Magazin
OSJEČKA POVJESNICA

Nije malo onih koji su, kao Zvonko Springer, ostali pomalo zaboravljeni u našoj povijesti
Objavljeno 25. kolovoza, 2018.

Prije izvjesnog vremena jedan moj znanac iz Švicarske, inače stari Esseker, javio mi je kako Osječani zapravo i ne znaju koliko je njihovih sugrađana u svijetu puno toga učinilo ne samo za sebe, svoj grad nego i za Hrvatsku uopće. Nažalost, povod njegova javljanja bila je smrt još jednog od tih poznatih ljudi koji su nekada davno u gradu na Dravi imali svoj dom, svoje prijatelje i svoje prve ljubavi.


Kad kažem "ljubavi", onda mislim ne samo na ljubavi prema dragoj osobi nego i prema gradu, prema poslu, prema Domovini. Jedan od njih bio je i pokojni Zvonko Springer (Špringer), koji se rodio 1925. u Osijeku, u obitelji Zlatka i Šari Špringer. Tijekom ratnih godina i stvaranja NDH njegova je obitelj suočena s brojnim problemima jer je majka bila podrijetlom Židovka. Zahvaljujući svom "arijevskom podrijetlu" njegov je otac uspio isposlovati da majka ne mora nositi tu oznaku, što im je spasilo život. Nedugo nakon mature Zvonko dobiva poziv za vojsku te je upućen u austrijski grad Stockerau. Nakon izobrazbe vraća se u Osijek, gdje se mora javiti na službu u 1. Domobranskoj bitnici, gdje je bio sve do travnja 1945. U nekoliko je navrata pokušao prijeći u partizane, ali mu to nije uspijevalo, pa ni onda kada je sa svojom bitnicom pokušao povlačenje prema Sloveniji, gdje se je 15. svibnja 1945. predao Jugoslavenskoj armiji. Nakon predaje prolazi sve torture koje su doživljavali i ostali uhićenici te je kao ratni zarobljenik upućen s ostalim domobranima iz Slovenj Gradeca u Osijek i poslije u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici. Nakon ispitivanja od pripadnika OZNA-e šalje se na "preodgajanje".
Zanimljiva je ta njegova sudbina. Prvo kao progonjenog Židova, a onda "narodnog neprijatelja", što opisuje u svojoj knjizi "Moj križni put". Koristeći se elementima memoara, ispovijesti i dnevničkog zapisa, Zvonko Springer je s vremenskim odmakom od mnogo godina predočio javnosti potresno iskustvo križnog puta, s namjerom da mlađe generacije upozna s činjenicama o kojima prije nisu imale priliku čitati ili učiti.
Kao "slobodnjak" vraća se u Osijek 15. kolovoza 1945., a u listopadu te godine upisuje se na Građevinski odjel Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Kao diplomirani inženjer građevinarstva specijalizirao je statiku, radi u raznim institucijama građevinarstva te poslije postaje asistent na zagrebačkom sveučilištu. Usporedno radi i kao konstruktor te sudjeluje u projektu YU paviljona na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958., ali i brojnih škola, kazališta, izložbenih prostora, galerija i dr. Nemirni duh i želja za dokazivanjem odvode ga u Sudan, pa u Tanzaniju, Nigeriju, Venezuelu, Brazil, Indoneziju, Keniju i druge zemlje, u kojima radi na planiranju i kontroli brojnih projekata, posebno tvornica cementa.
Cijeli radni vijek, više od 35 godina, Zvonko je sudjelovao na stručnim simpozijima, pokretao je razne aktivnosti objavljujući članke i referate. Kao konstruktor je surađivao i nadzirao važne građevinske projekte u Hrvatskoj, a pretkraj i u Austriji. Nakon umirovljenja, 1987., nastavlja suradnju i publiciranje brojnih stručnih tekstova. Svoj drugi studij započeo je u školskoj godini 1988./89. kao senior-student, a poslije kao izvanredni student na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Salzburgu te na Institutu za kompjutorske znanosti, koji završava 2000./2001. godine. Svoj životni put Zvonko Springer završava 20. lipnja 2018. u Anifu, kraj Salzburga, gdje je do tada živio.
Zašto sam ovo napisao? Jednostavno zato što generacije koje dolaze malo ili gotovo ništa ne znaju o osobama koje su u Osijeku rođene, živjele i po kojima je Osijek postao prepoznatljiv u svijetu. Nije malo onih koji su, kao Zvonko Springer, ostali pomalo zaboravljeni u našoj povijesti. Možda se sutra netko sjeti i optičara Panetha, fotografa Nikole Szegea i Freda Legradića, Stjepana Kesza, Stanislava Šebalja, obitelji Reisner ili Batory, dr. Merdže i dr. Škrleca ili dirigenta Lava Mirskog, nekadašnjih trgovaca iz Radićeve ulice Blanka i Ante. Osijek ima svoje počasne građane, sportaše, pjevače, političare. Onih drugih nema, osim možda u Arhivu u osječkoj Tvrđi. Eto, zato sam ovo napisao, da se bar malo odužim nekim poznatim, a za mnoge nepoznatim Osječanima.
Piše: Žarko PLEVNIK
Pristup artiljeriji…
Nakon što je s ostalim osamnaestogodišnjacima regrutiran, Zvonko Springer, stigavši u Zagreb, javlja se na pregled i udjelbu u Hrvatsko domobranstvo u školi na Medvešćaku. Svakodnevno su tamo dolazili maturanti i studenti tražeći po hodnicima sobu s abecednom oznakom svoga prezimena. Nakon toga uputili su se u kasarnu na Črnomercu. Ponovni pregledi, upućivanje prema Grazu, i napokon prema odredištu Stockerauu. Ondje se susreće sa svojim novim obvezama. U svojoj knjizi "Moj križnu put", između ostaloga, piše: "Gromoglasni i stasiti pukovnik Wehrmachta, s oznakama na crnoj podlozi, oglasio se ‘Freiwillige für Pionire‘. Zatim nešto bliže k nama ponovio: ‘Freiwillige für Panzergrenadiere‘. Nitko se zapravo nije javljao dobrovoljno, pa je pukovnik izabirao pojedince koji su odlazili do jednog od podoficira, koji su stajali nešto podalje od našeg zbora. Pukovnik je prilazio sve bliže izabravši nekoliko kolega nedaleko od mene, koji su krenuli k jednom novom podoficiru. Zastavši preda mnom pukovnik reče pokazujući na mene: ‘Du!‘ Odmah sam krenuo prema tom podoficiru sa crvenkastom podlogom na reveru. Prišavši mu na nekoliko koraka upitao sam ga: ‘Sind Sie von der Artellerie?‘, što mi je potvrdio Unteroffizier Göllner. Okrenuo sam se prema svojim Osječanima i povikao: "Javite se, to je za artiljeriju!", na što su oni reagirali kao iz topa. Pukovnik je, pomalo iznenađen dragovoljnošću morao intervenirati kada je broj od 20 regruta bio popunjen. Tako je uspjelo dvanestorici Osječana postati topnici. Ubrzo je naša grupa od 20 regruta bila kompletna, pa ju je podoficir poveo do dviju kola s konjskom zapregom. Smjestivši se na klupama krenuli smo natrag kroz Stockerau, prošli pored poveće vojarne i gradskog trga s crkvom, te stigli na drugi kraj gradića u Jäger-Kaserne - vojarnu koja će nam biti boravište kroz skoro jedanaest mjeseci…" (Iz knjige: Z. Springer "Moj križni put")
Križni put…
U utorak, 15. svibnja 1945., Zvonko Springer s ostalim zarobljenim domobranima hoda u tamnoj noći slušajući samo zvuk šljunka po kojem hodaju i metala od odloženih pušaka, bajuneta vojnika koji to više i nisu bili. Sebi govori: Alea iacta esto! Kocka je pala!, a od osjećaja straha i nemoći naježila mu se koža. "Kada sam bio dovoljno blizu ceste čuo sam jasno zapovijed: DOMOBRANI U ČETVEROREDE. KRENI! NE ZAOSTAJ! SAMO DOMOBRANI NAPRIJED!, a onda nešto drugačija zapovijed: USTAŠE NA LEVO! USTAŠE LEVO!. Slijedile su kletve i psovke, povici i krikovi, te ponavljanja zapovijedi bez kraja i konca. Dakle, to je bilo prvo razdvajanje ratnih zarobljenika na ‘dobre‘ i ‘zle‘. Bilo je očito, da će se mnogi od potonjih nastojati umiješati među zarobljenike još u domobranskoj odori ili one odjevene u kojekakve kombinacije vojničke ili građanske odjeće. Činilo se kao da je većina zarobljenika s mnogo dovitljivosti nastojala zabašuriti svoje pravo vojničko porijeklo. Na osnovu dijelova vojničke odora koje su ostale na zarobljenicima ipak se moglo zaključiti jesu li bili u domobranskim ili ustaškim jedinicama…" (Iz knjige: Z. Springer "Moj križni put")

Bio je to samo početak dugog i iscrpljujućeg puta prema Slovenj Gradecu i svjedočenje torturama i nečovječnom postupanju partizana. Skupina zarobljenika krenula je prije Zvonkovih sudruga iz tog logora, ali se nikada nije nigdje pojavila. Nitko nije ništa o njima čuo. Nestali su svi koji su 17. svibnja 1945. napustili Slovenj Gradec, njih 40.000. Nakon spasa i povratka slijede kazamati u Sremskoj Mitrovici, preispitivanja i preodgoj. O tome više u njegovoj knjizi...
Zvonko Springer je s vremenskim odmakom od mnogo godina predočio javnosti potresno iskustvo križnog puta, o kojem se tada malo ili nikako govorilo...
O odrastanju…
"U našoj sam kući u Krežminoj ulici br.5. proživio svoje najljepše godine djetinjstva tj. prijelaznu dob mladića. Imao sam svoju sobu na 1. katu s prostranim balkonom sa željeznom ogradom te s pogledom na ulicu. Ulica je imala dva drvoreda od japanskih trešanja pored tada već asfaltirane ceste i širokih pješačkih staza uz kuće. Na našoj su strani bile samostojeće kuće tj. vile, a na sjevernom kraju ulice bio je Dom zdravlja. Kuće su na drugoj, zapadnoj, strani ulice bile dvokatnice s povišenim prizemljem sazidane jedna uz drugu. U Dom zdravlja smo redovito išli na školsku zdravstvenu kontrolu gdje je šef bio Dr. Milan Bedenić. On je držao nastavu u višim razredima gimnazije, a predavanja su bila vrlo zanimljiva za nas mladiće. Predavao je pod naslovom ‘Duševna higijena‘, a što bi se danas moglo opisati kao seksualni odgoj. Njegova je supruga Dr. Licika Bedenić bila poznati dječji liječnik u Osijeku pa je kao takova postala naš kućni liječnik, te je mene liječila kroz dugi niz godina. Ja sam bio vrlo boležljiv, a patio sam ponajviše od teških angina i to ponajčešće zimi. Tako sam znao izostajati iz škole po nekoliko tjedana što je još više potenciralo moju nesamostalnost i nesposobnosti u gimnastici ili u manjim fizičkim obračunima s kolegama…" (Iz knjige: Z. Springer "Moj križni put")
Izgledi su sve manji…
Da se nešto loše za njih događa, Zvonko Springer i njegovi domobranski kolege spoznaju kada ih u Stockerauu razoružavaju i odijevaju u civilnu odjeću. On to bilježi ovako: "U jesen smo 1944. još bili u Stockerau kada su nam jednog dana oduzeli sve oružje koje smo imali uz sebe za vrijeme izobrazbe. Nismo imali ubojitog streljiva uz nas, ali su nam ipak oduzeli puške i bajunete. Mi nismo znali uzrok tog iznenadnog i neprijateljskog postupka pogotovo kad je nekoliko dana kasnije prestala nastava. Potom smo se morali razdužiti od svih predmeta koje smo preuzeli kada smo došli u Jäger Kaserne u Stockerau u studenom 1943. zbog izobrazbe za topničke časnike. Skinuli smo njemačku uniformu pa

kako smo u Stockerau stigli u našoj civilnoj odjeći, dali su nam obući nekakvu odrpanu domobransku odoru. Izgledali smo prilično jadno u toj odori sastavljenoj od kojekakvih dijelova, koja sigurno nije bila primjerena budućim časnicima Hrvatskog Domobranstva. Nije nam ostalo mnogo vremena o tome razmišljati, pa smo s ponešto humora očekivali našu neizvjesnu budućnost nakon povratka u domovinu…" (Iz knjige: Z. Springer "Moj križni put")
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana