Magazin
TEMA TJEDNA: SPAŠAVANJE POSRNULIH DIVOVA (II.)

Vedrana Pribičević: Kada smatramo nešto "našim", onda se prema tome ponašamo kao da je "ničije"
Objavljeno 8. rujna, 2018.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: SPAŠAVANJE POSRNULIH DIVOVA (I.)

Šlepanje na račun države mora prestati!

Iako su trenutačno u Hrvatskoj ekonomski trendovi pozitivni - rast BDP-a, pad nezaposlenosti, primarni suficit te vanjskotrgovinski suficit - strukturalne slabosti koje utječu na srednjoročne izglede rasta još uvijek ostaju, kaže Vedrana Pribičević, profesorica pri Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, te dodaje:


- Hrvatska ima iznimno nizak rast potencijalnog BDP-a, odnosno rasta koji se ostvaruje kada se uklone cikličke oscilacije i koji je određen količinom i kvalitetom kapitala i rada, ali i stopom tehnološkog napretka. Poziciju nam dodatno ugrožava emigracija radno sposobnog stanovništva. S jedne strane, to vodi rastu plaća za stanovništvo koje ostaje, a rast plaća bez rasta produktivnosti vodi smanjenju međunarodne konkurentnosti. Nadalje, odljev najsposobnijeg dijela stanovništva ima iznimno nepovoljan utjecaj na formaciju ljudskog kapitala, što opet vodi smanjenju potencijalnog BDP-a. Ono što je bitno naglasiti jest da je kriza osjetno promijenila hrvatski model ekonomskog rasta, gdje je rastom udjela izvoza u BDP-u otvorena prilika za izvozom upogonjen rast (eng.export-led growth), koji je za male otvorene ekonomije jedini recept za dugoročno održiv rast. No, dobar dio rasta vanjske potražnje odnosi se i na turizam čiji prihodi postaju neizvjesni u vremenima kada se konkurencija na Mediteranu oporavlja od posljedica terorizma. Pitanje je hoće li Hrvatska moći preživjeti žestoku cjenovnu konkurenciju u bliskoj budućnosti, a koju predvodi obilno od države dotirani turski turizam.

Kad smo kod problema, ekonomskih, gospodarskih, financijskih, aktualno je pitanje brodogradilišta?
- Reforme brodogradilišta počivale su na lažnoj dihotomiji između javnog i privatnog. Privatizacija ne mijenja nužno ponašanje radnika i uprave, jer i jedna i druga forma vlasništva može opstati unutar tvrtke ako joj tržišni uvjeti dopuštaju da bude neefikasna. No, ekonomski se krajobraz u brodogradnji u posljednjih deset godina drastično promijenio jer su sada glavni proizvođači jednostavnijih brodova Kinezi i Korejci čiji cjenovni pritisak nadolje hrvatska (ali i europska) brodogradnja ne može izdržati. Stoga je transformacija europske brodogradnje koja je počela prije više od 30 godina bila dalekovidna te danas brodogradnjom u EU-u dominiraju brodovi visokih tehnologija i kompleksnosti, kao što su kruzeri. Primjerice, kineska su brodogradilišta tek prošle godine počela razmišljati o tome da počnu graditi kruzere poradi rasta potražnje za krstarenjima, no nisu tome tehnološki dorasla pa su golemim financijskim sredstvima pokušala u Kinu dovabiti vrhunske talijanske i njemačke stručnjake za gradnju putničkih brodova.

Što se Uljanika tiče, ali i drugih brodogradilišta, kako zapravo riješiti njihove probleme?
- Članak 87 i 88 ugovora o Europskoj uniji ne dopušta izravnu pomoć brodogradilištima, no u prošlosti su postojali načini na koji je bilo moguće pomoći brodogradnji da se modernizira, ulaganjem u R&D, te su bila dostupna i sredstva koja su trebala ublažiti socijalne posljedice reformi brodogradilišta. Hrvatska je nažalost slabo iskoristila te mogućnosti i naša su brodogradilišta danas velikim dijelom tehnološki nazadna.

Koliko je dobra ili loša činjenica da su u Uljaniku (ali i nekim drugim tvrtkama) i sami radnici vlasnici određenog broja dionica kao i država?
- Radničko dioničarstvo zahtijeva angažman radnika u vidu odlučivanja, postavljanja i smjenjivanja uprave i kontrole kompanije, a većina radnika na taj angažman nije spremna. Mislim da je pretjerano ambiciozno, ali i u neku ruku nepošteno da od radnika očekujemo da budu profesionalci u svom poslu i da istovremeno vode kompaniju. Nije li paradoksalno da radnici sada traže da u Nadzornom odboru opet sjedi osoba iz države? Osim toga, nekompetentan menadžment lakše ćete smijeniti ako vlasnici kompanije nisu zaposlenici kompanije, jer se radnici često nisu htjeli zamjeriti Upravi pa nisu ni previše ispitivali o, primjerice, financijskoj poziciji kompanije prije nego što su se pojavili problemi na vidiku. U konačnici, kada smatramo nešto "našim", onda se često prema tome ponašamo kao da je "ničije". Odgovornost leži na menadžmentu, ali i na radnicima koji nisu menadžment smijenili kada su uočili gomilanje gubitaka. No, tu je i treći sloj, o kojemu se slabo priča, a to je politička premreženost menadžmenta, pa je zasigurno moć radnika u smjenjivanju direktora bila smanjena.

Kad su velike tvrtke u pitanju, bilo privatne bilo državne, nameće se i problem upravljanja, menadžmenta?

- Hrvatska ima vrlo nisku razinu kulture korporativnog upravljanja. U razvijenom svijetu kada poduzeće posluje loše, menadžment odlazi, bez obzira na to je li gubitak zbog neuspješnog tržišnog natjecanja ili je rezultat loših poslovnih odluka. Menadžer je odgovoran, prije svega, dioničarima, ali i radnicima, dobavljačima, pa i državi. U Hrvatskoj menadžeri koji su upropastili nemali broj tvrtki i dalje cirkuliraju kroz ekonomiju i to im u velikoj mjeri omogućava nepotizam i korupcija. S druge strane, gotovo je zanemariv broj menadžera obrazovan na vrhunskim školama u Europi i SAD-u. Kapitalizam je onoliko uspješan koliko ima dobre menadžere.(D.J.)

VELIMIR ŠONJE

CIKLUSI SU RIZIK, A RIZIK IMA SVOJU CIJENU

 

Boris Miletić iz IDS-a je u nedavnoj Temi dana HRT-a o krizi u pulskom Uljaniku izrekao mokri san svih političara - da brodogradnja postane kao poljoprivreda. Kao da 30 milijardi kuna raznih poticaja od 1992. do 2015. za industriju koja koristi više uvoznih nego domaćih intermedijarnih inputa nije bilo dovoljno. Ako politiku pustimo da divlja, uzet će nam sve.


Priča o nekada "perjanici" naše industrije relativno je dobro poznata. Suludo trošenje novca pasivnih poreznih obveznika koji su čekali kao ovce na šišanje radi održanja proizvodnji od kojih korist ima nekoliko tisuća ljudi zauzdano je neposredno prije ulaska u EU (Europa, hvala!). Tada su programom restrukturiranja dogovorenim s Europskom komisijom obuhvaćena sva značajna brodogradilišta osim Uljanika. Program je obuhvaćao privatizaciju i postupno smanjivanje subvencija. Subvencije su prošle godine dokinute i odmah se postavilo pitanje hoće li privatna brodogradilišta moći samostalno nastaviti poslovati na tržištu. Pogotovo jer ciklus u brodogradnji nije povoljan, što ćemo pokazati u nastavku teksta. Iako Uljanik nije bio dio tog programa, i pulsko je brodogradilište restrukturirano tih godina. Vlada je (p)ostala manjinski dioničar. Iako je ostala najveći pojedinačni dioničar, većinu dionica s uračunatim trezorskim dionicama stekli su radnici, a među partnerima u poslu našli su se i važni regionalni igrači, partneri države poput Adrisa. U godinama koje su uslijedile država je nastavila izdavati jamstva Uljaniku. Prema izvorima u medijima, jamstva su dosegnula 600 milijuna eura. Dakle, novac poreznih obveznika ovdje je na kocki i bez subvencija. Zbog toga ne stoje tvrdnje da država nije pomagala Uljaniku. Samo je modalitet i pravni background pomoći bio drugačiji.

PRIMAT AZIJE

U vrijeme prvog vala restrukturiranja brodogradnje prije 6-7 godina sektor je zapošljavao oko 12 tisuća ljudi, a sada je taj broj oko 8 tisuća. Te brojke su mnogo, mnogo manje od broja poslova koje je brodogradnja, jednako neefikasna i poticana, osiguravala u bivšoj državi i 90-ih.
Može se pratiti dugi ciklus odumiranja ove tradicionalne industrije koji traje više desetljeća i nema razloga za pretpostavku da se taj dugi ciklus neće nastaviti. Serijska brodogradnja odavna je otišla u Aziju gdje se radi najefikasnije. Najveći svjetski borodgraditelji su Daewoo, Hyundai i Samsung, a najveće brodograđevne nacije Kina, Južna Koreja i Japan. U Europi gotovo više nema tradicionalne brodogradnje, ostale su niše s većom dodanom vrijednosti, a oni koji u globalnoj brodogradnji još uvijek nešto znače poput Skandinavaca svoj pristup zasnivaju na tehnološkim inovacijama, inženjeringu i konzaltingu u branši. Prljavi dio posla rade drugi.
Model restrukturiranja hrvatske brodogradnje počiva na ideji da će naši brodograditelji zahvaljujući akumuliranom znanju pronaći profitabilne niše i specijalističke proizvodnje. To nije nimalo lako, ali je vjerojatno jedini put za smanjenje osjetljivosti proizvodnje na svjetski ciklus. Međutim, pojava informacije o tome da su problemi prisutni i u ostalim, privatiziranim brodogradilištima (mediji spominju da plaće kasne i u Brodotrogiru) indicira da se u namjeri nije uspjelo. Vjerojatno nije slučajno da problemi, ne samo u Uljaniku, eskaliraju u razdoblju koje je za industriju veoma loše u cikličkom smislu.
Analitička kuća specijalizirana za brodarstvo Clarksons Research opisala je aktualni ciklus s pomoću usporedbe s velikim zadnjim ciklusom u brodogradnji u prošlom stoljeću. Taj ciklus opisan je crvenom linijom koja se odnosi na razdoblje 1970. - 1990. Vidi se uzlet sedamdesetih, vrhunac 1977.-78. i nakon toga dugi pad s dva dna koji je trajao više od desetljeća. Glavna karakteristika tog ciklusa bio je golemi globalni višak brodskih kapaciteta koji je nastao u vrijeme napuhavanja tržišta sedamdesetih. U Clarksonsu su uočili da je napuhavanje tržišta, odnosno izgradnja mase kapaciteta, što je trajalo do 2010.-11., imalo slična obilježja kao ciklus sedamdesetih. Potom je uslijedilo ispuhavanje pa mali oporavak i stabilizacija, tako da razdoblje od 2015. do 2017. uopće nije izgledalo tako loše. U Clarksons Researchu ovaj su graf izradili još 2016. i točno predvidjeli veliki tržišni zastoj 2018. Prema trenutačnim tržišnim informacijama, ove se godine očekuje pad outputa od 18 %, približno koliko je najavljeno.
TEŠKE GODINE

