Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKO 21. STOLJEĆE (I.)

Od tranzicije preko mentaliteta do prosperiteta
Objavljeno 25. kolovoza, 2018.
Okrenimo se budućnosti bez populističke demagogije u kojoj je sve crno, pa i ono što je dokazano bijelo

Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude - slavne su riječi dr. Franje Tuđmana, prvog presjednika neovisne i samostalne Republike Hrvatske, izrečene na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu netom nakon međunarodnog priznanja, u siječnju 1992.


Bile su to teške godine borbe za slobodu u Domovinskom ratu, okončane prvo Bljeskom, a onda i Olujom te naposljetku, do kraja 90-ih, i mirnom renitegracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni okvir RH. Time je Hrvatska konkretno, ali i na simboličnoj razini završila svoj "križni put" kroz 20. stoljeće i smjelo, uz puno optimizma, nadanja i vjere u bolje sutra, zakoračila u novo doba, u 21. stoljeće, ostvarivši snove o vlastitoj državi, ostavivši iza sebe zauvijek stoljeće mraka dviju Jugoslavija.
Nažalost, sjene davne i ne tako davne prošlosti kao da se i dalje nadvijaju nad Hrvatskom, koja je sad već 18 godina u novome dobu, u 21. stoljeću, a pet godina i u Europskoj uniji. Sjene su to, naravno, 20. stoljeća, sjene svega što nije valjalo u njegovu (i našem) posljednjem desetljeću, konkretno, onome između 1991. i 1999., ali i sjene iz desetljeća prije, počevši od Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije. Sjene su to koje koče razvoj i napedak zemlje, makoliko se trudili da se tomu odupremo. Mnogo je, naime, tih i takvih sjena prošlosti zbog kojih su nam sadašnjost i budućnost nedostatno svijetle i premalo živuće, kako to priliči 21. stoljeću, u kojem je svijet postao drugi i drukčji, iako se ni za svijet baš ne može reći da je pošteđen problema generiranih iz prošlosti, primjerice, Europe, ali i s nekih drugih meridijana i paralela. No nas zanima naša stvarnost, naš udjel u 21. stoljeću, naša sadašnjost i naša budućnost, premda i tu treba uzeti u obzir širi i dublji kontekst, geostrateški, politički, europski i balkanski. Jer nitko nije otok pa ni Hrvatska. Europa i svijet golemo su globalno dvorište različitih i zajedničkih interesa, svih dobrih i svih loših dosega, boljitaka i gubitaka, problema i rješenja.
TRANZICIJA

Gledajući iz vremena sadašjeg na posljednje desetljeće 20. stoljeća, ali i na proteklih 18 godina 21. stoljeća, nepobitna je činjenica da je pobjeda u Domovinskom ratu najveličanstvenije postignuće Hrvatske u njezinoj ukupnoj povijesti. No svaki uspjeh za sobom vuče i "priču s druge strane", a u hrvatskom slučaju to je tranzicijski proces u kojem se pretvorba iz društvenog u privatno vlasništo odvijala uglavnom (uz časne iznimke) kroz bespuća improvizacije, nelegalnosti i kriminala, čije posljedice osjećamo i danas. To je, naime, ta mračna sjena koja se jednim dijelom još uvijek nadvija nad hrvatskim društvom i tu neke velike pomoći, promjene, nema niti ju je moguće izvesti, pa imamo to što imamo, unatoč zakonu koji kaže da kriminal u pretvorbi ne zastarijeva.
Drugi otegotni razlog zbog kojeg nam se 20. stoljeće i dalje mota oko glave jesu ideološke magle koje nikako da se raziđu jer se hrvatsko društvo (povjesničari, lijevi i desni, političari, lijevi i desni) konstantno bavi Drugim svjetskim ratom, Titom, partizanima i ustašama, komunizmom i socijalizmom bivše FNRJ i SFRJ, pri čemu trpi i kapitalizam kakav smo prihvatili, a s njim i ekonomski, gospodarski i ukupni društveni razvoj i napredak zemlje. I zalud je sad kukati što je izostala lustracija, što se Titove biste miču i što se mijenjaju nazivi ulica, bauk prohujalog totalitarzima i kad nije u središtu medijske halabuke, uvijek iz prikrajka prijeti vraćanjem RH u 20. stoljeće, makoliko se trudili ići naprijed, biti u vlaku koji juri već prema trećem desetljeću 21. stoljeća.
MENTALITET

