TvObzor
LUCRECIA MARTEL, ARGENTINSKA REDATELJICA OSEBUJNA STILA

Zama - morbidno smiješna moderna kritika horora kolonijalizma
Objavljeno 31. kolovoza, 2018.

Vjerujem da ćemo s vremenom zaslužiti da nemamo vladu, izjavio je jednom Jorge Luis Borges. Taj rođeni Argentinac, prema mnogima jedan od najvećih književnika 20. stoljeća, volio je film, posebice holivudske vesterne, koje je smatrao rijetkim rizničarima epske tradicije u umjetnosti dvadesetog stoljeća. Film redateljice Lucrecije Martel "Zama", ekranizacija romana Antonija Di Benedetta, neobičan je spoj ruskog egzistencijalizma, argentinske duše i američkog klasičnog vesterna o osvajanju Zapada. No o filmu nešto poslije.


Iako se zlatnim dobom argentinske kinematografije smatra razdoblje između 1930. i 1950., ta južnoamerička država svoju je prvu nominaciju za Oscara osvojila tek 1974., i to za film redatelja Sergia Renána "La tregua" (The Truce). Trebalo je proteći novih deset godina do veličanstvene "Camile", Maríje Luise Bemberg, kojoj je, prema mnogima kritičarima, nagrada nezasluženo izmaknula iz ruku. No, kako to obično biva s američkom Akademijom filmskih umjetnosti i znanosti, godinu poslije Oscar je napokon stigao u Argentinu, i to za film "Službena verzija" (La historia oficial), u kojemu profesorica povijesti kreće u potragu za pravom majkom svoje posvojene kćeri. Redatelj filma Luis Puenzo radnju je svoje drame smjestio u doba vojne diktature, koja je netom završila, 1983., pa su svježe rane Argentinaca bile politički zanimljivije od jugoslavenske priče o Informbirou u Kusturičinu filmu "Otac na službenom putu", koja je pak iste godine oduševila sve u Cannesu i odnijela nagradu za najbolji film. Devedesetih godina prošlog stoljeća brojni mladi redatelji započeli su val onoga što kritičari vole nazivati argentinski novi film. Naslovi poput "El lado oscuro del corazón" Elisea Subiele, "Cenizas del Paraíso" Marcela Piñeyroa i "Tango" Carlosa Saurina bili su festivalski favoriti, no stvari su se ozbiljno počele mijenjati početkom 21. stoljeća odnosno debitantskim filmom Lucrecije Martel "Močvara" (La ciénaga, 2001.)

Trilogija o Salti

Film o građanskom životu u provincijskom gradiću Salta na sjeverozapadu Argentine na međunarodnim je festivalima osvojio brojne nagrade. O svome filmu, koji je na festivalu u Berlinu zaslužio nagradu za najbolji prvijenac, redateljica je izjavila: "U ‘Močvari‘ nema konvencionalnih pravila pripovijedanja. Nema skrivene istine, koju bi glavni glumci otkrili, i nema povezanosti između uzroka i posljedica događaja koji obilježava obitelji Meche i Tali. U filmu glavnu ulogu ima provincijalnost. U Buenos Airesu ljudi se sa životnim teškoćama hvataju u koštac moderno, neposredno. U provinciji pak, u nadi da će izazvati suosjećanje i prevladati strah, ljudi često pričaju duge, komplicirane i apsurdne anegdote."
Film je u anketi njujorških filmskih kritičara proglašen najboljim latinoameričkim filmom prošlog desetljeća, pobijedivši razvikanije naslove kao što su "Pasja ljubav" Alejandra Gonzalesa Inarritija, "Božji grad" Fernanda Meirellesa, "I tvoju mamu također" Alfonsa Cuarona i "Panov labirint" Guillerma Del Tora.
Martel, rođena 1966. u Salti, kao svoje redateljske uzore navodi Ingmara Bergmana i Maríju Luisu Bemberg, no njezin stil je nevjerojatno osebujan i karakterističan samo za nju, o čemu smo mogli svjedočiti i u njezinu drugom filmu "Sveta djevojka" (La Niña Santa, 2004.). Radnja filma smještena je u starinski provincijski hotel u koji dolazi skupina liječnika kako bi održala simpozij. Jedan od njih, dr. Jano, zbliži se s vlasnicom hotela Helenom, no zanimanje za nj pokaže i Helenina šesnaestogodišnja kći Amalia. Amalia pohađa katoličku školu i posvećena je traženju svog unutarnjeg poziva. Čini joj se da bi to moglo biti spašavanje duše dr. Janoa. Njezina najbolja prijateljica Josefina ima dečka i upušta se u prve seksualne odnose, ali pazeći da ne izgubi formalno djevičanstvo. Uskoro i Amalia shvati da ju dr. Jano ne zanima samo iz duševnih poticaja, nego i da ju seksualno uzbuđuje. Klaustrofobično seksualno buđenje dviju lolita u tradicionalnom kršćanskom okruženju.
Iako njezin autorski potpis vrlo često opisuju kao minimalistički, njezina želja da svoje likove u filmovima dovodi u kompleksne situacije koji se teško opravdavaju u očima neutralnog promatrača danas je odlika argentinske kinematografije, ili bar one koju imamo prilike pratiti. O tome najbolje svjedoče i tri posljednja argentinska filma nominirana za Oscara. Brutalan, ali i nevjerojatno zabavan film Damiána Szifrona "Divlje priče" (Relatos salvaje), uznemirujuća drama "Klan" (El Clan) Pabla Trapera i nedorečeni "Počasni građanin" (El ciudadano ilustre) redateljskog dvojca Mariana Cohna i Gastóna Duprata.
Treći i posljednji dio njezine Salta trilogije bio je film "Žena bez glave". Film je prikazan 2008. na filmskom festivalu u Cannesu i doživio je ovacije svjetskih kritičara, a zatim je bio proglašen najboljim filmom te godine u Argentini. U filmu pratimo Veronicu, koja se vozi pustom cestom prema gradu Salta u Argentini kada iznenada osjeti da je udarila u nešto, ali odluči ne izići iz automobila i nastavlja voziti. Nakon tog događaja postaje psihotična i ne prepoznaje sebi bliske osobe, jer prvotno mišljenje da je pregazila psa s vremenom i sa psihozom koja ju obuzima polako prelazi u ludilo u kojemu ne može prestati misliti o tome kako je ubila dječaka.
Autodestruktivna i apsurdna figura

I tako napokon dolazimo do "Zame", ekranizacije hvaljenog romana argentinskog pisca Antonija di Benedetta, objavljenog 1956. Di Benedettov roman, koji zajedno s naslovima "El silenciero" (1964.) i "Los suicidas" (1969.) pripada njegovoj "trilogiji očekivanja", zapostavljeni je klasik južnoameričke književnosti u kojemu pratimo Don Diega de Zamu, službenika španjolskog kralja, stacioniranog u udaljenom i siromašnom Paragvaju. Odvojen od žene i djece, Zama neprestano kuje planove za povratak kući i napredovanje u karijeri dok se emocionalno bori s izolacijom, otuđenjem, birokratskim preprekama i autodesktruktivnim odlukama koje će ga koštati mentalnog zdravlja. Roman je podijeljen u tri dijela: 1790., 1794. i 1799. i svaki se bavi, pojedinačno, Zaminim seksualnim, financijskim i egzistencijalnim konfliktima.
Martelova četvrti cjelovečernji film, prvi u devet godina, počinje scenom u kojoj naš glavni junak Don Diego de Zama stoji na plaži. Njegovo poza je dominantna, kao da smo naišli na nekog konkvistadora koji ponosno stoji na zemlji koju je upravo pokorio. Međutim, vrlo brzo, samo nekoliko trenutaka poslije, saznajemo kako je Zama apsurdna figura, nad kojom ćete se do kraja ove dvosatne egzistencijalne nadrealne odiseje o kolonijalizmu nekoliko puta sažaliti ili će vas njegova suzdržanost i strah od konflikta toliko naživcirati da ćete si morati skuhati jedan mate da se smirite. Zamu veličanstveno tumači Daniel Giménez Cacho, čije oči i izraz lica povremeno podsjećaju na zarobljenu divlju životinju koja vas gleda iz kaveza dok ju vi provocirate s distance očekujući nekakvu reakciju, koja se nikako ne događa pa razočarani odlazite do drugog kaveza. Tijekom cijelog filma pokušao sam se prisjetiti na koji me slavni lik iz književnosti Zama podsjeća. Nisam uspio, jer unatoč tomu što je Martelova dugim i spektakularnim scenama proširila svoj redateljski potpis, dok se ruski egzistencijalizam koji izbija iz svake pore priče o požudi i očaju na kraju svijeta ulijeva u gotovo klasični vestern o bespućima Divljeg zapada, nitko mi nije padao na pamet. "Zama" je morbidno smiješan film i moderna kritika horora kolonijalizma u kojoj Martelova ne donosi zaključke, nego kroz emotivni pakao glavnog, tragikomičnog, lika preslikanog iz Beckettovih/Kafkinih djela progovara o humanizmu i propasti imperijalizma.
Nikola Kučar