Magazin
SKRIVENA I POTISNUTA POVIJEST

Dizanje magle s mračnog doba
Objavljeno 11. kolovoza, 2018.
DUBIČKI ARHIĐAKONAT: KULTUROM PAMĆENJA PROTIV KULTURE ZABORAVA

Nedavno smo u prostorijama Banjalučke biskupije nazočili promociji izdanja "Zbornik radova: Dubički arhiđakonat u razvijenom srednjem vijeku i njegovi tragovi kroz kasnija stoljeća (biblioteka "Korijeni", Banjalučka biskupija & Europska akademija, u Banjoj Luci 2018.). Taj zbornik radova neposredni je rezultat međunarodnog znanstvenog skupa koji je u Banjoj Luci, također u prostorijama Biskupije, održan 24. i 25. travnja prošle godine. I nema nikakve dvojbe o iznimnoj važnosti toga znanstvenoga skupa, koji je trebao širu i prilično indiferentnu javnost upoznati s bogatom povijesnom, sakralnom i kulturnom baštinom stare Dubice.


Naime, tim skupom željelo se, prije svega, makar djelomice, ispuniti moralna obveza "prema bremenitoj, ali, nažalost, općenito široj javnosti - pa i ne rijetkim autorima povijesnih uradaka - nedovoljno poznatoj povijesti. Također i prema raznovrsnom blagu, koje su, iza svoje plodne višestoljetne nazočnosti na geografskom području između rijeke Vrbasa, Une i Save ostavile katoličke institucije. Radi se o pisanim dokumentima, toponimima i brojno nedovoljno istraženim lokalitetima s tragom crkava i drugih crkvenih građevina - arheolozi govore o više od 200 katoličkih samostana i crkava, župnih, samostanskih, dvorskih - koje su bile u sastavu ondašnjeg Dubičkog arhiđakonata prostrane zagrebačke biskupije, tj. ondašnjeg srednjoeuropskog kulturno-civilizacijskog područja. To područje danas pokriva veliki dio moje biskupije koji u zadnja dva desetljeća, pred očima domaće i europske javnosti, doživljava - u kontinuitetu - sličnu sudbinu depopulacije katoličkog stanovništva i uništenja sakralnih tragova - kao i nekadašnji Dubički arhiđakonat", zapisao je Franjo Komarica.

VRIJEDNI DOKUMENTI

Kada bismo bili cinici, onda bismo biskupu Komarici rekli da njegovu "čuđenju" nema mjesta, jer opće je poznato da se povijest ne samo surovo ponavlja nego i da se to "ponavljanje" uglavnom događa u onim svojim "lošijim" verzijama, tragedije drugih (polagano ali sigurno nestajanja katolika, Hrvata sa "svojih prostora") najčešće nisu i naše tragedije i skloni smo ih doživljavati kao nešto "najnormalnije"! No cinizmu ovdje nema mjesta, jer ovo što se trenutno događa Hrvatima, katolicima na BiH prostorima, a posebice na onom dijelu koji pripada srpskom entitetu, nije moguće riješiti nekakvim "aristokratskim cinizmom", nego ta tragična zbivanja zahtijevaju vrlo konkretne i učinkovite aktivnosti. Svakako da je jedna od tih aktivnosti i uporni rad na čuvanju nacionalnog pamćenja, identiteta. Ne smijemo dopustiti da "kultura zaborava" pobijedi "kulturu pamćenja".
Moram priznati da su me tekstovi dvaju mađarskih znanstvenika (Szabolcs Varge i Zsolt Hunyadija) ugodno iznenadili, jer pokazuju da bez obzira na sve one dramatične političke i ostale promjene koje su se, u međuvremenu, na ovim, nekada zajedničkim, prostorima dogodile, to ni na koji način ne mora značiti da od proučavanja, točnije, sustavnog i kritičnog rada na nacionalnom pamćenju, treba odustati. Dapače! I to bi trebalo biti putokazom i našim znanstvenicima, kako onim u Hrvatskoj, jednako tako, ako ne i više, onim u Bosni i Hercegovini, da se samo upornim znanstveno-istraživačkim radom mora "na svijetlo dana iznijeti i javnosti priopćiti što više znanstveno utemeljenih povijesnih istina i činjenica o visokom stupnju vjerskog, kulturnog, gospodarskog, uljudbenog i opće-civilizacijskog razvitka najbogatije Donjoslavonske županije tadašnjeg Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, nastalog 1102. godine, izborom ugarskog kralja Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja", mišljenja je Frano Piplović.
KRITIČKA RECEPCIJA

U tom smislu moram istaknuti i ulogu Središnjeg državnog ureda Vlade RH za suradnju s Hrvatima izvan RH, koji je simboličnim prilogom pripomogao tiskanje ovoga iznimno vrijednog zbornika, koji na najbolji mogući način pokazuje iznimno bogatu, kako kršćansko-katoličku tako i zgusnutu političku povijest ovih prostora. Stoga uistinu treba odati priznanje i Banjalučkoj biskupiji i Europskoj akademiji na ovome trudu, koji ne samo što su organizirali međunarodni znanstveni skup (na kojem su, među inima, sudjelovali i vrhunski mađarski povjesničari i arheolozi, njihovi radovi objelodanjeni su u ovome zborniku) nego su u relativno kratkom vremenu uspjeli usprkos svim tehničkim i drugim, prije svega, financijskim problemima i publicirati ovaj zbornik, koji sadržava 17 recenziranih referata s toga skupa, mnogo dokumenata, zemljovida, fotografija i drugih ilustracija, na 340 stranica velikog formata.

Želim vjerovati da usprkos svemu neće izostati kritička recepcija ovoga zbornika, kako u BiH tako i u svijetu, prije svega, Hrvatskoj i zemljama srednje Europe, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji… Naime, ovaj zbornik takvo što i zaslužuje! Također, onda nam može biti i nešto jasnija stigmatizacija nekih osoba, odnosno nekih znanstvenih disciplina, arheologije, historiografije… (Nikole Bilogrivića, "našeg" Ćire Truhelke…) sa strane komunističkog režima, jer očito da takve i slične aktivnosti pripadaju konstantama svih totalitarnih režima, kojima ne samo što nije bilo stalo do nekih povijesnih istina nego su i sve činili kako bi se svi oni koji bi o tim istinama, na bilo koji način, mogli svjedočiti (pisanjem, predavanjem, skupljanjem relevantne građe…) trajno eliminiraliu iz javnoga prostora.


Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Moram istaknuti i ulogu Središnjeg državnog ureda Vlade RH za suradnju s Hrvatima izvan RH, koji je simboličnim prilogom pripomogao tiskanje ovoga zbornika
Prekinuta šutnja
Tragična sudbina svećenika i povjesničara Nikole Bilogrivića (ni jedan njegov tekst u tom "narodnom periodu" nije smio biti objelodanjen) na najtragičniji način i svjedoči. Nova vlast 1946. osudila ga je na smrt, jer je, zamislite, dragi čitatelji, uvodni tekst jedne brošure posvetio jednoj "nepodobnoj osobi", koja je financijski pomogla tiskanje te brošure! Nažalost, ta "narodna vlast" uopće nije bila tako šlampava kako se to nedavno pričinilo jednom našem neodgovornom političaru! Zato je u pravu priređivač i glavni urednika ove publikacije, Frano Piplović, kad kaže da se znanstvenim skupom održanim 13. srpnja 2018. željelo prekinuti više desteljeća nametnutu šutnju o Dubici u znanstvenim krugovima te upoznati širu javnost sa istinitim stanjem stvari na području Dubice u Srednjem vijeku pa sve do pada pod tursku vlast.