000 do sada dao tzv. žrtvama u brodogradnji, nego su u praksi doživjeli kako socijalizam uzvraća udarac - kao i uvijek do sada u povijesti - ideje naše, a pare vaše! Da bi uljanikovac bio sa svojom obitelji, taj radnik koji je otišao u Irsku sada je odvojen od svoje obitelji. Da bi se uljanikovcu isplatila plaća u proteklim godinama, taj je radnik prisilno odvajao od svoje plaće. Toliko o pravednosti.

Socijalizam je bio i ostao najveća ekonomska obmana u uređenju društvenih odnosa, a glavni rezultati njegova postojanja su kreiranje istinske socijale ovisne o tuđoj pomoći, demotiviranje sposobnih na dodatni angažman jer jer koncept ‘nacionalnih interesa‘ koji im se servira obična šarlatanska demagogija koja je u biti nametanje prisilnih mehanizama ‘pomoći drugima‘ u kojima državni birokrat dobiva plaću za uslugu koju nam prisilno prodaje (npr. administrira i nadzire provedbu subvencija itd.), a mi kao građani tu uslugu nismo tražili niti je imamo mogućnost prestati financirati. Naposljetku, u nedostatku pravog izbora i zbog niskih ekonomskih sloboda, socijalizam je nevjerojatan poticaj i ubrzavatelj ekonomske emigracije. Apsolutno najveći kreator siromaštva u Hrvatskoj je upravo država, koja je u pretjeranoj mjeri upletena u gospodarske tokove. Zbog tog je razloga ulogu države potrebno znatno reducirati i ostaviti veću slobodu ekonomskog izbora (od toga gdje ćemo se liječiti, komu ćemo uplaćivati štednju za mirovinu, u kojoj ćemo se školi obrazovati, komu ćemo dobrovoljno pomagati itd.). Ekonomska sloboda predstavlja mogućnost izbora korištenja vlastite zarade u smislu (I) koliko ćemo potrošiti na sebe i s kojom svrhom; (II) koliko ćemo štedjeti (investirati) i na koji način; (III) koliki dio svoje zarade i komu ćemo dati. Naglasak je da sami odlučujemo, a to danas nije slučaj kod nas. U Hrvatskoj je ekonomska sloboda na niskimm razinima jer nam država kroz poreze uzme novce i onda raspoređuje za zdravstvo, obrazovanje, mirovine, subvencije itd. Rezultat je velika državna potrošnja i loši rezultati, a vi kao građanin platitelj nemate izbora! Ako vam se postojeći sustav ne sviđa, morate konzumirati privatnu zdravstvenu ili obrazovnu uslugu i dodatno je platiti, ali vam nitko ne vraća novac koji ste uplatili za sustav javnog zdravstva ili školstva kojim možda niste zadovoljni ili ne koristite njegovu uslugu. Ili kada država vaš novac daje nekomu tko se bavi brodogradnjom, a vi to nikada ne biste dobrovoljno učinili jer ne vidite svrhu i svoj interes u tome. To je sindrom socijalizma - državni birokrat navodno zna bolje što je dobro za mene i vas, a da bi to sproveo u djelo, uzima nam novac kroz porez, od toga sebi jedan dio zadrži kao plaću te sam kreira sustav koji nema konkurencije. Na kraju, hrvatski građanin s prosječnom plaćom godišnje u HZZO uplati 16.000 kuna, a za mirovinsko 20.000 kuna, a nerijetko je nezadovoljan zdravstvenom uslugom (npr. čeka dvije godine na neki pregled), a da ne govorim da će imati mizernu mirovinu. Još povrh toga, prisilno odvoji nekoliko stotina kuna na subvencije na proizvode koje ne želi! Jedino rješenje za bolji život je znatno smanjenje uloge države u našem životu. Znatan dio novca koji država uzima treba ostaviti građanima da sami odaberu kako će ga potrošiti. To bi potaknulo konkurenciju na tržištu u svim segmentima i povećalo kvalitetu usluge, s tržišta maknulo poslovne parazite i ostavilo najbolje (koji će radi vlastitog interesa ljudima plaćati veće plaće, pa na kraju svi imaju bolji standard življenja).

Naposljetku, jedan od transparenata koje su uljanikovci imali na Markovu trgu je "Smrt kapitalizmu". Međutim, čini se da uljanikovac ne razumije da su mu baš ti koji u kapitalizmu zarađuju i pune državni proračun upravo izdali još jednu garanciju za plaću koju im je isplatio HBP za srpanj i kolovoz. Nadam se da neće umrijeti kapitalizam, nego da je upravo u tijeku proces umiranja socijalizma u Uljaniku!