Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude - slavne su riječi dr. Franje Tuđmana, prvog presjednika neovisne i samostalne Republike Hrvatske, izrečene na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu netom nakon međunarodnog priznanja, u siječnju 1992.

Bile su to teške godine borbe za slobodu u Domovinskom ratu, okončane prvo Bljeskom, a onda i Olujom te naposljetku, do kraja 90-ih, i mirnom renitegracijom hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni okvir RH. Time je Hrvatska konkretno, ali i na simboličnoj razini završila svoj "križni put" kroz 20. stoljeće i smjelo, uz puno optimizma, nadanja i vjere u bolje sutra, zakoračila u novo doba, u 21. stoljeće, ostvarivši snove o vlastitoj državi, ostavivši iza sebe zauvijek stoljeće mraka dviju Jugoslavija.
Nažalost, sjene davne i ne tako davne prošlosti kao da se i dalje nadvijaju nad Hrvatskom, koja je sad već 18 godina u novome dobu, u 21. stoljeću, a pet godina i u Europskoj uniji. Sjene su to, naravno, 20. stoljeća, sjene svega što nije valjalo u njegovu (i našem) posljednjem desetljeću, konkretno, onome između 1991. i 1999., ali i sjene iz desetljeća prije, počevši od Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije. Sjene su to koje koče razvoj i napedak zemlje, makoliko se trudili da se tomu odupremo. Mnogo je, naime, tih i takvih sjena prošlosti zbog kojih su nam sadašnjost i budućnost nedostatno svijetle i premalo živuće, kako to priliči 21. stoljeću, u kojem je svijet postao drugi i drukčji, iako se ni za svijet baš ne može reći da je pošteđen problema generiranih iz prošlosti, primjerice, Europe, ali i s nekih drugih meridijana i paralela. No nas zanima naša stvarnost, naš udjel u 21. stoljeću, naša sadašnjost i naša budućnost, premda i tu treba uzeti u obzir širi i dublji kontekst, geostrateški, politički, europski i balkanski. Jer nitko nije otok pa ni Hrvatska. Europa i svijet golemo su globalno dvorište različitih i zajedničkih interesa, svih dobrih i svih loših dosega, boljitaka i gubitaka, problema i rješenja.

Gledajući iz vremena sadašjeg na posljednje desetljeće 20. stoljeća, ali i na proteklih 18 godina 21. stoljeća, nepobitna je činjenica da je pobjeda u Domovinskom ratu najveličanstvenije postignuće Hrvatske u njezinoj ukupnoj povijesti. No svaki uspjeh za sobom vuče i "priču s druge strane", a u hrvatskom slučaju to je tranzicijski proces u kojem se pretvorba iz društvenog u privatno vlasništo odvijala uglavnom (uz časne iznimke) kroz bespuća improvizacije, nelegalnosti i kriminala, čije posljedice osjećamo i danas. To je, naime, ta mračna sjena koja se jednim dijelom još uvijek nadvija nad hrvatskim društvom i tu neke velike pomoći, promjene, nema niti ju je moguće izvesti, pa imamo to što imamo, unatoč zakonu koji kaže da kriminal u pretvorbi ne zastarijeva.
Drugi otegotni razlog zbog kojeg nam se 20. stoljeće i dalje mota oko glave jesu ideološke magle koje nikako da se raziđu jer se hrvatsko društvo (povjesničari, lijevi i desni, političari, lijevi i desni) konstantno bavi Drugim svjetskim ratom, Titom, partizanima i ustašama, komunizmom i socijalizmom bivše FNRJ i SFRJ, pri čemu trpi i kapitalizam kakav smo prihvatili, a s njim i ekonomski, gospodarski i ukupni društveni razvoj i napredak zemlje. I zalud je sad kukati što je izostala lustracija, što se Titove biste miču i što se mijenjaju nazivi ulica, bauk prohujalog totalitarzima i kad nije u središtu medijske halabuke, uvijek iz prikrajka prijeti vraćanjem RH u 20. stoljeće, makoliko se trudili ići naprijed, biti u vlaku koji juri već prema trećem desetljeću 21. stoljeća.

