Negdje nakon osam sati ujutro na brzinu sam prošao kroz šator na kontrolnoj točki broj tri. Pojeo malo sira i jednu šluc krafnu. Progurao se kroz gomilu trkača kako bih napunio mekane hidropakove boce izotoničnim napitkom primjerene osmolarnosti i brzo s klopom u lijevoj ruci otrčao u obližnji planinarski dom Auronzo.

Ovdje sam posljednji put bio prije otprilike pet godina s Vedranom i tada smo penjali Cimu Piccolu aka Kleine Zinne. Tek nekoliko nas, koji znamo shemu, ovdje se sklonilo, u zagrijani prostor, kako biamo nakratko predahnuli od tehnički zahtjevne i strme dionice od jezera Misurina. Pomalo nabrijan od nadmorske visine, vjetra, hladnoće i trčanja po noći izmasirao sam si noge, popio solnu tabletu i dodao na sebe nešto zaštitne opreme protiv vjetra koji će solidno puhati sljedećih nekoliko sati. Uskoro, nakon otprilike sata, stigao sam moga klupskog prijatelja, vrlo dobrog, snažnog trkača Petra Šokčića te smo utrku po Dolomitima, sve do mrklog mraka, nastavili u tandemu. Bilo nam je prelijepo više od 24 sata trčati po planinama Južnog Tirola. Uz statičnost prirode, ovdje je u stijenama i putovima utkana i dinamična povijest ljudskih života, smrti, ratovanja i mirenja. Suživota i njegove suprotnosti Austrijanaca, Ladinaca i Talijana u surovim planinskim uvjetima!


Južni Tirol, većinom je naseljen austrijskom nacionalnom manjinom. Pripao je Italiji nakon Prvog svjetskog rata Sporazumom iz Saint Germaina. U vrijeme donošenja novog talijanskog ustava, 1946., Italija i Austrija postigle su dogovor o davanju velike autonomije ovoj regiji. Međutim, i unatoč dogovoru rasla je napetost između nacionalnih korpusa, te je pitanje Južnog Tirola dospjelo i pred Opću skupštinu UN-a. Tadašnji pregovori, iz 1961., propali su zbog brojnih terorističkih napada i pritisaka austrijskih separatista. Deset godina poslije postignut je dogovor prema kojem ovo područje dobiva široku autonomiju. Beč je tada obećao da se do daljnjeg više neće miješati u južno-tirolske unutarnje poslove. Nakon dogovora, nekim čudom, prestale su separatističke prijetnje i diverzije. Kako bi se zatečeno stanovništvo udobrovoljilo, zaposlilo i pacificiralo, vlade Italije i Austrije razradile su koncept razvoja turizma za Južni Tirol i područje Dolomita općenito. Dodatno je u novije vrijeme položaj Južnog Tirola poboljšan i ulaskom Austrije u EU. Ipak i dalje, negdje u prikrajku, vrijedi, prisutna je i vidljiva parola "Free Tirol!".
Svemu tome prethodili su politički i vojni okršaji u Prvom svjetskom ratu između Austro-Ugarskog Carstva u raspadanju i Kraljevine Italije na čelu sa savojskom dinastijom i kraljem Viktorom Emmanuelom III. Kraljevina Italija objavila je tako 23. svibnja 1915. rat Austro-Ugarskoj Monarhiji. Prethodno se uz garancije distanciravši od sila Osovine i pridruživši se Antanti. Tim ispravnim manevrom, nakon tajnog Londonskog sporazuma, očekivala je pri podjeli ratnog plijena dobiti teritorije Trentina, Istre i dijela Dalmacije. Austro-ugarska vojska tada se povukla iz Cortine d‘Ampezzo, grada koji je bio pod njihovom upravom od 1511. godine. Vojska se utvrdila na prijevoju Valparola u tvrđavi Tre Sassi, udaljenoj dvadeset kilometara od Cortine. Skrivenu između dolina Ampezzo i visoke Val Badie, sagradili su je Austrijanci između 1897. i 1901. kao utvrdu protiv napada Talijana iz Falzàrega i Valpara. Talijanski maršal Luigi Cadorna prethodno je dobro postavio svoje trupe u regiji Veneto. Propast Austro-Ugarske već je bila potpuno izvjesna, kao i propast ruskog i njemačkog carstva. Trebalo je još samo završiti obiteljsku prepirku, kako je beskrajno ljutit u Fury Roadu konstatirao Bullet Farmer, uz People Eathera, prvi suradnik Immortan Joea!
Borbeni tuneli, jame i hodnici izbušeni u ogromnim stijenama Cime di Lavaredo, Tofana di Roses, Cinque Torri, Marmoladi i drugim planinama i danas svjedoče o tim za pojedince i cijele vojske mučnim vremenima. Tih godina Velikog rata rovovi su ovdje bili puni glodavaca, kojih je bilo toliko da su ljudi morali upotrebljavati bojne otrove, najčešće difozgen i iperit, kako bi ih uništili. Sve je bilo vlažno i mokro, tako da su vojničke noge sličile namočenom papiru. Hladnoće su bile nesnosne. Pothlađenost svakodnevna. Sunce je, kada bi se rijetko pojavilo, pržilo glave i tijela ošamućenih vojnika. Hrana je bila oskudna. Logistika neoperativna. Osim ljudi morala se nahraniti i tegleća marva. Konja i mazgi bilo je nekoliko tisuća. Svako grlo trebalo je 10 kg hrane dnevno. Granatiranja po položajima i iznad njih po stijenama bila su svakodnevna. Milijuni šrapnela od željeza i kamena frcali su uokolo pogađajući tijela i režući tkiva soldata. Zbog lavina, gromova i padova s visine umrlo je na tisuće ljudi. Poznat je slučaj Bijelog petka, trinaesti prosinca devetsto šesnaeste, kada je u potaknutim lavinama s obje strane poginulo 2000 vojnika i nešto civila.

