O rekordnom višemjesečnom rastu potrošnje u Hrvatskoj, hrvatskom gospodarstvu, uvozu i izvozu, poreznoj politici, ekonomskom rastu, investicijama, rastu plaća i drugim aktualnim temama razgovarali smo s dr. sc. Borisom Cotom, profesorom s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Koji su glavni razlozi zbog kojih raste potrošnja u RH, i to čak 46. mjesec zaredom? Kao ekonomski stručnjak, kako to objašnjavate? Može li se govoriti da rast bilježe i pokazatelji poslovnog optimizma te pokazatelji pouzdanja i povjerenja potrošača?
- Privatna potrošnja ostaje glavni pokretač ekonomskog rasta, prvenstveno zbog rasta raspoloživog dohotka i relativno niske stope inflacije. Rast raspoloživog dohotka rezultat je prvenstveno smanjenja poreznog opterećenja rada, ali i u nekim djelatnostima rasta plaća izazvanog nedostatkom radne snage. Rastu privatne potrošnje doprinosi i povećani optimizam potrošača, koji je u biti proizašao iz pozitivnih učinaka nekonvencionalne monetarne politike Europske središnje banke. Takvom politikom, popularno nazvanom politika kvantitativnog popuštanja, Europska središnja banaka zaustavila je krizu eura i potaknula ekonomski rast u eurozoni, koji se onda prelio na ostale članice Europske unije. Takva politika dovela je i do poboljšanja poslovnog optimizma. Zapravo, Europska središnja banka djelovala je kao zadnje financijsko utočište, što je i njezina svrha.
Poboljšano je i korištenje EU fondova, što uz opadajuće kamatne stope i rastuće kreditiranje korporativnog sektora također djeluje na ekonomski rast. Rast uslužnog izvoznog sektora, turizma, također je djelovao na rast.


Hrvatsko je gospodarstvo u prvom kvartalu poraslo za 1,5 posto, dok je prosjek u EU-u iznosio 2,4 posto. Zbog čega takvo usporavanje, koji su razlozi? Ako potrošnja raste u tolikoj mjeri, je li to ujedno i dokaz da je kriza prošlost ili je potrošnja privremeni trend?
- Privremeni trend. Samo objašnjenje ne daje ništa posebno novog, osim onoga što je zaboravljeno. Naime, često se zaboravlja kako na ekonomiju male otvorene zemlje poput Hrvatske značajno utječe međunarodno okruženje i kako takva zemlja mora svoj rast temeljiti prvenstveno na inozemnoj potražnji, a to znači izvozu. Hrvatska je u pretkriznom razdoblju, za razliku od danas mnogih uspješnijih zemalja srednje i istočne Europe, inače članica Europske unije, rast temeljila na domaćoj potrošnji prvenstveno financiranoj priljevom dužničkog kapitala. Rezultat takve politike bila je stagnacija izvoznog sektora i slaba razina investicija u takav sektor. Na taj je način proizvodni kapacitet hrvatske ekonomije zabilježio stagnaciju ili čak apsolutno smanjenje. Upravo proizvodni kapacitet ekonomije određuje potencijalnu stopu rasta u srednjem i dugom roku, dakle u razdoblju od desetak i više godina. Ulaskom Hrvatske u EU i svim pozitivnim učincima članstva, o čemu se već dosta govorilo, te osobito korištenjem EU fondova, potencijalna stopa rasta hrvatske ekonomije danas je pozitivna i procijenjena na 1,4 % za ovu godinu i 1,9 % za iduću godinu.
S obzirom na to da se radi o stopama rasta koje su prvenstveno određene rastom proizvodnog kapaciteta ekonomije, odnosno rasta dugoročne agregatne ponude ekonomije, takva stopa je određena različitim faktorima poput tehnoloških poboljšavanja, produktivnosti rada (koja ovisi o obrazovanju, stečenim vještinama), raspoloživosti resursa, razine i efikasnosti investicija, uvjeta (fleksibilnosti) na tržištu rada, poduzetničkog raspoloženja i slično, onda je očigledno kako je očekivani hrvatski potencijalni rast ipak slab. U srednjem i dugom roku domaća proizvodnja vraća se potencijalnoj, te je očito kako ćemo ove i sljedeće godine zabilježiti pozitivan proizvodni jaz (razlika između ostvarene i potencijalne proizvodnje) koji je privremen. Naime, prema procjeni Europske komisije, rast realnog bruto domaćeg proizvoda procjenjuje se na 2,6 % u ovoj godini i 2,5 % u 2019. godini.
Nažalost, sve ono što je neučinkovita ekonomska politika u prethodnom razdoblju ostvarila održava se na današnja makroekonomska obilježja Hrvatske. I ne samo na makroekonomska obilježja. Može se očekivati i usporavanje rasta izvoza jer učinci rasta izvoza, nastali zbog potpuno slobodnog pristupa jedinstvenom tržištu ulaskom Hrvatske u EU, iščezavaju. Uvoz bi također trebao smanjiti svoju dinamiku, pri čemu treba imati na umu činjenicu kako je domaća proizvodnja uvozno intenzivna.


Kakvo je Vaše mišljenje o poreznim reformama koje Vlada RH provodi ili ih kani provesti? Je li to sve "kozmetika" ili su nužna veća, bolja i efikasnija porezna rasterećanja?
- O poreznim reformama poprilično se diskutiralo. Kao što je to uobičajeno, čim se porezne stope mijenjaju, odmah se postavlja pitanje tko od toga ima dodatne koristi, a tko dodatne troškove. Kako u realnom svijetu ne postoji pravedni porezni sustav, takva pitanja i polemike su neizbježni ishod promjene poreza. Općenito, možemo reći kako je dobro što dolazi do poreznog rasterećenja rada, koje naravno ima svoju donju granicu, a to znači i ograničene pozitivne učinke na potrošnju i rast. Pri takvom poreznom rasterećenju nužno je imati na umu ne samo učinke na ekonomski rast nego i distribucijske učinke, ako nas, a što bi zaista i trebalo, zanima i pravednije društvo. Imajući na umu kako je sklonost potrošnji onih s nižim plaćama veća u odnosu prema onima s višim plaćama, to znači kako bi bilo poželjno ići u smjeru povećanja neoporezive plaće. To je lako reći i napisati. Međutim, nužno je znati i fiskalne učinke takve porezne politike na punjenje proračuna. Kvantifikacija takvih učinaka je zadatak Vlade koju ona mora na jasan način predočiti javnosti. Uobičajeno je u takvim slučajevima smanjenja poreznog opterećenja na rad, ako značajnije dođe do smanjenja prikupljenog poreza uvoditi i nove oblike oporezivanja, primjerice uvođenje poreza na nekretnine. Na takvom tragu je, među ostalim, i prijedlog Europske komisije.
Ako Vlada želi poreznom politikom značajnije utjecati na ekonomski rast, preko povećanja investicija, onda može posegnuti i za dodatnim poreznim rasterećenjem, poput smanjenja poreza na dobit poduzeća. Irski slučaj je dobar primjer za to. Irska je zapravo porezna oaza u eurozoni, jer je s najmanjom stopom poreza na dobit poduzeća omogućila korporacijama značajno investiranje. Slično je napravila i Mađarska, gdje je stopa poreza na dobit samo 9 %, dakle dvostruko manja nego u Hrvatskoj. Takva porezna politika nema razumijevanje od strane Europske komisije, što je i logično, jer poticanje privlačenja investicija preko smanjenja poreza na dobit nekih članica može biti okidač i da druge članice to naprave, što uobičajeno dovodi do neželjenog učinka "utrke do dna", što djeluje u smjeru narušavanja zajedničkih europskih interesa.


Što s PDV-om, treba li ga smanjiti i gdje?

- S obzirom na već izneseni stav kako Hrvatska mora temeljiti svoj rast prvenstveno na inozemnoj potražnji, odnosno izvozu, pitanje smanjenja poreza na dodanu vrijednost u takvom slučaju je irelevantno, jer takav porez ne utječe na izvoz. Smanjenje opće stope poreza na dodanu vrijednost djeluje na domaću potražnju, a Vlada mora procijeniti opravdanost učinka smanjenja takvog poreza na proračun. Za sada to nije prioritet. Zato Vlada, opravdano, želi značajnije smanjiti porez na dodanu vrijednost na osnovne prehrambene proizvode. Vlada je mogla napraviti i više. Mogla je vratiti prijašnju međustopu poreza na dodanu vrijednost od 13 posto u turizmu, koji zajedno s vezanim djelatnostima sudjeluje u stvaranju domaćeg proizvoda s gotovo 20 posto. (D. J.)