Treći, također bitan faktor, koji nas drži ukopanim u rovovima prošlosti, napose 20. stoljeća, svakako je i mentalitet. Pod tim podrazumijevamo mentalitet naslijeđen iz bivše Jugoslavije, a koji se prije svega odnosti na egalitarni sindrom u negativnom smlslu. Naime, nagli prelazak iz tzv. samoupravnog socijalizma u kapitalizam, ostavio je traga i na psihi ljudi, naviklih da se u bivšem sustavu država ima pobrinuti za sve, stalni posao, redovite plaće, stan, ljutovanje, napose koliko-toliko pristojan životni standard, naravno pod uvjetom da se u politiku ne miješate, odnosno da bez pitanja prihvaćate "diktaturu proletarijata", poslije, početkom 70-ih, preobličenu u izmišljotinu zvanu Zakon o udruženom radu (ZUR). Stara izreka - nitko me ne može toliko malo platiti koliko mogu malo raditi, opstala je, nažalost, u glavama mnogih i danas, jer nekadašnjeg mentaliteta teško se riješiti, bez obizra na druga pravila koja diktira kapitalizam, neoliberalni ponajviše. I po toj navadi dijelom smo još u 20. stoljeću.
Mogli bismo još nabrajati razne "faktore" koji upućuju na kašnjenje s izlaskom iz 20. stoljeća, a ulaskom u 21. Probleme nam stvara i sklonost dramatiziranju, manjak odgovornosti, izostanak oslanjanja na vlastite snage umjesto pozivanja na državu, otpor prema svemu novome, otpor prema, primjerice, investicijama, koje navodno štete okolišu (propalo istraživanje nafte u Jadranu, problemi s golf-igralištima, elektranama...), sklonost da se troši preko svojih mogućnosti, neprestano kukanje da nam je sve lošije, a odbijanje prihvaćanja pomaka nabolje u kojima ulogu ima država, vlast, vlada (porezna reforma, recimo) itd, itd.

S druge pak strane, nepobitno je da smo po nizu stvari ipak sastavnim dijelom 21. stoljeća i da punom parom idemo naprijed i da prošlost ostavljamo iza sebe, da nam je prosperitet moguć i ostvariv. Primjera je mnogo i nemamo dostatno prostora sve spomenuti. Nismo pritom uopće loši, naprotiv poslovično smo dobri u turizmu, u poduzetništvu (naročito agilni i razvojni IT sektor), u nekim segmentima izvoza "pameti i znanja", u digitalizaciji, društvenim mrežama, inovacijama i drugim potencijalima koje još više trebamo iskoristiti, u stabilnosti tečaja kune prema euru (iako se izvoznici s tim neće složiti), pa, ako hoćete, i u stabilnosti državnog budžeta posljednjih godinu-dvije, što je pozitivan znak i stranim investitorima. S obzirom na to da smo ipak u 21. stoljeću, postoji "kritična masa", recimo tako, onih koji gledaju u budućnost, napose mladih, koji su svjesni vremena u kojem živimo, no takvima treba što prije osigurati uvjete da rade u Hrvatskoj umjesto da se u potrazi za poslom sele u Irsku, Njemačku...
Na kraju, dobro je zapitati se i što je ostalo od bombastično najavljivanog Projekta izrade Strategije razvitka Republike Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću”, koji je pokrenula hrvatska Vlada u travnju 2000. Svrha Projekta bila je ponuditi viziju razvitka hrvatskog društva na početku 21. stoljeća. U radu na Projektu sudjelovao je širi tim stručnjaka iz različitih područja. U svemu tome ključno je mjesto zauzimala makroekonomija, kao jedna od 19 parcijalnih strategija. Danas se, pak, taj dokument čini gotovo utopističkim, premda teorijski važnim. Naime, praksa je pokazala da dobrohotno zamišljena strategija nije izvediva ako nema širi politički, društveni konsenzus, i ako svatko u strategiji gleda vlastite interese. Svaka, naime, strategija pada na ključnom pitanju - reformama, koje se ne provode, pa je to bio slučaj i s dokumentom iz 2000. godine.
Zato kao društvo u cjelini, uključujući i državu, politiku, vlast, nužno je odbaciti loše strane prošlosti i prihvatiti konačno blagodati budućnosti, prihvatiti izazove razvoja, umjesto nazadovanja, za što su dakako bitne reforme, napose ekonomske i obrazovne (kurikulum kreće od jeseni!). I moramo ideologije potisnuti iz svega toga, okrenuti se stvarnosti bez populističke demagogije, medijske halabuke u kojoj je sve crno, pa i ono što je dokazano bijelo. Mnogi mediji, naime, kao da i sami namjerno forsiraju negativizam 20. stoljeća umjesto da daju prednost pozitivnim stvarima koje nosi vrijeme u kojem živimo, naše 21. stoljeće. Uloga liberalizma, ma što o njemu mislili i s njime nas plašili dežurni katastrofičari, također je konstanta od presudne važnosti.