Željko Bosilj svestrana je osoba. Nije samo dopredsjednik Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir, predsjednik Udruge gluhoslijepih osoba grada Osijeka i Osječko-baranjske županije te izvršni direktor Športskog kluba osoba s invaliditetom Dlan Osijek nego i pjesnik i pisac kratke proze. Član je Predsjedništva Matice hrvatske - Ogranak Osijek.

Nije baš često da se osobe s invalidnošću uspijevaju baviti književnošću i još biti aktivni u kulturnim udrugama poput Matice, no Željko Bosilj uspio je premostiti brojne zdravstvene prepreke koja ga prate u životu i otežavaju mu svakodnevicu još od rođenja. Napisao je šest zbirki priča i pjesama te uredio nekoliko knjiga čiji su autori osobe s invalidnošću. U Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici pronašli smo njegove zbirke pjesama „Dodir ljubavi“ (2008.) i „I mi smo bili klinci“ (2011.). Iako će ga uz slab vid tijekom života sustići i gluhoća, srećom, ne potpuna, Željko Bosilj bavi se i glazbom, neko vrijeme bio je član glazbenog sastava u Zagrebu, a autor je i himne gluhoslijepih osoba „Dodir ljubavi“.
Osim toga, često volontira u brojnim ustanovama i udrugama za osobe s invalidnošću te aktivno sudjeluje u zbližavanju osoba s invalidnošću i projektima koji promiču njihovu afirmaciju u zajednici. Željko Bosilj je i voditelj različitih tečajava i osposobljavanja u području kulture, športa, zdravstva i socijalne skrbi te član raznih savjetodavnih tijela koja djeluju pri Hrvatskom saboru, ministarstvima i drugim tijelima koja se skrbe o pravima osoba s invalidnošću. U mladosti je bio glazbenik i fotoreporter te član književnog kluba „Oktogon“. Željka Bosilja često smo susretali proteklih godina kao organizatora raznih predavanja, seminara i športskih događaja te kulturnih priredaba i aktivnosti.
Pohađao je osnovnu i srednju školu „Vinko Bek“ u Zagrebu. Vinko Bek (1862. – 1935.), po kojem se zovu brojne ustanove namijenjene obrazovanju slijepe djece, znameniti je hrvatski pedagog koji je radio sa slijepima. Bosilj u Zagrebu neke vrijeme svira ritam-gitaru u sastavu Mond te honorarno radi za jedan zagrebački tjednik. Nakon povratka u Osijek, 1984., zapošljava se u Tvornici šećera i kandita Osijek u kadrovskom odjelu i na tom radnom mjestu ostaje do 1996., kada odlazi na tzv. skrb, što je tada bio eufemizam za prijevremeno predumirovljenje. To vrijeme Željko Bosilj iskoristio je kako bi u Zagrebu na Pučkom otvorenom učilištu stekao diplomu fizioterapeuta. No, kada je stekao taj papir, stiglo je i rješenje o invalidskoj mirovini. Fizioterapijom se danas ne bavi, ali zato više puta godišnje za građanstvo drži tečajeve aromaterapije, medicinske i športske masaže te refleksoterapije.
Željko Bosilj je i član Savjeta pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i sličnog takvog tijela pri Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. U lipnju ove godine boravio je s izaslanstvom Hrvatskoga saveza gluhoslijepih osoba Dodir u Bruxellesu, na poziv zastupnika Ivice Tolića, gdje je u Europskom parlamentu govorio o potrebi donošenja rezolucije o profesionalnim prevoditeljima za gluhoslijepe osobe. Kada je o tom pitanju riječ, Bosilj ističe kako ne može svatko prevoditi na sudu i u zdravstvu, jer je potrebno da prevoditelj zna stručno nazivlje kako bi ga mogao kvalitetno prevoditi gluhoslijepoj osobi. D.Celing