Magazin
PROVJETRAVANJE PROŠLOSTI

Ivo Andrić u raljama historije i politike
Objavljeno 18. kolovoza, 2018.
KNJIGA DUŠANA GLIŠOVIĆA O BOSANSKOM NOBELOVCU KOJI JE SVLADAO NAJTEŽU ŽIVOTNU LEKCIJU U TOTALITARNIM DRUŠTVIMA

Ne tako davno upravo na ovome mjestu prikazali smo knjigu poznatog hrvatskog povjesničara i teoretičara književnosti, akademika Krešimira Nemeca, "Gospodar priče. Poetika Ive Andrića" (Školska knjiga, Zagreb, 2016.). Vjerovali ili ne, to je bila prva monografija napisana u Hrvatskoj o tom, između ostaloga, i hrvatskom piscu. Neki puta uistinu se moramo zapitati zašto tako (o)lako odustajemo od nekih vrijednih i svjetski poznatih pojedinaca, književnika, znanstvenika, od nekih povijesnih epizoda, od nekih tradicija, od nekih narativa/imaginarija …, i što ih krajnje nekritički prepuštamo onim "drugim"/"susjedima", koji protiv tih velikodušnih i, zapravo, neprocjenjivih darova nemaju ništa protiv. Dapače!


I ovdje uopće nije bitno što smo, u nekim povijesnim epizodama, u konstruiranju određenih narativa/imaginarija, mogli imati ozbiljne primjedbe na ponašanje i djelovanje tih izuzetnih pojedinaca, ali to još uvijek ne znači da ih treba isključiti iz našeg pamćenja, iz naših knjiga, iz naših enciklopedija, iz naših kurikula… I oni su dio naše povijesti, naših političkih iluzija, naših historijskih konfuzija… Konačno, zar i sam Ivo Andrić u svojim meditacijama zabilježenim u "Znakovima pored puta" jasno ne kaže: "Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednoga naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančuju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete." Iako je ova misao o "konfuznom narodu" zapisana prije mnogo godina, ona je i danas i te kako aktualna.
Naši susjedi, i oni u Srbiji, ali i oni u Bosni, ne odustaju od Andrića. Ovu neutralnu konstataciju, na najbolji mogući način, potvrđuje i knjiga Dušana Glišovića (53): "Ivo Andrić. Istorija i politika - Prilog proučavanju jugoslovenskih i srpskih političkih i kulturnih odnosa sa Nemačkom, Austro-ugarskom i Austrijom" (Službeni glasnik, Beograd, 2017.), poznatog srpskog germanista, njemačkog stipendista i doktoranda, trenutno profesora Njemačke književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Ovom knjigom o Ivi Andriću Dušan Glišović se pridružuje plejadi sjajnih i, ne uvijek u svim detaljima, korektnih srpskih proučavatelja "lika i djela" ovoga velikog pisca, kao što su, između inih, P. Palavestra, P. Džadžić, R. Vučković, N. Milošević, M. Karaulac, Lj. Jandrić… No, njihova upornost i istrajnost daje i neke vidljive rezultate.
KOMPROMISNE VERZIJE