Treći, također bitan faktor, koji nas drži ukopanim u rovovima prošlosti, napose 20. stoljeća, svakako je i mentalitet. Pod tim podrazumijevamo mentalitet naslijeđen iz bivše Jugoslavije, a koji se prije svega odnosti na egalitarni sindrom u negativnom smlslu. Naime, nagli prelazak iz tzv. samoupravnog socijalizma u kapitalizam, ostavio je traga i na psihi ljudi, naviklih da se u bivšem sustavu država ima pobrinuti za sve, stalni posao, redovite plaće, stan, ljutovanje, napose koliko-toliko pristojan životni standard, naravno pod uvjetom da se u politiku ne miješate, odnosno da bez pitanja prihvaćate "diktaturu proletarijata", poslije, početkom 70-ih, preobličenu u izmišljotinu zvanu Zakon o udruženom radu (ZUR). Stara izreka - nitko me ne može toliko malo platiti koliko mogu malo raditi, opstala je, nažalost, u glavama mnogih i danas, jer nekadašnjeg mentaliteta teško se riješiti, bez obizra na druga pravila koja diktira kapitalizam, neoliberalni ponajviše. I po toj navadi dijelom smo još u 20. stoljeću.
Mogli bismo još nabrajati razne "faktore" koji upućuju na kašnjenje s izlaskom iz 20. stoljeća, a ulaskom u 21. Probleme nam stvara i sklonost dramatiziranju, manjak odgovornosti, izostanak oslanjanja na vlastite snage umjesto pozivanja na državu, otpor prema svemu novome, otpor prema, primjerice, investicijama, koje navodno štete okolišu (propalo istraživanje nafte u Jadranu, problemi s golf-igralištima, elektranama...), sklonost da se troši preko svojih mogućnosti, neprestano kukanje da nam je sve lošije, a odbijanje prihvaćanja pomaka nabolje u kojima ulogu ima država, vlast, vlada (porezna reforma, recimo) itd, itd.
PROSPERITET

S druge pak strane, nepobitno je da smo po nizu stvari ipak sastavnim dijelom 21. stoljeća i da punom parom idemo naprijed i da prošlost ostavljamo iza sebe, da nam je prosperitet moguć i ostvariv. Primjera je mnogo i nemamo dostatno prostora sve spomenuti. Nismo pritom uopće loši, naprotiv poslovično smo dobri u turizmu, u poduzetništvu (naročito agilni i razvojni IT sektor), u nekim segmentima izvoza "pameti i znanja", u digitalizaciji, društvenim mrežama, inovacijama i drugim potencijalima koje još više trebamo iskoristiti, u stabilnosti tečaja kune prema euru (iako se izvoznici s tim neće složiti), pa, ako hoćete, i u stabilnosti državnog budžeta posljednjih godinu-dvije, što je pozitivan znak i stranim investitorima. S obzirom na to da smo ipak u 21. stoljeću, postoji "kritična masa", recimo tako, onih koji gledaju u budućnost, napose mladih, koji su svjesni vremena u kojem živimo, no takvima treba što prije osigurati uvjete da rade u Hrvatskoj umjesto da se u potrazi za poslom sele u Irsku, Njemačku...
Na kraju, dobro je zapitati se i što je ostalo od bombastično najavljivanog Projekta izrade Strategije razvitka Republike Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću”, koji je pokrenula hrvatska Vlada u travnju 2000. Svrha Projekta bila je ponuditi viziju razvitka hrvatskog društva na početku 21. stoljeća. U radu na Projektu sudjelovao je širi tim stručnjaka iz različitih područja. U svemu tome ključno je mjesto zauzimala makroekonomija, kao jedna od 19 parcijalnih strategija. Danas se, pak, taj dokument čini gotovo utopističkim, premda teorijski važnim. Naime, praksa je pokazala da dobrohotno zamišljena strategija nije izvediva ako nema širi politički, društveni konsenzus, i ako svatko u strategiji gleda vlastite interese. Svaka, naime, strategija pada na ključnom pitanju - reformama, koje se ne provode, pa je to bio slučaj i s dokumentom iz 2000. godine.
Zato kao društvo u cjelini, uključujući i državu, politiku, vlast, nužno je odbaciti loše strane prošlosti i prihvatiti konačno blagodati budućnosti, prihvatiti izazove razvoja, umjesto nazadovanja, za što su dakako bitne reforme, napose ekonomske i obrazovne (kurikulum kreće od jeseni!). I moramo ideologije potisnuti iz svega toga, okrenuti se stvarnosti bez populističke demagogije, medijske halabuke u kojoj je sve crno, pa i ono što je dokazano bijelo. Mnogi mediji, naime, kao da i sami namjerno forsiraju negativizam 20. stoljeća umjesto da daju prednost pozitivnim stvarima koje nosi vrijeme u kojem živimo, naše 21. stoljeće. Uloga liberalizma, ma što o njemu mislili i s njime nas plašili dežurni katastrofičari, također je konstanta od presudne važnosti.
Priredio: Darko JERKOVIĆ
Sjećanje na budućnost
S temom u vezi, nije zgorega podsjetiti na jedan analitički tekst Danijala Hadžovića, koji glasi: "Nakon što je kao pobjednik svijet uveo u 21. stoljeće, omogućujući mu enorman napredak i nikada veće slobode, liberalizam danas stoji pred velikim izazovom da te slobode sačuva, pospješi i ne dozvoli da se ikad više ponovi 20. stoljeće i bujanje zla kolektivističkih ideologija. No moramo poći od sebe. Sjetimo se riječi velikog Karla Poppera: 'Budućnost zavisi od toga što činimo. Mi sami snosimo svu odgovornost. Naša je dužnost ne da predviđamo zlo, nego da se borimo za bolji svijet'. Svatko od nas mora nastojati biti nezavisni individualist, osoba koja će aktivno i predano raditi na rješavanju problema s kojima se suočavamo, oslanjati se na svoje sposobnosti i svoj razum, i nikada ne dozvoliti da ni pedalj svoje slobode predamo pred naletom ludila tzv. viših ciljeva i kolektivnih interesa. Samo tako liberalizam će (p)ostati dominantna snaga koja će oblikovati svijet 21. stoljeća kao svijet napretka i slobode, a svijet bez fanatika, terorista i diktatora, svijet različitih rasa, vjera i tradicija koje koegzistiraju u miru zbog kulture slobode, u kojem su granice tek mostovi koji se prelaze u potrazi za ostvarenjem ciljeva i bez ijedne druge prepreke osim njihove vlastite volje, može postati stvarnost." Ili, kako je to kazao američki futurist Alvin Toffler: "Nepismeni 21. stoljeća neće biti oni koji ne mogu pisati i čitati već oni koji ne mogu učiti, odučiti i ponovno naučiti."

VELIMIR SRIĆA

UMJESTO RETROVIZORA TREBA NAM DALEKOZOR

 

Prije devet godina napisao sam knjigu u kojoj sam Hrvatsku 21. stoljeća vidio kroz ovakve novinske naslove: Kineska Vlada uzela u koncesiju Riječku luku - zaposleno novih 1 000 radnika; Otok znanja okupirali Nobelovci - Bivši američki predsjednik Obama i još šest dobitnika Nobelove nagrade za mir s otoka Prvića poručuju: Ugledajte se u Hrvatsku!, kaže dr. Velimir Srića, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te dodaje:


- Japanski konzorcij dovršio prugu superbrzog vlaka - s Trga kralja Tomislava u Zagrebu na poslovni sastanak u hotelu Osijek na obali Drave za 50 minuta; Hrvatski brodari isporučili tri specijalizirana plovila - Studenti vodećih svjetskih sveučilišta ove će zime učiti ploveći Jadranom na brodu-sveučilištu; Konzorcij Končar, Đuro Đaković u projektu koji podupire njemačka vlada završio izgradnju solarnih parkova u Ravnim kotarima, na obroncima Učke, na Pelješcu i Korčuli. Snaga proizvedene struje jednaka polovini NE Krško; Život uz marinu na reguliranoj Savi: Najskuplji kvadrati novog zagrebačkog naselja s pogledom na 35-metarske jahte; U partnerstvu s japanskom i nizozemskom vladom Hrvatska izvezla hrane u vrijednosti od šest milijardi eura - Slavonija postaje najskuplje poljoprivredno zemljište Europe. Vjerujem da je većina tih ideja mogla biti stvarnost da smo se proteklog desetljeća više bavili razvojem, a manje političkim prepucavanjima.

