Kultura
DRAŽEN FERENČINA, REDATELJ

Siguran sam da ovi glumci ne će publiku ostaviti ravnodušnom
Objavljeno 3. rujna, 2018.
U svaku novu predstavu mora se ući kao u ozbiljnu ljubavnu vezu, s mnogo ljubavi, bez kalkulacije i bez fige u žepu

Staklena menažerija bio je prvi uspješni komad Tennesseeja Williamsa, nakon kojega je postao jedan od najuglednijih američkih dramskih pisaca. Bit će to i druga premijera vinkovačkog GK "Joza Ivakića". Redatelj je Dražen Ferenčina.


Često dolazite režirati u Slavoniju. Koliko vam to i zašto znači?


- Već sam 15-ak godina zaposlen u Kazalištu Virovitica kao redatelj i umjetnički savjetnik i iza mene je oko 25 virovitičkih premijera. Za to vrijeme u ostalim slavonskim kazalištima (HNK Osijek, Dječje kazalište Osijek i GK "Joza Ivakić") režirao sam, ako se ne varam, 14 predstava, od kojih su neke bile izuzetno nagrađivane i dugo na repertoaru. Iz tog je podatka već vidljivo da volim tu dolaziti i da mi to mnogo znači. Još kao student režije sa svojom prvom predstavom bio sam 1994. na 1. festivalu glumca i odonda svako malo se vraćam Slavoniji. Neki ne mogu bez mora, meni je mnogo ugodnije u ravnici.

 

Što je vama intrigantno u komadu? Jeste li ga vi birali i, ako jeste, zašto i jeste li dobili podjelu koju ste htjeli? Kakva su očekivanja od ove produkcije? Tehnička i umjetnička?


- U vinkovačkom su Kazalištu poželjeli nakon, uvjetno rečeno, nakoliko "lakših" komedija na repertoar staviti neki ozbiljniji dramski naslov. Ravnatelj Zdenko Rečić predložio mi je Staklenu menažeriju. Radi se o jednom od meni najdražih pisaca i dramskih komada, tako da smo se vrlo brzo složili oko toga. Prvi je to veliki kazališni uspjeh danas dramskog klasika 20. stoljeća Tennesseeja Williamsa. Praizvedba ove drame na Broadwayu 1944. otkrila ga je kao značajno ime, a sam je komad zapravo postao nukleus za sve ono što će poslije napisati. Očito posvećen psihički bolesnoj sestri, prema čijem je uzoru stvoren lik Laure u njoj, Staklena menažerija začetak ima u kratkoj priči Portret djevojke u staklu, iz koje je zatim napisan scenarij, na kraju pretvoren u dramu, koja je i dan danas opće mjesto svakog repertoarnog kazališta. Svijet koji nastanjuju Williamsovi junaci nije osobito vedro mjesto, ljudska nerealiziranost u tijesnim okvirima provincijalnog života pritisnutog konvencijama i obzirima probija iz svake njegove rečenice, a jedino čime se njegovi antijunaci suprotstavljaju takvom svijetu su bogata mašta i još bogatije samozavaravanje. Više od sedam desetljeća nakon nastanka ove drame živimo vrijeme u kojem je svijet temeljen na potrošačkom društvu, najavljenom u Staklenoj menažeriji, doveden do krajnosti, pa je uspješnost postala jedini kriterij. Ali, ta uspješnost nikad nije ljudska, unutrašnja, ona mora biti manifestirana prema van, zadana je surovim društvenim okvirima. Williamsova drama stoji na početku jednoga razdoblja koje je zanemarilo običnog čovjeka, razdoblja u kojem živimo u sjeni raznih celebrityja, koji zapravo ni po čemu to nisu. U svakom slučaju, biti običan, svakodnevan, normalan, a time različit, dakle neuspješan danas je najveći grijeh. A to treba izbjeći pod svaku cijenu, najbolje kroz laž o vlastitu životu, kroz iluziju o uspješnosti i permanentnoj potrošačkoj sreći. Onima koji nemaju snage sebi lagati kako su dio društva uspješnosti ostaje samo jedan izlaz – staklena menažerija, imaginarna slika nepostojećeg svijeta u kojem su ljudi dobri i kad su sasvim obični i jednostavni. Staklena menažerija na sceni vinkovačkog kazališta ne nudi sreću, ali iskreno svojoj publici nudi razmišljanje o istini. Tu lažnu sreću ionako svakoga dana u golemim količinama primamo kroz medije, istina je potisnuta, zaboravljena, ostavljena. Ova predstava zato bar nakratko daje ono najvažnije, što svijet više ne nudi – pravo na izbor, pravo da se izabere istina, čak i kad ona ne nudi sreću! U predstavi igra četvero talentiranih i vrijednih glumaca. Siguran sam da njihove interpretacije Williamsovih likova ne će publiku ostaviti ravnodušnom

 

Za koji dan počinje jedna vaša nova faza u kojoj ćete osim umjetničkih izazova, morati rješavati i tehničke, financijske i sve potrebne stvari prvog čovjeka jedne kazališne kuće. Kako se osjećate i koliki je izazov biti ravnatelj Gavelle? Čestitam. Hoće li trpjeti redateljski angažmani?


- Došao sam u neke godine kad je već vrijeme da se primim nečeg ozbiljnog. Navodno bih sad, ili ubrzo, trebao biti na vrhuncu životne i umjetničke zrelosti, pa mislim da je Gavella sasvim primjereno mjesto za provjeru tog navoda. Šalu nastranu, naravno da je biti ravnatelj GDK Gavella velika čast, ali i obveza. Gavella je jedno od ključnih mjesta hrvatskoga glumišta, te zbog toga ima i veliku odgovornost, ne samo da održava vlastite umjetničke standarde nego i da bude motivator ostalih aktera na sceni te krčitelj novih umjetničkih putova. Vjerujem da ćemo kvalitetnim repertoarom s pomnim izborom redatelja i dramatičara, ali i izborom ostalih pratećih programi, pretvoriti Gavellu u pravi kazališni epicentar. Ne bih volio da moj redateljski angažman trpi tijekom ravnateljske faze, ali dok ne "polovim konce" u poslovanju Gavelle, bar prvu godinu sigurno ne ću ništa režirati. Hvala na čestitkama.

 

Volite li glumce? Koliko je važno da redatelj voli glumce?


- Generalno ih volim. Često to doznam tek kad je gotovo. Ne možete unaprijed znati volite li nekoga ili ne. U voljenju i ljubavi nema mjesta za takvu vrstu proračuna. U svaku novu predstavu mora se ući kao u ozbiljnu ljubavnu vezu, znači s mnogo ljubavi, bez kalkulacije i bez fige u žepu. Jedino tako se može dogoditi predstava ili ljubav. A zapravo to je isto.

Narcisa Vekić

Manje novca = više entuzijazma
Ima li i kakvog šarma raditi u malim kazalištima?

- U manjim kazalištima, naravno, uvijek ima i manje novca, no to ne znači i da su manji rezultati. Pomanjkanje financija uglavnom se nadomjesti većom količinom entuzijazma. Obično ima mnogo više vremena, lakše je organizirati probe... i moja topla preporuka mladim glumcima i režiserima je da se ne pokušavaju pod svaku cijenu realizirati samo u Zagrebu. Ako imaju priliku, neka se ne ustručavaju “doškolovanja” u malim kazalištima izvan metropole. Mnogo će češće imati priliku raditi odlične pisce i glumiti ozbiljne uloge te tako stjecati nužno iskustvo za koje možda u Zagrebu ne će dobiti priliku.

NAJVIŠE AUTOBIOGRAFSKIH ELEMENATA
U subotu, 29. rujna, u 20 sati, na programu je vinkovačkog Kazališta druga ovosezonska premijera, drama Tennesseeja Williamsa Staklena menažerija (The Glass Menagerie). Režija je povjerna Draženu Ferenčini, a uloge tumače: Amanda Wingfield - Areta Ćurković; Laura Wingfield - Matea Marušić; Tom Wingfield - Vladimir Andrić; Jim O’ Connor - Ivan Vukelić. Drama govori o obitelji Wingfield, koju čine samohrana majka Amanda, njezina kći Laura i sin Tom. Pojavljuje se i Jim O Connor, Tomov prijatelj... Često se navodi da The Glass Menagerie od svih Williamsovih drama ima najviše autobiografskih elemenata.
Možda ste propustili...

SUSRET S UMJETNICOM I VODSTVO U MLU

Prostorna instalacija u cijelom prizemlju

U DEVET ZEMALJA OVE JESENI

12 premijera prema djelima Mire Gavrana

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DRUGI ROMAN VIROVITIČKE GLUMICE

‘’Eva, mala žena’’ sjajna priča Vlaste Golub

2

GOSTOVANJE NARODNOG POZORIŠTA SUBOTICA

Slavna predstava oduševila je Osječane

3

U DEVET ZEMALJA OVE JESENI

12 premijera prema djelima Mire Gavrana