Ova je knjiga uistinu zanimljivo komponirana. Otvara je poglavlje o Prvom svjetskom ratu, gdje se ovaj historijski događaj promatra iz "njemačke perspektive". Kao ključna točka "promatranja" poslužila je knjiga Ch. Cllark, The Sleepwalkers. How Europe Went to War in 1914. London, 2013., Penguin Books, za koju neki srpski povjesničari smatraju da pripada onoj vrsti znanstvenih radova u kojima se pokušavaju izbrisati "razlike između pobednika i pobeđenih", s namjerom kako bi se nametnule "kompromisne verzije koje ne bi proizvodile loša osećanja unutar nove Evrope" (M. Bjelajac), a koja, kao takva, između inih, uključuje i pogled na ondašnje političko-socijalne (ne)prilike u Austro-Ugarskoj, Srbiji, na neke političke aktere, G. Principa, na omladinske političke organizacije, "Mladu Bosnu", na tešku političku atmosferu i krajnje konfuzne međunarodne odnose poslije rata, koji će, u konačnici, i rezultirati novim svjetskim ratom…
Nadasve su zanimljivi oni pasusi u ovoj knjizi koji na jedan vrlo šarmantan način povezuju početak Prvog svjetskog rata, pucanj Gavrila Principa na nadvojvodu Frantza Ferninanda, 28. lipnja 1914. godine, i kraj Drugog, koji je, na simboličnoj razini, završio pucnjem Adolfa Hitlera u vlastitu glavu 30. travnja 1945. godine s činjenicom da je Ivo Andrić poznavao i jednoga i drugoga, i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. Ovom potonjem, između inoga, predao je i vjerodajnice kada je postao veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj. Knjiga se nastavlja poglavljem o diplomatskom ispitu, koji je Ivo Andrić, s uspjehom, položio 1922. godine. Sljedeće poglavlje "Ivo Andrić, Pismo iz 1920. godine" smatram najzanimljivijim dijelom ove studije. Riječ je o čuvenoj priči koja je prvi put objelodanjena 1946. godine u sarajevskom književnom časopisu Pregled. Kao što je poznato, upravo je ova Andrićeva priča o vječnoj, gotovo endemskoj mržnji u Bosni. "Bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu", piše Andrić u ovoj priči, koja je trebala početkom 90-ih godina prošloga stoljeća poslužiti kao krunski dokaz bosanskim Srbima da je njihov osvajački rat protiv Bošnjaka posvema opravdan. Oni su taj rat, između inoga, interpretirali u kontekstu "sukoba civilizacija". Ni njihovi "zapadni susjedi", točnije, neki od lidera, nisu, nažalost, mislili bitno drugačije od poznatog psihijatra Radovana Karadžića, i šekspirologa Nikole Koljevića, koji će si, u trenucima očaja, ispaliti metak u glavu. Nema nikakve dvojbe da je ovaj neponovljivi lik novije srpske političke povijesti doslovno shvatio svu dubinu literature velikog engleskog dramatičara, W. Shakespearea! Stoga nas uopće nije iznenadilo kada je Mirko Kovač, poznati hrvatski/jugoslavenski pisac, u svojevrsnom nekrologu ovoj nesretnoj političko-akademskoj figuri, napisao da je "poginuo od zločinačke ruke"! Radi se, doduše, o oporoj, ali i krajnje duhovitoj objekciji.
NEIZBRISIVI TRAGOVI

Koliko je poznato, odmah na početku ratnih sukoba u Bosni, sarajevski profesor engleske književnosti N. Koljević, relativno korektni šekspirolog, preveo je ovu priču Ive Andrića na engleski jezik, a R. Karadžić je onda taj prijevod ne samo dijelio, urbi et orbi, svim svojim međunarodnim sugovornicima, već ga je i slao na sve važnije svjetske adrese, razne predsjedničke kabinete, na sve adrese na kojima se odlučivalo o političkoj budućnosti Bosne. Nije nam poznato je li prijevod te priče poslao i Tužiteljstvu suda u Haagu. Isto tako, priča se da je lord R. Owen svoje prosudbe o političkoj i inoj situaciji u Bosni donosi i na temelju vlastitih interpretacija romana "Na Drini ćuprija". Negdje sam pročitao da je i putopis o Jugoslaviji, "Crno janje i sivi sokol", britansko-irske feministice Rebecce West, koji je nastao prije Drugog svjetskog rata i koji je, blago rečeno, antihrvatski i antinjemački strukturiran, također bio nezaobilazna lektira mnogim političarima, diplomatima i kartografima, koji su odlučivali o političkoj i inoj budućnosti ovih prostora.
No, ovo poglavlje je zanimljivo zbog čitavog mnoštva novih informacija. Jedna od njih je i ta da je Andrić imao običaj mijenjati ne samo svoje tekstove već i naslove pojedinih priča, pa je jednom prilikom ovoj priči dao naslov "Pismo iz 1992. godine". Naravno, radilo se o običnom i nesvjesnom lapsus calami autora, ali i ovo krivo datiranje od strane samoga autora pokazuje da ova priča ima nešto mistično u sebi, gotovo nešto proročansko. Poglavlje je također zanimljivo i po nekim posve novim i intrigantnim interpretacija ove priče. Naime, u podtekstu ove priče D. Glišović vidi i neke skrivene, ali zato ništa manje jasne aluzije na neke od onih traumatičnih i tragičnih događaja iz Drugog svjetskog rata, koji su se dogodili na ovim našim prostorima i u kojima su sudjelovali "naši ljudi"! Nema nikakve dvojbe da su zločini počinjeni u tom ratu ostavili trajni i neizbrisivi trag u životu ovoga pisca i da su uvelike obilježili njegov literarni diskurs. Isto tako, treba pohvaliti i izuzetnu akribiju autora ove studije, koji na jedan zanimljiv način konstruira i jedan (meta)literarni, i (meta)politički, i (meta)kulturni, i (meta)historijski svijet unutar kojeg se suvereno kreće Ivo Andrić. I sve te spoznaje znalački koristi, vješto inkorporira u svoju literaturu, a ovaj ih autor jednako vješto pronalazi i čita u jednom posvema novome interpretativnom ključu, koji nije u svim detaljima korektan prema nekim od južnoslavenskih naroda. Isto tako, nije nas D. Glišović uspio uvjeriti da je Ivo Andrić, poslije Drugog svjetskog rata, postao ateist. Od mudrosti i filozofije bosanskih franjevaca nikada nije odustao, a o toj očitoj činjenici, na najbolji, literarni način, svjedoči "Prokleta avlija", objelodanjena 1954. godine. Upravo taj tekst predstavlja svojevrsnu apoteozu franjevačkom poimanju života, svijeta, odnosa među ljudima, politike, ljubavi, mržnje…
Sve u svemu, knjigu Dušana Glišovića trebalo bi svakako pročitati! Ako ništa drugo, onda zbog nenadmašne mudrosti objekta ove studije, mirnog i staloženog pisca, Ive Andrića, koji je sjajno svladao jednu od najtežih životnih lekcija u totalitarnim društvima - kako se, u svim (ne)prilikama, treba znati prilagoditi! Možda to nije za pohvalu, ali svakako je i više nego poučno. Za ideale obično, kako to poučno kaže onaj srpski (po)četnik, ginu budale!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Nije nas Glišović uspio uvjeriti da je Ivo Andrić, poslije Drugog svjetskog rata, postao ateist. Od mudrosti i filozofije bosanskih franjevaca nikada nije odustao.
Poglavlje "Ivo Andrić, Pismo iz 1920. godine", smatram najzanimljivijim dijelom ove studije. Riječ je o priči objelodanjenoj 1946., u sarajevskom časopisu Pregled.
Naši susjedi, i oni u Srbiji, ali i oni u Bosni, ne odustaju od Andrića. Ovu neutralnu konstataciju, na najbolji mogući način, potvrđuje i knjiga Dušana Glišovića (53).
Jeftina politička igra
Zanimljivo je i poglavlje "Pokušaj zloupotrebe Andrića u hladnom ratu", u kome Glišić pojašnjava kako su neki na Zapadu željeli od Ive Andrića napraviti "jugoslavenskog Pasternaka", sa svim onim političkim derivacijama, koje uz ime pisca "Doktora Živaga", dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1958. godine, logično slijede. Ali, još jednom se pokazala nenadmašna "mudrost i opreznost" fra Ive Andrića, kao i lukavost političkog uma jugoslavenske Partije i JBT, koji ovu "jeftinu političku igru" ne samo što su prepoznali, već u njoj nisu željeli ni sudjelovati. Neki puta, od partije i JBT moglo bi se puno naučiti. To posebice vrijedi za tzv. hrvatsku desnicu, koja se, u pravilu, u velikoj većini političkih igara, ne snalazi baš najbolje, ne razumije apsolutno ništa i ponaša se poput "slona u prodavaonici stakla"! A da su misli i djela Ive Andrića ne samo nezaobilazni dio svjetske literature, već i dio opće kulture, na najbolji mogući način, svjedoči sljedeće poglavlje u kojem autor, D. Glišović, pokazuje kako gotovo svi relevantni njemački i austrijski političari u svojim govorima često koriste citate iz literarnog opusa Andrića.
Diplomat u Trećem Reichu
Na samome kraju studije, autor se potrudio analizirati ona književna djela u kojima se Ivo Andrić, kao diplomat u Berlinu, pojavljuje kao književni lik. Neki od autora (V. Kecmanović, u posljednje vrijeme, poznatiji kao koscenarist TV serije "Senke nad Balkanom", D. Stojiljković) išli su toliko daleko da su u romanu "Kainov ožiljak", tiskanom u 30.000 primjeraka, najavljivanom kao "književni događaj godine u Srbiji", doslovce prepisivali/prepričavali, ni manje ni više, nego knjigu Dušana Glišovića, "Ivo Andrić. Kraljevina Jugoslavija i Treći Rajh", objelodanjenu 2012. godine. No, ovo skandalozno "prepisivanje/preuzimanje tuđe muke" nije previše uzbudilo beogradsku/srbijansku akademsku i inu javnost, kao što je to bio slučaj s knjigom slavnog Danila Kiša, "Grobnica za Borisa Davidoviča" (1976.). Očito da je ova posttranzicijska/postsocijalistička Srbija umorna od bilo kakvih, pa i onih manje bolnih, književnih skandala.
Možda ste propustili...