Objavljeno 21. kolovoza, 2018.
ZAGREB
Pod nazivom Sjećanje na znanstvenika čije djelo traje, Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb objavila je na svojim službenim mrežnim stranicama tekst o akademiku Antunu Barcu.
"Rijetki su ljudi koji žive i nakon smrti, a jedan od takvih bez sumnje je i akademik Antun Barac" - zapisao je hrvatski jezikoslovac, sveučilišni profesor i akademik Mate Hraste.
Hrvatski književni povjesničar i kritičar Antun Barac rođen je 20. kolovoza 1894. u Kamenjaku pokraj Crikvenice. Osnovnu je školu završio u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Doktorirao je u Zagrebu 1918. monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor radio je u Sušaku i Zagrebu. Od 1930. bio je docent, a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske godine 1945./1946. postao je dekan Filozofskoga fakulteta, a 1950./1951. i rektor zagrebačkoga Sveučilišta. Godine 1947. izabran je za redovitoga člana JAZU. Također je bio i predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Utemeljio je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952.) te je bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.
Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svojega naroda, negoli velika. Odatle i njegov slogan veličina malenih.
Pisao je za novine i književne časopise, a neke je od njih i uređivao. Prije svega, Antun Barac bio je ipak povjesničar književnosti pa njegove monografije Vladimir Nazor (1918.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, August Šenoa (1926.), Mirko Bogović (1933.), Hrvatska književna kritika (1938.), Vidrić (1940.) i Mažuranić (1945.) tvore temeljni fond hrvatske znanosti o književnosti.
Osim toga, uvijek se bunio protiv uniformiranosti u prikazivanju tzv. malih književnosti, a posebno protiv prenošenja gotovih shema iz povijesti velikih književnosti na povijesti malih književnosti. Rad na povijesti novije hrvatske književnosti smatrao je životnim djelom.
Pisao je i o povezanosti hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema europskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena Bijeg od knjige. Akademik Antun Barac preminuo je 1. studenoga 1955. u Zagrebu.
Rukopisi, pisma, bibliografski ispisi, prikupljene vrijedne knjige i raznovrsna dokumentacija koju je tijekom života prikupio akademik Antun Barac od 2014. postali su dio fonda NSK u Zagrebu.
"Čovjek, gdje god bio, nosi svoju ljepotu sa sobom." (Antun Barac)
N.Vek.