Mnogobrojne žičare koje danas vode do vrhova, ferate (klinčani putovi) koje planinarima olakšavaju uspon kroz dolomitske stijene i ceste koje se po serpentinama vijugavo uspinju do visokih planinskih prijevoja za svoje trase imaju zahvaliti razdoblju Velikoga rata. Na cijeloj ratnoj infrastrukturi Prvog svjetskog rata tek sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća počeo se na ovome području razvijati turizam. Izgrađeni su veliki smještajni kapaciteti, dorađeni putovi i opskrba. Radna snaga je uvezena ili su prekvalificirani Tirolci koji su htjeli i mogli raditi. Svi domicili kojima nakon prijašnjih diverzija i dva rata to nije bilo bedasto i dosadno. Pogon se pokrenuo! Danas Južni Tirol ima oko 30 milijuna noćenja s prosječnom iskoristivosti kreveta od 145 dana.
Većina turista dolazi iz gospodarski jakih područja rijeke Pad, ostatka sjeverne Italije, Bavarske, Švicarske, Francuske i toga dijela Europe, prema kojemu se dimenzionira ponuda i potražnja i prilagođava turizam u Južnom Tirolu i dalje u Dolomitima. Među milijunima turista iz urbaniziranih metropolitskih područja Europe, koji većinom dolaze na skijanje, zimsku rekreaciju i zezanciju, ovdje instant-uzbuđenje u kolosalnim stijenama pronalaze alpinisti, sportski penjači, planinari i turni skijaši. Po okolnim stazama okupljaju se izletnici. Na asfaltiranim cestama cestovni biciklisti. Svoju sportsko-rekreativnu nišu ovdje su, povezavši sva obilježja terena, pronašli i trail trkači. Oni se svake godine pretkraj lipnja okupljaju na jednoj od tri najprestižnije ultra-trail utrke na svijetu. Na legendarnom Lavaredo Ultra Trailu. Naime, za pristup takvoj utrci moraš imati bodove koji se prikupljaju na drugim trail utrkama i koji se evidentiraju na i-tra.org (International trail running association) pod tvojim imenom. Osim toga, utrka je limitirana na 1500 sudionika plus stotinjak VIP trkača, tako da ti prethodno prikupljeni bodovi ne garantiraju upad, nego se metodom lutrije izvlače sretnici koji će dobiti priliku platiti kotizaciju i sudjelovati u utrci.
Za 2018. godinu i dvanaesti LUT bilo je približno 3000 prijavljenih. Polovina njih otpala je na lutriji već prije nego što je startala. Zbog svega toga bila je sreća i zadovoljstvo što smo čak nas trojica iz SRK-a "Žuti šešir" Osijek upala na utrku i završila ju. Osječki trkači na LUT-u, koji se trči pod parolom Live the Dolomite Experience, bili su Petar Šokčić, Dario Majetić i Tomislav Bilandžić - Bill. Osim nas Osječana iz Hrvatske je nastupalo još 14 natjecatelja, od kojih je deset završilo utrku. Najboljima su se pokazali Dalmatinci, jer je Ante Pešić Golub postavio novi hrvatski rekord u utrci, 16:54:20 sati.
Lavaredo ultra trail trči se 120 kilometara s 5800 metara visinske razlike (gore + dolje). Konvencionalni cestovni trkači, pa i oni koji trče ultramaratone, možda si teško mogu predočiti tu visinsku razliku, no kratko rečeno - brutalna je! Moglo bi se reći da je to više od dva uspona na Triglav, i to ne s nekog od planinarskih domova, nego s morske razine (od 0 metara) i natrag dolje. Ili u domaćoj verziji - tri i pol tupa puta na vrh Biokova, Svetog Juru, s plaže u Makarskoj put Makra i natrag! Start i cilj utrke su u Cortini D‘ Ampezzo u Italiji, na obroncima prekrasnih Dolomita, točnije, na 1250 metara nadmorske visine. Staza je otprilike kružna i prolazi kroz šume, doline, pokraj planinskih jezera, preko potoka, snježnih nanosa, gigantskih stijena i planinskih prijevoja na gotovo 2500 metara visine. Startali smo u petak, 22. lipnja 2018., u 23 sata, tako da se prvih nekoliko sati trči po mraku, uz svjetlo čeone lampe, uskom planinarskom stazom, većinom kroz šume. Ujutro smo stigli na visinu od 2333 metra i okrjepnu stanicu u blizini Rifugio Auronzo (planinarski dom), koji se nalazi u blizini spektakularnih i planinarima poznatih, a alpinistima očaravajućih vrhova Tre Cime di Lavaredo, po kojima je utrka dobila naziv. Zatim slijedi dugačko i tehnički zahtjevno spuštanje, sve do 66. kilometra i odmorišta Cimbanche, gdje je bila glavna okrjepna stanica, tzv. tranzitna zona, i kamo smo si u vrećama sa svojim startnim brojevima mogli poslati rezervnu odjeću, hranu, gelove, rehidraciju, odnosno sve što smo mislili da će nam trebati za dalje u utrci. Od toga mjesta za većinu trkača počinje trkačko nadmudrivanje sa samim sobom i drugim natjecateljima. Ovisno kako si rasporedio snagu i procijenio svoj stvarni psihofizički potencijal i energetske rezerve, tako ćeš nastaviti utrku ostalih oko 60 km. Ako nisi dobro pripremljen, osposobljen, ako si prehlađen, virozan, začepljena nosa, prenapregnut, zbunjen, nedovoljno usredotočen i s drugim tegobama i sitnicama, možeš završiti kao Lazar, bez mogućnosti da te netko drugi podigne. Upravo tako se osjećao naš klupski prijatelj Tomislav Bilandžić - Bill, koji je, osim što se manje pripremao za utrku nego mi, bio i blago prehlađen. Svoje dvojbe i krize plastično nam je opisao kada je došao na cilj: Govorim sebi: idem još malo, još malo, do sljedeće kontrolke, pa ću onda odustati, ali kako je krajolik bivao sve ljepši i atraktivniji, stalno me vukao da vidim što se krije iza sljedećeg brda, pa sam tako zapravo, malo-pomalo, od okrjepe do okrjepe i izgurao cijelu utrku!

