Magazin
PRAŠKO PROLJEĆE

Brežnjevljeva doktrina nije nikada napuštena
Objavljeno 25. kolovoza, 2018.

Početkom tjedna navršilo se pedeset godina od nasilnog gušenja Praškog proljeća, kako je nazvan reformski pokret u komunističkoj Čehoslovačkoj iz 1968., tako što su države Varšavskog ugovara predvođene Sovjetskim Savezom izvele vojnu invaziju na tu zemlju.


Bila je to pobjeda zloglasne Brježnjevljeve doktrine javno obznanjene tek u studenom iste godine, nekoliko mjeseci nakon što su Česi i Slovaci već bili porobljeni, prema kojoj ni jednoj državi članici komunističkog lagera nije bilo dopušteno napustiti Varšavski ugovor ili ugroziti monopol komunističke partije na vlasti. Posrijedi je teorija ograničene suverenosti koju je Moskva prakticirala još 1953. slanjem tenkova na Istočne Nijemce tijekom njihova Narodnog ustanka (Volksaufstand), kao i 1956. krvavim slamanjem Druge mađarske revolucije.

LJUDSKO LICE

Nakon Čehoslovačke sovjetski režim sličan je scenarij ponovio 1979., kada je izvršio neuspjelu vojnu invaziju na Afganistan. Taj se ekspanzionizam Kremlju obio o glavu jer je iscprljujući rat u Afganistanu gospodarski posve osiromašio agresorsku zemlju, a prolupali ratni veterani i vojni invalidi nakon povratka kući po svem Sovjetskom Savezu svojim su javnim ispadima i verbalnim deliktima masovno promovirali glasnost puno prije Mihaila Garbaćova (Gorbačov) urušavajući javno povjerenje u komunizam, međunarodnu proletersku solidarnost i sovjetsku domovinu, koja se 1991. raspala kao kula od karata. Osim po razdoblju gospodarske i društvene stagnacije i vojnom ekspanzionizmu, Ljeanid Brježnjev (Leonid Brežnjev) u povijesti će biti zabilježen kao i tvorac zlokobne rečenice izgovorene na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, u studenom 1968. u Varšavi: "Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja."
Želeći zaustaviti umjerenu liberalizaciju komunističkog sustava tijekom Praškog proljeća, ali i kotač povijesti okrenuti naopako, članice Varšavskog ugovora, Sovjetski Savez, Poljska i Bugarska u ime bratske i savezničke ljubavi poslale su na Čehoslovačku 6000 tenkova i 750.000 vojnika. Bio je to kraj svakoj nadi Čeha i Slovaka da je komunističku vladavinu moguće bar malo ublažiti i učiniti je čovječnijom. Zapravo, u našoj se javnosti pod utjecajem jugoslavenske komunističke propagande demokratski potencijal Praškog proljeća uvijek preuveličavao. Autori "Češke povijesti. Od seobe Slavena do suvremenog doba" (Sandorf, 2014.) o tome nemaju nikakvih iluzija i tvrde kako tadašnji čehoslovački komunisti predvođeni Alexandrom Dubčekom nisu razmišljali o napuštanju planskog gospodarstva ili uvođenju političkog pluralizma. Češki mentalitet najbolje je opisao huncut Jaroslav Hašek ne samo u "Dobrom vojaku Švejku" nego i 1911. ironičnim osnivanjem Stranke umjerenog napretka u granicama zakona. Ipak, ne bi trebalo podcijeniti Dubčekov "socijalizam s ljudskim licem" jer je i dozirana demokratizacija imala nevjerojatno pozitivan utjecaj na Čehe i Slovake. Sličan duh oplahnuo je nakratko i Hrvatsku u okviru tadašnje Jugoslavije nekako u isto vrijeme (1966. - 1971.), ali su nade nastale rušenjem policijske i udbaške strahovlade Aleksandra Rankovića splasnule Brozovim internim državnim udarom u Karađorđevu u studenome 1971.
Ipak, Brježnjev nije bio takav ubojica kakav je bio njegov prethodnik Nikita Hrušćov. Umjesto da Alexandra Dubčeka 1968. dade objesiti kao lopova, kao što je to Hrušćov učinio sa svrgnutim mađarskim premijerom Imrom Nagyem 1958., Brježnjev je odlučio uhićeno čehoslovačko komunističko vodstvo prisiliti na potpisivanje kapitulacije. Upravo je tu pobijedio hašekovski pomirljivi češki (i slovački) duh. Svi osim predratnog komunista i španjolskog borca Františeka (Franza) Kriegela podrijetlom iz Stanisławówa (danas Ivano-Frankivsk u Ukrajini) potpisali su Moskovski protokol, koji je značio legalizaciju okupacije. Kriegel je u svom junačkom odbijanju potpisivanja kapitulacije otišao tako daleko da je Sovjetima u lice rekao: "Zatočite me u Sibir ili me ubijte!" ne osvrćući se puno na antisemitske primjedbe da je običan Židov rođen na prostoru Sovjetskog Saveza, što je značilo da mu je Kremlj mogao onemogućiti povratak u Čehoslovačku. Nakon izbacivanja iz Partije (po sovjetskom nalogu) Kriegel se pridružio disidentskom pokretu Povelja 77. U njegovu čast u Švedskoj je 1987. osnovana istoimena nagrada koja se dodjeljuje borcima za ljudska prava.
Za razliku od Mađara 1956., pomirljivi i skloni kompromisu, Česi i Slovaci nisu se bili spremni boriti za svoju slobodu protiv sovjetske okupacije iako je bilo puno dojmljivih primjera građanskog neposluha. S iznimkom 137 poginulih (mahom Slovaka) Čehoslovačka je šaptom pala. Najtragičnija epizoda bila je samospaljivanje sveučilištaraca Jana Palacha i Jana Zajíca u znak prosvjeda zbog okupacije. Slijedila je staljinistička čistka, a u inozemstvo je pobjeglo 300.000 ljudi. Bilo je to razdoblje tzv. normalizacije. Kako bi se narugali Česima i Slovacima, sovjetske okupacijske vlasti kraće vrijeme drže Dubčeka na vlasti, no ovaj put kao svog čovjeka, a uskoro ga smjenjuju i 1970. izbacuju iz Partije. Bivši prvi čovjek Čehoslovačke uskoro dobiva namještenje šefa voznog parka u jednoj šumariji, ali ipak nastavlja živjeti u svojoj vili. Vlast preuzima sluganski režim Gustava Husáka. Trebalo je proći depresivnih dvadeset godina da Česi i Slovaci pokušaju ponovno, pokretanjem tzv. Baršunaste revolucije 1989. Posljednji okupacijski sovjetski vojnik napustio je Čehoslovačku dvije godine poslije.
DANAŠNJA RUSIJA


Nažalost, gušenje Praškog proljeća nije za nas daleka povijest, ako ništa drugo onda zato što se Moskva nije nikada odrekla Brježnjevljeva nauka ograničene suverenosti. Govori nam to ruski vojni angažman u Moldaviji (Transnjistrija), Gruziji (Abhazija, Južna Osetija) i Ukrajini (Krim, Donbas, Azovsko more), koji omogućuje Ruskoj Federaciji teritorijalno širenje na račun susjeda. Rusijom danas vladaju isti oni koji su 1968. uhitili Dubčeka i odvezli ga vojnim transportnim zrakoplovom u moskovsko zatočeništvo (KGB)! Ovih dana je objavljeno da trećina Rusa danas odobrava sovjetsku invaziju na Čehoslovačku iz 1968., a gotovo polovina kaže kako nema pojma da se takav događaj uopće dogodio. Ti podatci govore o oživljavanju zloćudne brježnjevljevske propagande u današnjoj Rusiji i to nas mora svakako zabrinjavati.
Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana