Otišao je slavonski Đilkoš! Tako je Marija Mandžukića prozvao Ćiro Blažević dok mu je bio trener u Zagrebu. Bio je uvijek svoj. Jedan od onih za kojeg doista vrijedi da je, kako je rekao ili napisao u oproštajnom pismu „uvijek više volio govoriti na terenu nego izvan njega“. Kroz miks zonu prolazio je često uz izgovor „nemojte danas“. Uz onaj ljutiti izraz lica zbog kojeg je prozvan „Mr. No Good“. Uz Mandžu su od početka karijere bile neke dvojbe, nedoumice. Nakon Marsonije, prvoligašku je afirmaciju stekao u „malom“ Zagrebu. U Dinamu potvrdu je dobio tek kada je zajedno s još jednim Slavoncem Josipom Tadićem „gurnut“ na Amsterdam Arenu u situaciji kada su „kopljanici“ imali 1:0 prednost iz Zagreba. Tada je krenulo. Dinamo, Wolfsburg, Bayern, Atletico, Juventus. I, naravno, kockasti dres. Od prvoga pogotka, onog kod Slavena Bilića, istina počasnog protiv Engleske na Maksimiru (1:4), pa do najznačajnijeg pogotka u hrvatskoj nogometnoj povijesti. Opet Englezima u polufinalu Svjetskog prvenstva. I za oproštaj od kockastog dresa još jedan pogodak u finalu Svjetskog prvenstva Francuzima. Tada je Mandžo stigao u ugledno društvo onih koji su zabijali i u finalu Lige/Kupa prvaka i Svjetskog prvenstva. U društvo Puskasa, Cziborija, Gerda Mullera, Zidanea, ali i Juana Alberta Schiaffina, urugvajskog nogometaša koji je zabio i u finalu SP-a, ali i u finalu Kupa prvaka u dresu Milana, što su i najprecizniji kroničari negdje zagubili kada su izišli s tim podatkom. Mandžo je u finalu Lige prvaka postigao dva pogotka, a „jedinstvenost“ je dokazao i postavši jedini koji je postigao autogol i gol u finalu SP-a. Za njega u pravom smislu može se reći ona čuvena rečenica koju mnogi hrvatski treneri i sportaši izvlače u svakoj prilici „više sam cjenjeniji u inozemstvu nego li kod kuće“. Da, Mandžu su više cijenili vani. Kod kuće su uvijek oko njega bile sumnje. Čak i prije Svjetskog prvenstva u Rusiji. Novinari i „novinari“, stručnjaci i „stručnjaci“, gurali su ga na krilo, selili na klupu. Srećom, Zlatko Dalić mu je vjerovao, kao što su mu vjerovali i svi njegovi prethodnici, ali i Felix Magath, Jup Heynckes, Pep Guardiola, Diego Simeone, možda najviše Massimiliano Allegri, trener Juventusa, koji uopće nije dvojio treba li mu „Mr. No good“ sada u novoj Juveovoj eri kada nastupa Cristiano Ronaldo. I navijači su ga voljeli. Uz Modrića i Rakitića, sigurno onaj čije se prezime najčešće spominje na svim meridijanima i paralelama kada izgovorite „ I am from Croatia“. Mandžukić je onaj čiji se dresovi prodaju. Pravi hrvatski, ali i slavonski sportski brand. Najveći slavonski sportski brand! Ne samo zbog onoga kada u reklamnom spotu HTZ-a izgovara „You have to visit my Slavonia“! Mandžukić se dokazao i pomoći slavonskobrodskoj bolnici u svakoj prilici. Odmah nakon nesreće došao je dati potporu ljudima nastradalim u poplavama u Posavini. I zato ga smatramo najvećim slavonskim sportskim brandom. Jer brand se ne postaje samoproglašavanjem. Nisu samo dovoljni pogotci. A u najdražem i najljepšem dresu postigao ih je 33. Brand se postaje kada se ljudi identificiraju s tobom. Čak 40 tisuća ljudi u Slavonskom Brodu kako zajedno s Mandžom pjevaju „Ne dirajte mi ravnicu“, dokaz su kako je uvijek bio jedan od nas.