Najljepši i najzahtjevniji dio staze počinje negdje od 80. kilometra. Iako je praktički do 90. km konstantan uspon, stazu presijecaju planinski potoci, kojih ima prilično, jer se na većim visinama topi snijeg, pa smo na nekoliko mjesta tražili prijelaze i preskakali preko vode, a mnogi su u patikama i do koljena gazili preko hladnih potoka. Ovdje se nalazi nekoliko simpatičnih drvenih mostova preko dubokih kanjona, okoliš je obrastao grmolikom crnogoricom, a tlo kamenito, s ogromnim boulderima i visokim okomitim stijenama naokolo. Kako je dan bio sunčan i veda,r nebo nam je bilo beskrajno plavo! Na ovoj dionici prošli smo kroz cijelu Val Travenanzes, jednu od najljepših europskih planinskih dolina! Nakon uspona i izlaza iz doline koju uzdužno presijeca kanjon opet široki vidici, svježi planinski zrak i planinarski domovi na izuzetnim lokacijama. Nadasve ljubazni volonteri na okrjepama! Posljednjih vrlo strmih 20 kilometara, uglavnom je nizbrdica (na koje smo prethodno bili upozoreni kao na tehnički najzahtjevniji dio), odradili smo u sporijem tempu te u cilj u Cortinu dolazili u razmacima od 23 sata i 30 minuta i 3 sata i 20 minuta. Limit utrke bio je u pet ujutro! Kako smo pristizali, tako smo zalijegali kao klade u auto te čekali posljednjeg od nas! Oko pet smo bili u apartmanu, u kojemu smo se izležavali cijeli dan i lizali rane.

S obzirom na to da na LUT utrci svake godine otpadne gotovo trećina trkača (ove godine više od 400), što zbog iscrpljenosti, hladnoće, ozljeda što zbog opće nepripremljenosti, možemo biti super zadovoljni što smo finiširali na ovom zahtjevnom terenu i što smo, na sreću, prošli bez bilo kakvih ozljeda ili nezgoda. Također, ove smo zime odradili stvarno solidne pripreme (koliko se god to može na Papuku), a hrpu korisnih savjeta o ovom trailu dobili smo od profesionalnog trenera Damira Meseca, koji je ovu utrku završio već nekoliko puta i kojem iskreno zahvaljujemo na svim dobrodošlim informacijama i sugestijama. Sve u svemu, vrhunski organizirana utrka iz Ultra trail world tour serije. Priroda je nevjerojatna i preporučljiva je svima koji vole trail i imaju mogućnosti i energije da se okušaju na Lavaredo Ultra Trailu.