Magazin
ZABLUDE TRNOVITE PROŠLOSTI

Duhovi Juge: Vjerujem, dakle jesam
Objavljeno 1. rujna, 2018.
IZGUBLJEN U SJEĆANJIMA: MILE LASIĆ I DOBA UMIRANJA TITOVE JUGOSLAVIJE

Prije izvjesnog vremena Rade Radovanović, jedan od urednika "Danasa", jednih od rijetkih opozicijskih dnevnih novina u susjednoj Srbiji, zamolio me da mu za rubriku "Ljudi, sjećanja" napišem neka od svojih sjećanja na neke važnije događaje iz mog života. I u želji da mi olakša moju obvezu, poslao mi je nekoliko prethodnih tekstova o toj temi.


Jedna od tih poželjnih špranci bila su i sjećanja mostarskog sveučilišnog profesora Mile Lasića, pod uistinu indikativnim naslovom "Čemer ljudi u antijugoslavenskim ratovima", iz kojih smo uspjeli saznati i niz nama nepoznatih detalja (u tim zapisima autor se referira i na knjigu - Mile Lasić: Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije - U potrazi za vjerodostojnim pripadanjem; OFF-SET, Tuzla, 2012.) iz više nego zanimljive profesionalne biografije toga čovjeka. Tako smo iz tih sjećanja saznali da je Mile Lasić, između ostalih funkcija, bio i šef kabineta Branka Mikulića, predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, koji će u jugoslavenskoj historiji biti zabilježen kao onaj političar koji se usudio dati neopozivu ostavku na tu funkciju. Taj čin (ovdje nećemo ulaziti u moguće političke i druge motive toga čina) nitko prije, a ni nakon njega nije učinio! To se dogodilo krajem 1988. Kao što je poznato, na toj ga je funkciji naslijedio jednako slavni Ante Marković. Nakon toga Mile Lasić, kao provjereni BiH kadar, prelazi u kabinet Raifa Dizdarevića, koji je u to vrijeme obnašo funkciju potpredsjenika Predsjedništva SFRJ, a nakon toga i funkciju predsjednika.
Bidući da se nešto mlađi čitatelji Glasa Slavonije vjerojatno ne sjećaju svih tih nesretnih događaja s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća, neposredno pred rasap socijalističke Jugoslavije, moramo spomenuti da se dotični drug na tim funkcijama uopće nije proslavio. Naime, radilo se o političaru koji se u potpunosti, bez ikakvog vidljivog otpora u političkoj i ostaloj javnosti, prepustio krajnje opasnim i politički neizvjesnim valovima "antibirokratske revolcije", kojom je manipulirao srbijanski političar Slobodan Milošević.
MUTNA VREMENA

I ne samo što je "nesretni" R. D. dopustio da ulica, rulja vodi politiku nego je on u toj političkoj igri aktivno i sudjelovao. Doduše, treba biti iskren i reći da Raif Dizdarević u tim aktivnostima, koje će ubrzati raspad bivše države, nije bio usamljen. S jednakim, ako ne i većim, žarom u toj jedinstvenoj "revoluciji" sudjelovali su i makedonski (L. Mojsov, M. Pančevski, L. Koliševski...), crnogorski (M. Đukanović, M. Bulatović..., neka se zna kako su se, u nekim nevremenima, ponašali današnji europejci), hrvatski (S. Stojčević, B. Mikelić i manje-više svi hrvatski Srbi u Komunističkoj partiji), kosovski (R. Morina, S. Bajramović...), vojvođanski (M. Kerteš...) kadar, uz svesrdnu pomoć najvećeg dijela JNA, N. Ljubičić, V. Kadijević, B. Adžić, kao i razne obavještajne i kontraobavještajne službe, vodeći ljudi medijskih kuća, ne samo onih u Beogradu nego i u Zagrebu (samo podsjećam da je u to vrijeme ravnatelj ZTV-a bio izvjesni Veljko Knežević), Sarajevu, Skopju, Titogradu...
Zanimljivo je da Mile Lasić i u zapisima objelodanjenim u "Danasu" s mnogo ljubavi i simpatija piše o povijesnoj ulozi (i veličini) Branka Mikulića, koja, prema njegovu mišljenju, nije na pravi način valorizirana, a s puno gorčine prisjeća se političkog i ostalog kukavičluka Raifa Dizdarevića.
Moram biti iskren i primijetiti da je malo čudno što već tada Lasiću nije bilo jasno političko opredjeljenje jednoga Zgonjanina. To više što mu uopće nisu bile nepoznate njegove podle policijsko-udbaške aktivnosti uperene uglavnom protiv hrvatskog i bošnjačkog kadra u BiH. Konačno, da se radi o "mutnim vremenima", u kojima se naš "junak" baš i ne snalazi, nedvojbeno može potvrditi činjenica da je krajem srpnja 1991. (sic!) Mile Lasić pristao biti kulturni ataše u jugoslavenskom veleposlanstvu u Bonnu! A mnoge, i to krajnje neugodne stvari, u diplomatskim predstavništvima te države već su se odigrale. Samo podsjećam da su krajem 1990., u povodu proslave 29. studenoga, Dana Republike, u ondašnje jugoslavensko veleposlanstvo u Parizu provalili gnjevni "francuski Srbi", nezadovoljni ne samo političkom situacijom u Jugoslaviji nego i neučinkovitošću ondašnjih republičkih i pokrajinskih partijskih elita. Nije trebalo biti previše vidovit da bi se znalo da se u tim vremenima uopće nije tražio neki novi Tito, nego da su to bila vremena koja su trebala iznjedriti nekog novog Rankovića, neku novu "čvrstu ruku" koja će bez nepotrebnih i sterilnih rasprava riješiti "jugoslavensku krizu" do koje je došlo zbog Ustava iz 1974.! Nadalje, treba reći da ni to "događanje naroda" nije bilo slučajno, jer je tada veleposlanik u Parizu bio Božidar Gagro, Hrvat iz Mostara. No, zbog nama razumljivih (čitaj: egzistencijalnih) razloga, Mile Lasić prihvatio je i tu funkciju.
RASPAD U DIMU I VATRI

Ono što ipak mora začuditi jest činjenica da, bar tako čitamo u prvome dijelu ove knjige, Mile Lasić nikako ne može doći k sebi od svih onih čuda koja se svakodnevno događaju u tom jugoslavenskom/srpskom veleposlanstvu. Od toga da neki "čudni ljudi" preuzimaju "stvari u svoje ruke" i da su ti ljudi iznimno bliski srbijanskim političkim strategijama, nekoj novoj jugoslavenskoj državi, koja nije ništa drugo nego "Velika Srbija", pa sve do toga što će tadašnji jugoslavenski veleposlanik, Slovenac Branko Frlec, uskoro postati prvim veleposlanikom Slovenije u Bonnu. Naravno, kao što u životu ništa nije "crno-bijelo", i u ovim sjećanjima spominju se ljudi koji su se usprkos nekim vremenima ponašali i više nego časno. No ni ti detalji bitno ne mijenjaju slku o "neslavnom kraju jedne države", što je moglo iznenaditi samo naivne. U te "naivne" pripadao je i Mile Lasić, kojem još ni danas nije jasno da njegova vjera u trijadu "hrvatstvo", "bosanstvo" i "jugoslavenstvo" u određenom povijesnom trenutku više ne prolazi. (Ovdje ne želim lamentirati o tome je li ta vjera ikada bila "jedina igra u gradu".)
I kada se jedna idealna slika svijeta, jedno legitimno trojstvo, preko noći raspadne u "dimu i krvi" (ili je taj raspad ipak trajao nešto duže, nije li on otpočeo već 1943./45. godine?!), u koju su neki pojedinci uložili svoj život, onda je posvema razumljivo što su neki pojedinci krenuli u nervoznu potragu za nekim novim identitetima, nekim novim vjerovanjima, a neki, pak, drugi i dalje tvrdoglavo inzistiraju na tim "starim, više nepostojećim slikama" te žele i sebi i drugima dokazati da nisu u krivu oni što vjeruju, nego neki drugi, loši (nacionalisti, šovinisti, novokomponirani demokrati...) ljudi za sve ono što nam se u proteklom razdoblju dogodilo.
KULTURA DIJALOGA

Što se nas tiče, moramo reći da imamo itekako razumijevanja za sve ovakve i slične političke traume. Doduše, nisam siguran da ti "drugi" imaju razumijevanja za naše razumijevanje. Naime, povod za ovu recenziju bila je vrlo neugodna privatna epizoda, koju nam Mile Lasić nikada nije ni pokušao objasniti. O čemu se točno radi? Krajem prošle goine Mile Lasić trebao je biti jedan od promotora moje knjige "Nostalgija - kratka povijest zaborava". Promocija se trebala održati u prostorijama BiH Akademije nauka i umjetnosti u Sarajevu, znači, u instituciji koja je na baš svakoj, pa i na onoj simboličnoj, razini integrativan čimbenik u toj krajnje disfunkcionalnoj državi. Koliko sam imao prilike čuti, Mile je Lasić moju knjigu marno pročitao, ali o njoj nije želio govoriti. O razlozima takve iznenadne odluke mogu samo špekulirati. Istina, u toj knjizi nisam uopće bio blag prema jednom od nosivih elemenata Lasićeve "trijade", "jugoslavenstvu". Moja dekonstrukcija toga elementa bila je prilično brutalna, ali u svojim analizama, dekonstrukcijama ni na koji način nisam dovodio u pitanje one koji su u taj narativ, u nekim vremenima, slijepo vjerovali. Štoviše, imao smo puno razumijevanja za sve njihove historijske zablude, pogrešne projekcije, ali sam želio pokazati da bi bilo i više nego poželjno kada bi se stvari uvijek pokušale gledati i očima onoga drugog. Slike tih drugih ne moraju se nužno podudarati sa slikama u koje mi bez ostatka vjerujemo. Samo tako moguće je ostvariti toliko željenu "kulturu dijaloga". No, kako stvari stoje, kudikmo je komotnije lamentirati o nužnosti takvoga ponašanja nego tako zahtjevno ponašanje i djelovanje svakodnevno prakticirati. Profesor koji u svojim knjigama, javnim nastupima promovira "kulturu dijaloga" uspio je i prije samog ispita odustati od mogućeg kritičkog propitivanja vlastitih vjerovanja. Ništa mu ne zamjeram, osim što sam prilično tužan, jer se radi o osobi koja u BiH akademsku zajednicu, javni prostor, permanentno unosi glasove političkog i drugog razuma. No očito da samo to nije dovoljno.

Suvislo pisati o nužnosti postizanja optimalnog integriteta u disfunkcionalnoj državi tek je predigra, prvi korak u rješavanju te političko-identitetske krize. Ono što bi nakon toga trebalo nužno slijediti kudikamo je važnije i, kako stvari trenutno stoje, puno teže i neizvjesnije. Slučaj profesora Lasića to nedvojbeno svjedoči!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Mile Lasić s mnogo ljubavi i simpatija piše o povijesnoj ulozi (i veličini) Branka Mikulića, koja, prema njegovu mišljenju, nije na pravi način valorizirana.
Naravno, kao što u životu ništa nije "crno-bijelo", i u ovim sjećanjima spominju se ljudi koji su se usprkos nekim vremenima ponašali i više nego časno.
Krajem srpnja 1991. Mile Lasić je pristao biti kulturni ataše u jugoslavenskom veleposlanstvu u Bonnu. No, mnoge neugodne stvari već su se odigrale.
Prešućeno poniženje
Za ovu priliku treba se samo sjetiti kako se R. Dizdarević dao poniziti od srbijanskih političara, prije svih S. Miloševića, kada je pristao sudjelovati u onom loše režiranom igrokazu pred NS Jugoslavije, kada je razularena rulja tražila uhićenje kosovskog političara Azema Vllasija, a tu im je želju odmah ispunio S. Milošević kada im je obećao kaznu prije samog čina uhićenja i prije svakog sudskog pravorijeka. Toliko o pravnoj državi u onim "zlatnim vremenima". U svemu tome sudjelovao je tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević, ali ne samo on nego i svi ostali jugoslavenski političari-komunisti, i slovenski (doduše, oni su već tada imali svoj i više nego jasan plan i stratregiju budućeg političkog djelovanja), i nemušti hrvatski komunisti, koji su se, i Ivica Račan, i Stipe Šuvar, ničim izazvani, kleli u neku imaginarnu "jugoslavensku sintezu", i bosanski, koji su i onda imali nerješivih problema sa svojim političkim i ostalim identitetom, sa svojom političkom i ostalom pripadnošću. Naravno, to se nije odnosilo na srpsku komponentu BiH političara, koji su itekako dobro znali na koju će se stranu u sljedećim sukobima nepogrešivo svrstati. Čast izuzecima. Npr. Bogiću Bogičeviću!
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana