Premda su ga donedavno mnogi u Hrvatskoj (i inače fascinirani bilo čime sa srpskim predznakom), uporno nametali kao političkog supermana koji je za dva-tri koplja iznad našeg političkog establishmenta, gotovo pa ovovremenog Tita (vječno obožavanog lika spomenute skupine "analitičara"), u pogledu trgovine na razmeđi istoka i zapada, Aleksandar Vučić ovoga ljeta te supermoći iskazuje samo nervozom kao posljedicom ispravne procjene da mu se bliži kraj.

Prvo je ne samo propustio, nego i spektakularno upropastio priliku da pokaže privrženost europskim vrijednostima na način kojim ne bi nimalo izazivao Moskvu. Srbijanska je javnost u nikada prije viđenoj mjeri, tijekom prvenstva u Rusiji, počela simpatizirati hrvatsku reprezentaciju - bez ikakvog političkog impulsa, bez manipulacija, spontano se razvio pokret promatranja Hrvata izvan parametara arhetipskog neprijatelja, i to posve javno, na način inače ograničen na osobni kontakt. A Vučić je namjesto da zajaše taj val dobre volje i poentira na njemu, učinio sve da ga obezvrijedi i zaustavi, što je, pokazalo se, bio samo uvod u histerično uspoređivanje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom i niz drugih budalaština koje je izgovorio na skupu u Bačkoj Palanci.
Zašto je Vučić poput kamikaze navalio na Hrvatsku čija je pozicija prema Srbiji koja se tek priprema na europske integracije, jasna, čvrsta i snažna? Zato što samo takvim udarima na jednog od dva najdraža neprijatelja može pokušati kompenzirati poraz koji će uskoro doživjeti od drugoga. Kosovo cijelo, ili s manjim dijelom koji bi ostao Srbiji (važno je znati da je taj dio Srbima zapravo nevažan, svi se manastiri i druge povijesne relikvije nalaze na teritoriju koji je neupitno dio neovisne kosovske države), politička je činjenica čije se priznanje neupitno približava. Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok, zvoni Vučiću u ušima svakog jutra. Svjestan da priznanje Kosova ne može politički preživjeti, srbijanski se predsjednik skriva u sigurnost svoje četničke prošlosti, vraća se na pozicije čuvenog glinskog govora, ali kao i tada, kada je nekoliko dana prije Oluje tvrdio kako će to mjesto zauvijek biti dijelom velike Srbije, ponovno je promašio "ceo fudbal".
Hrvatska, naime, uopće ne mora reagirati, osim s gađenjem klimati glavom, dok nekima u Bruxsellesu pojašnjava čuveni filmski citat: "A šta sam ti reka!" i čekati da, kako smo u Glasu Slavonije već pisali, revolucija pojede svoju djecu. Ni Vučić neće pobjeći toj povijesnoj istini - on Srbiju mora europeizirati da bi se održao na vlasti, mora pacificirati radikale i priznati Kosovo, a da bi sve to postigao mora njihovo društvo promijeniti u tolikoj mjeri da ono postane sposobno promijeniti njega. Hrvatska, dakle, treba samo malo pričekati.