No po čemu smo još u prošlom stoljeću, a po čemu u ovom dobu, u budućnosti koja je već sadašnjost?
- Odgovor na to pitanje moguće je dati tek kad postanemo svjesni gdje smo, kad sami sebi priznamo, otvoreno i bez političkih izmotavanja, da imamo cijelo mnoštvo problema. Treba nam iskrena i motivirajuća samokritika, ali ne zato da nas ubije u pojam i dokaže kako smo nesposobni. Baš suprotno, da nam pruži argumente što ne valja i predoči listu problema koje valja napasti, jedan po jedan, brzo i bez milosti. Ja sam u spomenutoj knjizi sastavio listu deset ključnih razloga našeg sporog puta u 21. stoljeće i ona mi se i danas čini aktualnom. Evo te liste: 1. Nemamo strategiju ni sposobno vodstvo; 2. Naslijedili smo neraščišćene nepravde koje se ne diraju, poput privatizacije; 3. Imamo preskupu i neefikasnu državu od koje se očekuje da rješava sve probleme; 4. Politika se navikla "kadrovirati" pa podobni zamjenjuju sposobne; 5. Previše je socijalnih prava koja su "nedodirljiva"; 6. Zaduženi smo jer trošimo više nego što proizvodimo; 7. Imamo slab image u Europi i svijetu; 8. Korumpirani smo i patimo od despotizma; 9. Ne da nam se raditi; 10. Ne da nam se učiti. Zamislimo odgovornu državu i društvo koji sustavno napadaju svaki od navedenih problema i beskompromisno ga rješavaju i evo nas na čelu Europe, a ne na njezinu začelju.

Hrvatska je zemlja potencijala, izvrsnosti i razvoja, ali i zemlja ustajalosti u mnogim područjima. Zašto je tomu tako, što trebamo činiti da se stanje popravi, da još bržim tempom krenemo naprijed, u 21. stoljeće?
- Gornja lista već je djelomično odgovorila na ovo pitanje. Recimo da želimo učiniti samo TRI stvari koje će brzo pokrenuti Hrvatsku i omogućiti bolje korištenje njezinih potencijala, ja bih se, na prvom mjestu, opredijelio za sustavnu zamjenu podobnih sposobnima tako da se onemogući svako političko kadroviranje i svi problemi zapošljavanja rješavaju traganjem za pameću i karakterom. Drugi prioritet bio bi afirmirati tržišnu Hrvatsku na račun proračunske Hrvatske. Drugim riječima, zadatak države bio bi sustavno i bitno promijeniti uvjete života i rada u dijelu države gdje se troši u odnosu prema onima koji stvaraju novu vrijednost. Danas su zaposleni u upravi zaštićeni poput ličkih medvjeda i većina onih "na budžetu" živi sasvim pristojno, a poduzetnici i poduzeća grcaju pod teretom birokratskih zapreka, visokih poreza, prireza i stotina drugih nameta. Treći projekt bio bi usmjeren na budućnost, na obrazovnu reformu na svim razinama (ne samo kurikularnu) koja bi pošla od učenja kroz rad i osposobljavanja za izazove digitalne revolucije, potpuno zamijenivši birokratizirani i štreberski pristup obrazovanju kakav je jedva primjeren dobu prve industrijske revolucije.

U Hrvatskoj se i dalje vode rasprave oko Drugog svjetskog rata i poraća... kao da smo još u 20. stoljeću?
- Jedna od trajnih tragedija Hrvatske naša je nedovršena prošlost. Dijele nas duboke podjele na Jasenovac i Bleiburg, na heroje 1945., 1971. ili 1995., muče nas istinitim i lažnim nacionalističkim i partizanskim mitovima. Tomu valja odlučno reći: Dosta! Ne treba nam retrovizor, nego dalekozor. Tijekom gotovo tri desetljeća samostalnosti Plavi i Crveni razvlačili su nas desno i lijevo, umjesto da nas vode NAPRIJED. Njihova korumpiranost, nesposobnost, oklijevanje, manjak znanja i višak osobnih interesa ogadili su nam i državu i politiku. Naučili su nas da od dužnosnika očekujemo malo, a dobivamo još manje. Vraćaju nas u prošlost najviše zato što nisu u stanju povesti nas u bolju budućnost. Nadam se nekom skorom preokretu u kojem se valja riješiti loših političara, nesposobnih birokrata bez vizija. Oni su izabrani od dobrih ljudi koji su na dan izbora ostali kod kuće! Na primjer, u SAD-u jačaju transformacijski pokreti, od #Me2 do #Neveragain. Ljudi se sve češće organiziraju i bore za svoje ciljeve i ideale, usprkos političarima. Hrvatsku valja oduzeti otuđenoj politici i vratiti narodu, koji je umoran od beznađa, korupcije, politikantstva i pesimizma. Treba oživiti nadu da je drukčija budućnost moguća.

Ekonomija i gospodarstvo, menadžment i informatika, kakav bi u svezi s tim pitanjima bio zaključak kad se radi o RH u 21. stoljeću?

- Nakon upravo dovršenog svjetskog prvenstva u nogometu možemo se našaliti da je Hrvatska najbrže i najdublje iskoračila u 21. stoljeće svojim uspjesima u sportu. Osim Vatrenih, tu su vaterpolisti, tenisači, košarkaši, rukometaši, veslači, jedriličari, atletičari, skijaši… Zemlja od samo četiri milijuna stanovnika daje brojne šampione i vuče svjetski sport prema budućnosti. Ako možemo u sportu, morali bismo moći i u svim spomenutim područjima. Nažalost, tamo je slika drukčija. Nekad smo imali vrhunskih intelektualaca, eksperata i genijalaca u svim spomenutim djelatnostima. Danas većina takvih sanja o odlasku u svijet, ili je već otišla, ili čami u birokratskom kavezu u koji su ju stavili politički podobni koji kroje kriterije i definiraju pravila u kojima nije bitna kvaliteta. Tragično je vidjeti u kojoj smo se mjeri pretvorili u zemlju mediokriteta. U 21. stoljeće mogu nas brzo i uspješno voditi samo najsposobniji u svakom području života i rada, zato im što prije valja dati prostora i uvjeta! Do tada, čamit ćemo pri dnu svih lista pokazatelja uspješnosti članica EU-a.(D.J.)

NENAD MIŠČEVIĆ

INTELEKTUALCI SU ZAKAZALI, SVOJ POSAO NISU OBAVILI

 

Nacionalizam, izraziti ili umjereniji, još je uvijek najpopularniji ideološki diskurs, a za državu-naciju još nije nađena dobra zamjena. No promjena ima, ne bih rekao nabolje - kaže dr. sc. Nenad Miščević, svjetski poznati hrvatski filozof, te dodaje:


- Posljednje desetljeće obilježeno je snažnim usponom populizma, od našeg neposrednog susjedstva do Trumpove Amerike. Populisti nastupaju u ime naroda, običnog puka, protiv elita i protiv složenog političkog sustava; u praksi je to često jednostavno vladavina vođe, od Orbana do Trumpa. Naravno, kad dođu na vlast, tzv. populist", desni ili lijevi (Orban, Trump, Chavez), obično iznevjeravaju svoju retoriku, formiraju vlastitu elitu i uvode elemente diktature protiv pluralizma. E, sad, desni populizam nasljeđuje najvažniju stvar od starog nacionalizma - narod tu znači "naš" narod, mi Hrvati, mi Mađari, mi Talijani. Ako treba, on to malo varira i proširuje: ako si popularnost izvlačite iz mržnje prema "dođošima", a oni su, eto, muslimani, isplatit će vam se to "mi" proširiti na "mi kršćani", "mi zapadnjaci". Takav antiizbjeglički, desničarski populizam izdanak je nacionalizma, ali se razlikuje od klasičnog nacionalizma na kakav smo navikli kod kuće.

Da se poslužim naslovom Vašeg rada - Jesu li nacionalizam i liberalizam kompatibilni, i što se promijenilo od vremena kad ste taj rad objavili?
- Promijenilo se. Pogledajte neobičnu domaću pojavu da imamo jaku nacionalističku tradiciju, ali nemamo jaki nacionalistički populizam, nemamo svog Janšu, Orbana ni Heiderova nasljednika Strachea. To je pozitivni rezultat činjenice da je vladajuća pronacionalna stranka, HDZ, tijekom desetljeća, preuzela neke bitne značajke liberalnog parlamentarnog uređenja; ipak nekakvo poštovanje manjina, ipak nekakvo pozivanje na ljudska prava i tako redom. Tu je svoje učinio pritisak međunarodnih činitelja, prije svega Europske unije, ali i aktivizam manjina, nevladinih organizacija i medija. HDZ je, od Sanadera do Plenkovića, dobro izbalansirao pronacionalni stav, tako da ga nikakvi desni populisti ne mogu kritizirati da je izdao svoj narod, zanemario branitelje i slično, i liberalni, zapadni okvir, koji je ublažio pretjerivanja oštrog, ekstremnog nacionalizma. Sve je to daleko od idealnog, ali je manje zlo od nacionalnog populizma iz našeg okruženja.

Kako objasniti to što se kod nas još uvijek vode rasprave oko Drugog svjetskog rata, partizana, Tita, komunizma, ustaša, NDH... Po tome smo, naime, još u 20. stoljeću?
- Mislim da nismo, da su uzroci drugdje. Poslušajte sve strane; ja sam ih u obitelji imao sve, i naslušao sam ih se. Vrijednosti i navodne vrijednosti koje su u igri danas su žive i djelatne; njihov je sukob eksplodirao zbog groznih ratnih okolnosti, ali one stvaraju dileme koje će nas još dugo pratiti. Evo, prepostavite da ste hrvatska rodoljupka a da vas suprotna strana, a tada je to bila karađorđevićevska srpska, tvrdo pritišće: tuku vas na izborima, glasate za Radića, a njega vam ubiju usred Beograda. Dilema: Trebate li se prikloniti hrvatskoj alternativi, makar ona podrazumijevala suradnju s Hitlerom? Ako ste dovoljno rodoljubni, riskirat ćete. Vaši potomci, jednako rodoljubni kao i vi, branit će vaš izbor i NDH. Ili - pretpostavite da ste domaća ljevičarka, možda srpskog roda, sudjelujete u štrajkovima i pomažete ih organizirati. Jedina organizacija koja dobro funkcionira je Komunistička partija, koja je dio Staljinove internacionale. Hoćete li zbog potencijalnih užasa koji se naziru po Sibiru odustati od štrajka u Slavonskom Brodu, ili ćete se angažirati tu gdje jeste? Hoćete li u partizane? A dva desetljeća poslije, imat ćete optužnicu da su "vaši" krivi za Bleiburg i za Goli otok. Ako želite biti dosljedni, izabrat ćete nastavak istog. Potrebno je mnogo refleksije, samodistance i pameti da se riješe te dileme. A ništa u posljednjih pola stoljeća nije baš bilo od pomoći prosječnom Hrvatu ili hrvatskom Srbinu koji se s njima suočava. Mi, intelektualci, zakazali smo i svoj posao nismo obavili!

Koliko se tranzicijska pretvorba iz socijalizma u kapitalizam u posljednjem desetljeću 20. stoljeća odrazila na razvoj RH u 21. stoljeću, na društvo u cjelini, a ne samo na ekonomiju, gospodarstvo... u pozitivnom, ali i u negativnom smislu?
- Bit ću kratak. Odrazila se, nažalost, prilično negativno. Najgore za najsiromašnije, što je nepravda koja vapi u nebo! A u mojem podučju, kulturi i obrazovanju, najprije su nacionalisti naobećavali nježnu brigu za nacionalnu kulturu, a zatim nam je stigao zahtjev za tržišno reorijentiranje cijele kulture i obrazovanja; zahtjev koji bi za to dvoje mogao biti smrtonosan. Utjeha: nismo jedini. Cijeli jug Unije našao se u sličnoj situaciji, i samo nas koordinirana, pomalo međunarodna, akcija iz ovog može izvući. Tko će je pokrenuti, još uvijek je potpuni misterij.

Koliko je ulazak RH u EU zapravo značio da smo konačno izišli iz 20., a ušli u 21. stoljeće, ili je to ipak dvojben zaključak?

- Ulazak je bio dobra stvar, i doveo nas je u 21. stoljeće. Nacionalisti, koji su se kleli u totalnu suverenost nacije progutali su mamac i pristali da uđemo u nadnacionalni klub, zajednicu s kojom ćemo usklađivati pravila igre. Unija nam je omogućila kakvu-takvu vladavinu prava, olakšala komuniciranje sa Zapadom, okrenula je pozornost ljudi od starih nacionalističkih svađa novim temama, i tako redom. Ali progutali smo i kapitalističku otrovnu pilulu, otvaranje prostora za potpunu dominaciju međunarodnog kapitala. Kako to popraviti? Živi zid predlaže rizične individualne korake: iziđimo iz Unije, najavimo da dugove nećemo vraćati i tome slično. Vidjeli smo na primjeru Sirize u Grčkoj da je to više negoli teško provesti; zemlja sama ne može se oduprijeti. Treba nam suradnja s onima koji se jednako pate kao i mi, solidarnost europskog juga, od Španjolske i Portugala do Grčke; možda bi ona mogla pomoći. Možda bi se dalo naći i saveznike nešto sjevernije, da jednog dana, što prije to bolje, cijela Unija napusti divlji, eksploatatorski kapitalizam.(D.J.)