Prognozirati je teško, naročito kad je u pitanju budućnost (Yogi Berra), tako da ovaj pogodak za 2018. ne znači da će se pogodci ponoviti u budućnosti. Međutim, ipak je zanimljivo zabilježiti poruku, koja glasi: I ako bude nekog oporavka 2019. ili 2020., bit će kratkotrajan. Brodograđevnu industriju čeka još 4-5 godina do dna dugog ciklusa. Tu mogućnost, u probabilističkom smislu, treba imati na umu prigodom osmišljavanja i izvedbe najavljenih programa restrukturiranja, bez obzira na pravni okvir (stečaj, predstečaj ili restrukturiranje izvan okvira stečajnog zakonodavstva).
Svaka industrija kapitalnih dobara podložna je izrazito jakim ciklusima (o razlozima će uskoro pisati Bićanić i Deskar Škrbić na Labu). Ovaj prikaz ciklusa u brodogradnji nosi tri glavne poruke:
- Hrvatska brodogradnja bila je u problemima i na vrhuncu prethodnog ciklusa, što znači da joj u to vrijeme ni povoljan ciklus nije mogao pomoći. Znači da su njezini problemi fundamentalni, a ne ciklički. Ciklus samo pojačava ili smanjuje problem koji nikada ne nestaje.
- Svaki veliki ciklus osvijesti ljude pa ih ciklički stres navede na to da se počnu štititi od fluktuacija. Smanjivanje opsega i rješavanje proizvodnji jedan je od načina za to. Korejska vlada je procijenila da su neke regije izrazito izložene riziku brodograđevnog ciklusa i osmislila velike poticaje za otvaranje poduzeća iz drugih branši u tim regijama. Hrvatska ima spontanu sreću što je brodogradnja regionalno hedgirana turizmom, ali treba imati na umu da se i drugi, koji su efikasniji, pomalo odmiču od ove izrazito kolebljive branše.
Izgleda da dosadašnja strategija diversifikacije poslovanja, otklona od serijske proizvodnje i usmjeravanja k specijaliziranim nišama do sada nije dala rezultata. Bar ne u dovoljnoj mjeri da se ublaži udar globalnog ciklusa.
Piše: Velimir ŠONJE

ANDREJ GRUBIŠIĆ

TEROR MANJINE NAD VEĆINOM

 

Apsolutno je nevjerojatno kojom su lakoćom izdana dodatna državna jamstva za isplatu plaća radnicima u privatnoj kompaniji. Vjerujući u tezu Russela Kirka, koji je u svojoj ‘Politici razboritosti‘ konstatirao kako je ‘možda pojedinac budalast, ali je ljudska vrsta mudra‘, a uvjeren da i dalje ima nade za prevagu činjenica nad dojmovima vezanim uz Uljanik i brodogradnju, u nastavku je nekoliko razloga zašto praksa daljnjeg državnog financiranja mora prestati te zašto su prave i najveće žrtve hrvatski građani koji ne rade u Uljaniku, a ne njegovi radnici, kako se nerijetko stječe dojam.


Prisilno kolektivno financiranje bez slobode izbora - hrvatski su građani prisilno oporezovani i njihov (a ne državni!) novac daje se brodogradilištima a da nemaju pravo odabrati žele li ili ne žele financirati brodogradilišta. Do sada je svaki Hrvat u brodogradnju dao otprilike 7500 kuna, odnosno četveročlana obitelj ni manje ni više nego 30.000 kuna! Za razliku od prisile koja je bila nametnuta svim građanima, radnici Uljanika tamo su radili i još rade dobrovoljno!
Plaćamo, a ne dobivamo ništa zauzvrat - brodogradnja je proglašena nacionalnim interesom sugerirajući kako bi svi građani trebali imati koristi od nje (poštujući načelo pravednosti, razumno je očekivati da oni koji daju više novca u njezino financiranje, trebaju uživati više od navodnih benefita), međutim, činjenice pokazuju da hrvatski građani nisu dobili ništa za novac koji su dali, dok su radnici Uljanika za pruženu uslugu rada uredno dobivali plaće, kooperanti naknadu za isporučene proizvode i usluge (nerijetko po napuhanim cijenama!), a vlasnici profit kada ga je bilo. Dakle, trošak je kolektivan i nacionalan, a koristi izrazito individualne i rezervirane za partikularne skupine koje se prikazuju kao žrtve.
PROIZVOD KOJI NE KONZUMIRAMO

Ne samo da smo bili, i još smo, prisiljeni financirati tuđi biznis pod egidom nacionalnog interesa nego moramo financirati proizvod koji nikada svojom voljom i bez prisile ne bismo kupili i konzumirali. Pravu volju hrvatskih građana može se testirati samo dopuštanjem slobode izbora - uvjeren sam da većina hrvatskih obitelji ranije navedenih 30.000 kuna nikad ne bi potrošila na kupnju broda.
Teror manjine nad većinom - dominatni argumenti skupine koja se (samo)proglašava žrtvom tradicija su brodograditeljstva iviše od sto godina povijesti, obiteljska povezanost s Uljanikom (radio je djed, otac i sin) itd. S druge strane dolaze činjenice da brodogradnja generira gubitke jer se, čuvajući povijest i tradiciju (a politika tuđim novcem kupujući socijalni mir), nisu prigodili tržištu, nadalje zbog vjerojatnog potkradanja poslovnog sustava od (bar dijela) onih koji za to imaju priliku te tvrdoglavog stajališta kako se radi o nepromjenjivim okolnostima iz kojih proizlazi njihov zaključak da se mora nastaviti brodogradnja na toj lokaciji te kako ti radnici ‘moraju negdje raditi i da im država to mora osigurati‘. Ne čude takvi argumenti jer su jasne koristi za uske skupine na štetu širokih masa. Međutim, stvarna je istina da se radi o ljudima koji se mogu i moraju smatrati objektivno odgovornima za sebe i svoje obitelji (kao i mi koji ih sufinanciramo, a ne dobivamo ništa!), da se u životu mora jedino umrijeti (što god radio!) te da se ovdje radi o eklatantnom primjeru sociološkog fenomena ekonomskog terora manjine nad većinom.
Nepravda spram 200.000 nestalih radnih mjesta u privatnom sektoru - u razdoblju od 2009. do 2014. gotovo 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru je ugašeno. U razdoblju najvećih problema privatnog sektora država je dizala poreze i povećavala potrošnju ne otpuštajući nikoga iz javnog sektora, uključujući i kontinuitet prakse davanja subvencija brodogradilištima. Nitko od tih 200.000 ljudi nije dobio plaću kreditom banke uz državno jamstvo (kao upravo Uljanikovi radnici), nego su bili prisiljeni na grubu prilagodbu tržištu - to su i učinili na način da u Hrvatskoj više ne rade ono što su radili ili više i ne rade u Hrvatskoj. Velik dio ih je u Irskoj, s tim da im nitko nije vratio onih 7500 kuna koje je svaki od njih 200.000 do sada dao tzv. žrtvama u brodogradnji, nego su u praksi doživjeli kako socijalizam uzvraća udarac - kao i uvijek do sada u povijesti - ideje naše, a pare vaše! Da bi uljanikovac bio sa svojom obitelji, taj radnik koji je otišao u Irsku sada je odvojen od svoje obitelji. Da bi se uljanikovcu isplatila plaća u proteklim godinama, taj je radnik prisilno odvajao od svoje plaće. Toliko o pravednosti.
GUŠENJE EKONOMSKIH SLOBODA

Socijalizam je bio i ostao najveća ekonomska obmana u uređenju društvenih odnosa, a glavni rezultati njegova postojanja su kreiranje istinske socijale ovisne o tuđoj pomoći, demotiviranje sposobnih na dodatni angažman jer jer koncept ‘nacionalnih interesa‘ koji im se servira obična šarlatanska demagogija koja je u biti nametanje prisilnih mehanizama ‘pomoći drugima‘ u kojima državni birokrat dobiva plaću za uslugu koju nam prisilno prodaje (npr. administrira i nadzire provedbu subvencija itd.), a mi kao građani tu uslugu nismo tražili niti je imamo mogućnost prestati financirati. Naposljetku, u nedostatku pravog izbora i zbog niskih ekonomskih sloboda, socijalizam je nevjerojatan poticaj i ubrzavatelj ekonomske emigracije. Apsolutno najveći kreator siromaštva u Hrvatskoj je upravo država, koja je u pretjeranoj mjeri upletena u gospodarske tokove. Zbog tog je razloga ulogu države potrebno znatno reducirati i ostaviti veću slobodu ekonomskog izbora (od toga gdje ćemo se liječiti, komu ćemo uplaćivati štednju za mirovinu, u kojoj ćemo se školi obrazovati, komu ćemo dobrovoljno pomagati itd.). Ekonomska sloboda predstavlja mogućnost izbora korištenja vlastite zarade u smislu (I) koliko ćemo potrošiti na sebe i s kojom svrhom; (II) koliko ćemo štedjeti (investirati) i na koji način; (III) koliki dio svoje zarade i komu ćemo dati. Naglasak je da sami odlučujemo, a to danas nije slučaj kod nas. U Hrvatskoj je ekonomska sloboda na niskimm razinima jer nam država kroz poreze uzme novce i onda raspoređuje za zdravstvo, obrazovanje, mirovine, subvencije itd. Rezultat je velika državna potrošnja i loši rezultati, a vi kao građanin platitelj nemate izbora! Ako vam se postojeći sustav ne sviđa, morate konzumirati privatnu zdravstvenu ili obrazovnu uslugu i dodatno je platiti, ali vam nitko ne vraća novac koji ste uplatili za sustav javnog zdravstva ili školstva kojim možda niste zadovoljni ili ne koristite njegovu uslugu. Ili kada država vaš novac daje nekomu tko se bavi brodogradnjom, a vi to nikada ne biste dobrovoljno učinili jer ne vidite svrhu i svoj interes u tome. To je sindrom socijalizma - državni birokrat navodno zna bolje što je dobro za mene i vas, a da bi to sproveo u djelo, uzima nam novac kroz porez, od toga sebi jedan dio zadrži kao plaću te sam kreira sustav koji nema konkurencije. Na kraju, hrvatski građanin s prosječnom plaćom godišnje u HZZO uplati 16.000 kuna, a za mirovinsko 20.000 kuna, a nerijetko je nezadovoljan zdravstvenom uslugom (npr. čeka dvije godine na neki pregled), a da ne govorim da će imati mizernu mirovinu. Još povrh toga, prisilno odvoji nekoliko stotina kuna na subvencije na proizvode koje ne želi! Jedino rješenje za bolji život je znatno smanjenje uloge države u našem životu. Znatan dio novca koji država uzima treba ostaviti građanima da sami odaberu kako će ga potrošiti. To bi potaknulo konkurenciju na tržištu u svim segmentima i povećalo kvalitetu usluge, s tržišta maknulo poslovne parazite i ostavilo najbolje (koji će radi vlastitog interesa ljudima plaćati veće plaće, pa na kraju svi imaju bolji standard življenja).

Naposljetku, jedan od transparenata koje su uljanikovci imali na Markovu trgu je "Smrt kapitalizmu". Međutim, čini se da uljanikovac ne razumije da su mu baš ti koji u kapitalizmu zarađuju i pune državni proračun upravo izdali još jednu garanciju za plaću koju im je isplatio HBP za srpanj i kolovoz. Nadam se da neće umrijeti kapitalizam, nego da je upravo u tijeku proces umiranja socijalizma u Uljaniku!
Piše: Andrej GRUBIŠIĆ
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana