Skloni, kakvi već jesmo, praviti od buhe slona, histerično reagirati na sve i svašta, odbijati priznati da nije sve tako crno i da se ipak nešto kreće na bolje, iako neočekivanim ubrzanim temom, nekima u Hrvatskoj je još teško priznati da smo izišli iz krize i da je za to niz agrumenata. Od oporbe ništa čudno, oni ionako stalno ratuju protiv Plenkovića i njegove Vlade, ali žalosno je kad i neki, od navodno uglednih ekonomista, recimo, ne žele priznati da je kriza s kojom smo se teško nosili prethodnih desetak godina napokon privedena kraju.

Doduše, još je problema koje treba sustavno rješavati reformama koje slijede, ali i oni, do sada najsumnjičaviji, morali bi prihvatiti činjenicu da primjerice porezna rasterećenja koje je donijela Vlada imaju blagotvorni učinka na koliko-toliko bolji standard većeg dijela zaposlenih u Hrvatskoj. Zašto naime sve to pišem? Pa iz jednostavnog razloga koji se referira na krizu kao općenito stanje ne samo ekonomije nego, slobodno se može reći, i - uma! Drugim riječima, ako je kriza uobičajeni ciklus preko kojeg prolaze sva društva, napose kad se radi o ekonomiji u kapitalizmu, onda je i izlazak iz te i takve krize uobičajena “mogućnost u nemogućim okolnostima”. Dokaz tome je Grčka, možda i paradigmatski primjer što je kriza, što kriza može učiniti jednoj zemlji, ali i što je moguće učiniti da se iz krize iziđe. Znam, sad će netko reći da Grčka svoj izlazak iz krize može zahvaliti Europskoj uniji koja je u oporavak grčke ekonomije i financija ulupala goleme svote eura. I to je u neku ruku, načelno uzevši (i konkretno) točno, no pritom se mora priznati da zasluge za spas Grčke od totalnog potonuća idu i vladi premijera Aleksisa Ciprasa.

Naime, Grčka u ponedjeljak, 20. kolovoza, izlazi iz posljednjeg od ukupno tri kruga spašavanja od bankrota i s tim u vezi znakovit je komentar Panosa Tsaklogloua, glavnog ekonomista prijašnje koalicijske vlade: “Ako postoje lekcije koje smo naučili iz ove krize, onda je to ona da pod bilo kakvim okolnostima moramo pokušati zaštititi svoju makroekonomsku stabilnost. Populističke politike, koje danas mogu zadobiti neke glasove, a imale su katastrofalne učinke u godinama iza nas, moraju se izbjegavati pod bilo koju cijenu. Inače, prije ili poslije, opet ćemo završiti u situaciji u kojoj smo sada”. Iz te izjave mogu nešto naučiti i mnogi naši ekonomisti-populisti, da o političarima, SDP-ovcima i notornim “mostovcima” i ne govorimo. Srećom, u usporedbi s Grčkom, Hrvatska pravu krizu nije niti osjetila. To valja priznati, premda je nekima to preteško, jer su i sami u krizi vlastitog uma.