Novosti
GRAD DIŠE EUROPSKI, ALI ČUVA I UTJECAJE ISTOKA

Tuzla se može podičiti da je jedini grad u Europi koji u svom središtu ima slana jezera
Objavljeno 4. rujna, 2018.
Slana jezera nazvali su Panonskim jezerima jer su dio nekadašnjeg Panonskog mora

Kada netko, poput mene, dođe u Tuzlu nakon 30 ili više godina, prvo što će zapaziti jest da to nije više sumoran grad iz socijalističkih vremena, s tvorničkim dimnjacima koji bljuju crno-bijeli dim, nego privlačan povelik grad s puno ljudi u glavnoj pješačkoj ulici, načičkanoj terasama, lijepo uređenim trgovima na kojima je živo do kasno u noć, urbana glazba čuje se iz kafića iz pokrajnjih ulica. Kažu domaćini, da ima i turbofolka, ili, kako oni nazivaju narodnjake, džigere, ali za to valja potegnuti u kafiće i klubove na gradskoj periferiji. Grad soli ima sve što i svaki europski grad, samo što je Tuzla, koja kao da je na raskrižju puteva koji vode na sve strane svijeta, sačuvala i ono istočnjačko što su donijeli putnici namjernici, o čemu svjedoče minareti, tradicionalna bosanska hrana i kafići u kojima mladi uživaju u nargili ispuštajući duge dimove i šireći oko sebe egzotični miris.


Igrom raznih okolnosti o kojima ne treba razložno razglabati, novinar Glasa Slavonije našao se u tamnoplavom kombiju BiH oznaka, blago zatamnjenih stakala, s gastronomadima, znalcima i degustatorima piva i vina, turističkim blogerima i influencerima – Domagojem Jakopovićem znanim kao Ribafiš, Andreom i Željkom Šitum, Nikom Borovac, Matejom Čeplom, predvođenima Mustafom Topčagićem, turističkim promotorom i vođom skupine, rođenim Tuzlakom. Nedavno sam pisao o skupini svjetski poznatih influencera koji su nekoliko dana hodočastili Slavonijom, pisao sam priču o Japancu Yuyi Matsuu i tiho, daleko od očiju javnosti, plakao zavideći im što danima putuju, uživaju, jedu, piju, spavaju, a sve plaćeno. Ne znam je li Bog, sudbina, što li (bit će ipak da je odlučujuća bila riječ urednika), ali Glasov novinar našao se u tom tamnoplavom kombiju i veselo smo se, uz komentare svakog imena, benzinske, trgovine, praonice ili radionice, uputili u Tuzlu.
Jedna od prometnijih ulica kojom se sa zapada ulazi u Tuzlu zove se Ulica 18. hrvatske brigade, ali to nema veze s prošlim ratom, kada su se Bošnjaci, Muslimani i Hrvati u Tuzli zajedno branili od zajedničkog neprijatelja, nego je zahvala partizanskoj postrojbi koja je oslobodila grad.
Gradonačelnikova vizija

Ubrzo ćemo se uvjeriti kako je Tuzla uspjela od svoje nesreće – slijeganja zemljišta zbog višestoljetne nekontrolirane eksploatacije soli ispod grada, u Zemljinoj utrobi – urediti slana jezera i izgraditi najljepše i najveće kupalište u središtu grada, kakvo nema ni jedan grad u Europi, a ni u svijetu. Nazivaju ih Panonskim jezerima jer su dio nekadašnjeg Panonskog mora ili Panonika. S razlogom se tim pothvatom ponosi autor i promicatelj projekta, tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović (SDP), koji je već 18 godina na čelu grada. To je zaista čovjek koji ima viziju, uporan je bio ostvariti ju čak i kada su i najbliži suradnici, a kako ne bi politički suparnici i protivnici, sumnjali da je zemljište, utonulo 17 metara, koje je služilo kao divlji deponij i gdje je bila močvara, moguće kultivirati i stvoriti kupalište s tri jezera sa slanom ljekovitom vodom, koje godišnje posjećuje 400.000 ljudi, među kojima su od stranaca najbrojniji Slavonci.
- Kada sam izabran za gradonačelnika, u Tuzli su se moji prijatelji i neprijatelji kladili hoću li izdurati 30 ili možda čak 60 dana. No proveli smo anketu i upitali ljude vjeruju li da ćemo urediti jezera, riješiti pitanje opskrbe pitkom vodom i prekinuti redukcije vode, a 95 posto građana nas je podržalo iako su politički protivnici agitirali protiv mene i mojih projekata. Mi smo danas jedini grad koji ima jezera usred grada. Na svečano otvaranje, gdje se okupilo 25.000 Tuzlaka unatoč propagandi protivnika, pozvao sam prijatelja Željka Bebeka i zamolio ga neka, uz ostale, obavezno otpjeva dvije pjesme. Za one koji su bili protiv projekta naručio sam pjesmu "Što bi dao da si na mom mjestu", a za one koji su bili uz mene "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" – prisjeća se gradonačelnik Imamović, inače ljubitelj povijesti i autor četiriju povijesnih romana o drevnoj Bosni. Kao problem u Tuzli gradonačelnik navodi velik broj samoubojstava, uglavnom starijih ljudi, koji si oduzimaju život zbog usamljenosti.
- Tražit ću promjenu zakona kako bi stariji ljudi koji imaju prazne katove kuća jer su djeca otišla ili višak prostora u stanovima mogli iznajmljivati turistima sobe. Tako bi se zaposlili, ne bi se osjećali beskorisnima, bili bi među ljudima, a nešto bi i zaradili. Oni imaju višak prostora i vremena, a manjak novca, pa u tome vidim rješenje. Velika mi je želja da to i ostvarim – kaže Jasmin Imamović.
Stranca će sigurno iznenaditi kada vidi da su puni ne samo kafići i terase na Korzu, Trgu slobode ili Trgu soli nego i restorani i restoranske terase. Upitali smo Tuzlaka je li im standard tako visok da si mogu priuštiti večere koje su u Bosni najčešće od nekoliko nizova.
- Plaće su nam 450-500 konvertibilnih maraka (dakle, oko 2000 kuna, nap. a.), ali cijene su niske pa nekako deveramo iako svaku marku treba nekoliko puta okrenuti – kaže taj Tuzlak. Ibrahim Popara, koji sa suprugom Edinom vodi mali obiljetski hotel u Kazan Mahali 10, u pokrajnjoj ulici nedaleko od Korza, u dograđenoj i preređenoj obiteljskoj kući zadovoljan je posjećenošću svog City hotela Heartland, koji posluje tek godinu i pol. Kao lokalnu legendu prepričava dolazak dviju Šveđanki.
- Odjednom su se pojavile i rekle da su došle iz Švedske avionom na tuzlanski aerodrom, koji je prije bio vojni, a sada civilni. Kažu da su povratnu kartu platile 20 eura i odlučile doći jer nikada nisu bile ovdje, nisu imale pojma kakav je ovdje život. Odvezle su se taksijem u Sarajevo, vratile i nastavile partijati u Tuzli i samo se pojavile ujutro na doručku. Poslije su dovele osam svojih prijatelja i lijepo su se proveli - kaže Popara i dodaje kako mu je redoviti gost švedski diplomat Lars-Gunnar Wigemark, predstavnik EU-a u Bosni i Hercegovini. Možda nije zgoreg napomenuti da je Tuzla na samo 149 kilometara od Osijeka, od Vukovara 132, Slavonskog Broda 126, Vinkovaca 112, a Županje 85 kilometara.
Multikulturalni grad

Edin Jahić, direktor Turističke zajednice Tuzle, koji je uz svoje suradnike Irmu Nišić i Zlatka Sprečića bio domaćin hrvatskim novinarima, kaže kako su Tuzlaci posebno ponosni na miltikulturalnost i međuvjersku toleranciju, koja nije dolazila na kušnju ni u vrijeme rata 90-ih, pa pokazuje džamiju, pravoslavnu i katoličku crkvu u krugu od nekoliko stotina metara i kaže kako je, tamo davno, prvoslavni pop poslao svog sina u katoličku gimnaziju, koja je bila blizu.
- Zbog urušavanja tla zbog vađenja soli 80-ih je morala biti srušena katolička crkva ovdje, nedaleko od Trga slobode, i sada se na tom mjestu gradi moderna građevina koja oblikom podsjeća na crkvu i tu će se održavati razni kulturni i zabavni programi. Odmah uz nju, pred završetkom je i druga zgrada i sve će to biti Hrvatski kulturni centar - kaže Edin Jahić, dodajući kako je Trg slobode najveći trg u BiH, a zbog urušavanja sjevernog dijela Trga, gdje se nalazila, morala je biti srušena općinska zgrada i sada ondje uređuju amfiteatar za razne događaje.
Nešto niže, na Korzu je Kapija, kako Tuzlaci nazivaju taj mali trg, povezan s jednom od najvećih tragedija koja je zadesila grad. Već kada se mislilo da je rat završen, 25. svibnja 1995., odnekud sa srpskih položaja doletjela je raketa i pala među mladež koja se te večeri okupila na omiljenom mjestu na Kapiji – 71 uglavnom mladi život je ugašen, a 150 ih je bilo ranjeno. Danas je tu spomenik s imenima poginulih i dirljivim stihovima Maka Dizdara o životu, smrti i umiranju...
Miroslav Flego
ODLIČNI TUZLANSKI ĆEVAPI
Doći u Bosnu a ne kušati ćevape isto je kao posjetiti Budimpeštu a ne kušati gulaš. U Tuzli vole objasniti razliku između njihovih i sarajevskih ćevapa. Sarajevski su u somunu, Tuzlaci kažu, u suhom somunu, dok su tuzlanski u lepinji čiji je donji dio natopljen u posebnom mesnom umaku i dodatno proparen na ćevapima. Kušao sam tuzlanske ćevape u pivnici čudna naziva, Taverna, smještenoj u podrumu zgrade stare tuzlanske pivovare gdje se pivo varilo prije nego u Zagrebačkoj, ali ne i u Osječkoj pivovari. Malo je reći da sam bio oduševljen, još kada ih zalijete nefiltriranim tuzlanskim pivom koje se toči jedino u toj pivnici, zadovoljstvo je kompletno. Dosta sam priča čuo o ćevapima i uvjerio se kako, primjerice, hajdučki ćevap uopće nije sličan ćevapu kakav znamo, a ćevapi mogu biti i u kajmaku. Nisam imao priliku posjetiti najpopularniju tuzlansku ćevabdžinicu Limenka, ali sam čuo za jednog majstora koji svoju radnju drži otvorenom tek nekoliko sati dnevno i nema te sile da bi netko dobio ćevap nakon zatvaranja. Čovjek se odupire komercijalizaciji.
HRVATSKO-TUZLANSKE VEZE
Hrvatsko-tuzlanske veze vidljive su ne samo po velikom broju Slavonaca koji posjećuju slana Panonska jezera nego i po spomeniku Meši Selimoviću i Ismetu Mujezinoviću, rođenim Tuzlacima, što ga je izradila zagrebačka umjetnica Marija Ujević Galetović, prikazujući ih kako na tuzlanskom Korzu razgovaraju. Ovdje je rođen Walter Neugebauer, osnivač zagrebačke škole crtanog filma, tu je radio znanstvenik Ivo Pilar, počeo glumiti Zijad Gračić. Na susretu lokalnih bajkera prošle subote točilo se Ožujsko pivo, a u knjižari pod četiri šatora na Korzu primaju i kune.
NEZABORAVNE TUZLANSKE DELICIJE
Oni koji posjete Tuzlu a vole dobar i zanimljiv zalogaj neće pogriješiti ma u koji restoran zađu, jer svi nude tradicionalna bosnaska jela uz poneku moderniziranu inačicu. U restoranu Zlatnik, na Šetalištu Slana banja, poslužuju izvrsnu begovu čorbu, ćevape u kajmaku i teleći hadžijski ćevap. Otmjeni restoran Mamma Mia smjestio se na najvećem tuzlanskom i BiH trgu, Trgu slobode, i poznat je po ponudi odležanih steakova, ali možete uživati i u dagarama, jelima od mesa i povrća pripremljenima u zemljanim posudama, po kojima je taj specijalitet dobio ime, purećim i telećim koljenicama, odrescima i pravoj pravcatoj sablji s nanizanim povrćem i mesom. Tu je i pureći batak kuhan na laganoj vatri, teletina pohana u bučinim sjemenkama punjena ementalerom i ajvarom, teleći ražnjići s tikvicama, piletina na žaru punjena gorgonzolom i purećom šunkom, vrganjima i šampinjonima. U boljim tuzlanskim restoranima bogata je vinska lista, na kojoj su najbrojnija hercegovačka vina, poput žilavke ili crne blatine, ali ima i hrvatskih vina - kutjevačka graševina, Krauthakerova i istarska vina poput Kozlovića. Cijena im je od 30 do 70 maraka butelja. U restoranu Royal nakon neizostavne begove čorbe poslužili su nam bamiju, biber-meso te teletinu i janjetinu s krumpirima ispod peke.

Sigurno će nekoga privući i gastroponuda Tuzle, i tu neće pogriješiti jer su cijene umjerene i gost dobije kvalitetu koja i premašuje plaćenu cijenu. Valja pohvaliti konobare koji će detaljno objasniti spravljanje svakog jela.
Možda ste propustili...

BIBLIJSKA PORUKA

MI-HA-EL

Najčitanije iz rubrike