O "Zeničkim sveskama", časopisu za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, kao i o "Republici", časopisu za književnost, umjetnost i društvo, već smo više puta pisali na ovim stranicama. Nema nikakve dvojbe da takvo što ti čaopisi svojim raznolikim i bogatim sadržajima i zaslužuju.

Prije nekoliko godina na fenomen "Zeničkih sveski" upozorio nas je Aleksandar Prokopiev (1953.), poznati makedonski književnik, pripadnik tzv. postmodernističke orijentacije te književnosti, doktor znanosti i znanstveni suradnik Instituta za makedonsku književnost u Skopju. Nakon tog prijateljskog „upozorenja“ i mi ćemo, baš kao i A. Prokopiev, postati stalni suradnici toga iznimno kvalitetnog časopisa, koji usprkos svim političko-financijskim teškoćama izlazi dva puta na godinu, krajem lipnja i krajem prosinca svake godine. I to isključivo zahvaljujući sjajnom i upornom uredničkom paru, Veniti Popović & Nerminu Sarajliću, koji vremenima usprkos, u krajnje disfunkcionalnoj državi kao što je to Bosna i Hercegovina, promiču univerzalne vrijednosti, toleranciju, kulturu dijaloga, kritičko preispitivanje i promišljanje svih relevantnih društvenih fenomena.


I ovaj, najnoviji, 27. broj "Zeničkih sveski" (Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, br. 27/2018.), kao i novi broj "Republike" (Časopis za književnost, umjetnost i društvo, br. 5-6/2018.), tu konstataciju na najbolji mogući način potvrđuje. Sportski treneri imaju običaj reći da momčad koja pobjeđuje nema potrebe mijenjati. Tu dobitnu formulu potpuno prihvaćaju i urednici ZS-a, pa je tako i ovoj broj podijeljen u već poznate četiri tematske cjeline (I. Medijska infantilizacija bunta i nezadovoljstava, kulturna i politička simbolizacija socijalne ne/moći; II. Egzotično-ekscentrični menu pseudofeminizma; III. Paket aranžman: fragmentirana kultura i svodništvo estetike; IV. Panoptikum), i sve to na 342. stranice!
Naravno, kao i svaki časopis za kulturu, književnost, politiku ne mora se čitati od prve do posljednje stranice. Tekstovi u časopisu mogu se čitati i nasumice. Stoga ćemo biti slobodni našim čitateljima (a sve ovo pišem u nadi da će i naše knjižare pronaći interes da svojim kupcima ponude i policu "periodike", iako se ZS može čitati i u PDF-u) sugerirati nekoliko iznimno zanimljivih tekstova/priloga.
U prvoj tematskoj cjelini, Medijska i infantilizacija bunta..., svakako bi trebalo pročitati tekstove poznatog britanskog sociologa i filozofa, T.G. Asha, "Uvrijeđeni? Pa šta?". Radi se o odlomku iz njegove knjige "Free Speech. Ten Principles for A Connected World (Atlantic Books, London, 2017.), kao i priloge Žarka Paića, "Gradovi izbjeglica", Slavoja Žižeka, "Totalitet ili asamblaž", M. Kopića, "Filozof Zoran Đinđić" i T. Valentića, "Sociologija mode - Pierre Bourdieu". Ti autori, i S. Žižek, i Ž. Paić, i T. Valentić, i M. Kopić, pripadaju krugu "kućnih autora" "Zeničkih sveski"! U gotovo svakome broju moguće je pronaći tekst jednog od tih autora u kojem se na kritičan i krajnje akribičan način propituju neke od najvažnijih tema našega vremena.
U drugoj tematskoj cjelini, Egzotično-ekscentrični menu..., svakako bi trebalo pročitati tekst Venite Popović, "Rodna ili robna osviještenost?", u kojem se na kritični način propituje fenomen (pseudo)feminizma.
U trećoj tematskoj cjelini, Paket aranžman..., zastupljen je i tekst "O modernizmu... još jednom" (D. Mitrev vs. M. Đurčinov), u kojem se iznova pokušava propitati jedan od najznačajnijih književnih sukoba u socijalističkoj Makedoniji. Riječ je o svojevrsnom nastavku predratnih "sukoba na književnoj ljevici", u kojem su glavni akteri bili profesori književnosti D. Mitrev i M. Đurčinov. Zanimljivo je da se i u svome tekstu "Slike iz ranijeg života" A. Prokopiev referira na književno-političku/pedagošku djelatnost M. Đurčinova. I kako to u životu vrlo često biva, upravo u trenutku kada se ovaj, najnoviji broj ZS-a pojavio na kioscima, dobili smo tužnu vijest da je ovaj svijet, u 90. godini života, napustio M. Đurčinov, član MANU, jedan od najpoznatijih kritičara i teoretičara književnosti (posebice se zanimao temama i dilemama "marksističke estetike") na prostorima bivše države, pa je ovaj broj ZS-a u neku ruku i svojevrsni hommage dragom profesoru i mojem mentoru, čovjeku koji me je (na)učio kako (kritički) misliti Makedoniju!

Ništa manje zanimljiv nije ni najnoviji (dvo)broj "Republike" u kojem bi, osim standardnih tematskih cjelina, kao što su izbor iz najnovije produkcije hrvatskih pjesnika, književnika, stranice posvećene kritičkom propitivanju novih knjiga, zbornika, svakako trebalo pročitati izvrstan razgovor Ivana Aralice i Lade Žigo. Naime, u tom razgovoru, koji na krajnje zanimljiv, polemičan, pomalo i intrigantan način najavljuje novu knjigu toga autora "Hrvatska književnost i hrvatski komunizam", možemo pročitati i autorovu interpretaciju njegove posljednje knjige "Farrell", u izdanju Školske knjige Zagreb. U tom romanu autor se prihvatio jedne od vjerojatno najmanje obrađenih tema u našoj književnosti - života Hrvata u Americi ("bijelom svijetu") i na neki čudni način i u ovoj knjizi o razlozima njihova odlaska u taj "nepoznati svijet" otvaraju se i neka druga pitanja, kao što je to pitanje geneze i derivacija "hrvatskog komunizma", od onih klasičnih, kako, zašto, tko, gdje.., koje će autor, kako stvari stoje, još iscrpnije obraditi u knjizi koja tek nastaje - "Hrvatska književnost i hrvatski komunizam". Već sada se može s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da će neke od iznesenih teza u ovome razgovoru izazvati nove polemike, nove podjele unutar hrvatske književnosti, ali ne samo književnosti.

Ništa ovdje ne želimo prejudicirati, ali moramo priznati da neka od razmišljanja Ivana Aralice svakako stoje, da nisu dana samo tako i da ih ne bi trebalo, bez obzira na različite ideološke preferencije, koje su i danas prisutne u hrvaskom društvu, tek tako odbaciti. Dapače, sva ta promišljanja trebala bi nas, prije svega, potaknuti na dodatne napore kako bismo, što je moguće više, rasvijetlili sve one odnose, sve one nijanse koje sudjeluju u formiranju "hrvatske političke krčme/književnosti"!