Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA EMPATIJA (II.)

Tamara Pavasović Trošt: Nacionalni naboj često se u medijima zlorabi
Objavljeno 11. kolovoza, 2018.

Knjiga (zbornik), koju su zajednički priredili Tamara Pavasović Trošt i Danilo Mandić o mladima i nacionalnom ponosu u Hrvatskoj i Srbiji, iz komparativne perspektive, izazvala je podosta pozornosti u javnosti. Inače, Pavasović Trošt i Mandić istovremeno su radili doktorate iz sociologije na Harvardu, na temu nacionalizma i etničkog identiteta s istom mentoricom (prof. Mary Waters). Mandić je osnovne studije završio na Princetonu, i sada predaje na Harvardu.



Za početak, recite nam nešto o knjizi koju sam spomenuo, čega je ona rezultat, kojih i kakvih istraživanja i uspoređivanja, i koji bi bio jedan općenit zaključak?
- Knjiga je nastala iz frustracije većinom istraživanja na temu etničkog identiteta kod mladih koji se fokusiraju na najnegativnije primjere i esktreme, ili pretpostavljaju da je način identificiranja mladih sličan, ili isti, kao kod prethodnih generacija. Mladi rođeni u razdoblju poslije rata, u vremenu globalizacije, interneta, slobodnijih viznih režima, studentskih razmijena, itd, odrastaju u potpuno drugoj političkoj, ekonomskoj i društvenoj atmosferi od svojih roditelja. U zborniku smo željeli uključiti znanstvenike koji istražuju vrijednosti mladih na "dublji" način: kroz etnografske i kvalitativne pristupe, ne samo putem anketa. Recimo, tipično pitanje u anketi o etničkom identitu je: "U kojoj se mjeri osjećaš Srbinom/Hrvatom - veoma malo, malo, osrednje, mnogo", ili "Koliko se osjećate ponosnim što ste pripradnik vaše etničke/nacionalne grupe?", i onda se na temelju tih odgovora rade statisitčke analize koje često izgledaju zabrinjavajuće. Međutim, takav pristup ne može nam ukazati na to kako etnički identitet i vrijednosti zaista funkcioniraju: u kojim situacijama je etnicitet uopće bitan mladim ljudima, u kojima nije, što može utjecati na rasplamsavanje ili umirenje etničkih osjećanja, koliko je bitan etnički identitet naspram drugih identiteta (spol, starost, seksualno opredjeljenje, politička pripadnost, subkultura), itd. Znači, knjiga je pokušaj da se malo udaljimo od pretpostavke da je etnički identitet primarni i najvažniji identitet mladih ljudi. Nismo htjeli predstaviti neku idealiziranu sadašnjost, nego pokušati fokusirati se na situacije i okolnosti pod kojima etnički identitet ne mora biti dominantan, negativan, ni determinističan. Recimo, imamo poglavlja o mladima u Vojvodini, i na koje načine se odvija interakcija između mađarske/srpske manjine, o razlici između mladih u Bosni koji poseduju jedno ili dva državljanstva, o primjerima solidarnosti mladih Albanaca i Srba na Kosovu, o utjecaju političke aktivnosti mladih na njihove vrijednosti, uključujući građanski aktivizam mladih u Crnoj Gori (pokret #Građanski), Makedoniji (Šarena revolucija), i Bosni (JMBG protesti). Poglavlja su napisali autori koji aktivno rade s mladima, s njima pričaju, žive, provode vrijeme u učionicama, školama, javnim prostorima, itd., te imaju bolji i dublji uvid u njihove autentične vrijednosti i okolnosti u kojima etnički identitet postaje više ili manje važan.

KONSTRUKTIVNO I DESTRUKTIVNO


Vezano uz prethodno pitanje - koje su razlike i koje zajedničke karakteristike kad je riječ o identitetu i nacionalnom ponosu mladih u RH i Srbiji, što ih "spaja", a što "razdvaja", da se tako izrazim? S tim (ne)izravno u vezi, kako tumačite nogometnu euforiju u RH, ali i tugu zbog smrti Olivera koji je bio popularan i u Srbiji?
- Ovu tematiku, spomenutu u prvom dijelu vašeg pitanja, obrađivala sam u svojoj disertaciji, i moje poglavlje u knjizi rezimira glavne zaključke iz te analize (istraživanje sam radila u osmom razredu osnovne škole i u po jednoj srednjoj stručnoj školi i jednoj gimnaziji u Zagrebu i Beogradu, ukupno 150 intervjua i 1200 anketa). Kao najveće sličnosti navela bih generalnu umorenost historijom i "teškim" historijskim pitanjima o kojima je znanje dosta ograničeno i obojeno u obje zemlje. Mlade u Srbiji i u Hrvatskoj podjednako brinu aktualnije i konkretnije teme: kako dobiti posao bez veze, kupiti stan, zarađivati dovoljno za osnivanje obitelji, itd. Takođe se osjeća frustracija mladih prema tome što misle narodi drugih država o njihovoj naciji, i osećanje nepravde o nekim stereotipima stranaca o tome kakvi su "svi Srbi" ili "svi Hrvati", posebice kad neka pojedinačna loša slika (primjerice huligani na međunarodnoj nogometnoj utakmici), formira mišljenje o cijeloj naciji kao manje civiliziranoj od zapadnijih država. Kod ponosa se pojavljuju razlike: dok su mladi u obje države izuzetno ponosni uspjehom pojedinih sportaša i glazbenika (recimo na Euroviziji), mladi s kojima sam pričala u Hrvatskoj nalazili su nacionalni ponos i u Jadranskom moru, prirodnim ljepotama, dobrom zraku, prirodi, itd., i izražen je ponos prema sadašnjoj Hrvatskoj kao neovisnoj državi, čak i po cijenu relativizacije negativnijih razdoblja u prošlosti (ambivalentnost oko NDH, recimo), dok je kod mladih u Srbiji nacionalni ponos većinom izražen kroz očuvanje tradicije i kulture, obiteljske vrijednosti, i neke tradicionalnije simbole. Vidi se da mladi u Srbiji, posebice oni s liberalnijim i progresivnijim shvaćanjima, nemaju načina da izraze svoj nacionalni ponos a da nisu na škakljivom nacionalističnom tlu, i to je šteta. Neki udžbenici povijesti, posebice oni koji se koriste u Bosni i Hercegovini, sadrže elemente negativno nacionalističkih narativa na temu "a što su oni nama", stavljajući veći naglasak na to da bude jasno da je njihova strana lošija, nego na to da se bezuvjetno osude ratni zločini. Slične rezultate prikazala je Cynthia Miller-Idriss kod mladih Nijemaca u svojoj knjizi "Blood and Culture", gdje naglašava potrebu mladih za nacionalnim ponosom koji je pozitivan, i posljedice koje nastaju kad su mladi u poziciji da se ne smiju osjećati ponosni na svoju državu, jer ih to čini nacionalistima, odnosno poistovjećuje ih se s činovima izvedenim u ime tog nacionalizma, a istovremeno osećaju nepravdu za nametanje odgovornosti za stvari koje su prijašnje generacije učinile.

NOVA SOLIDRANOST

Glavna poruka njezine knjige je potreba mladih za pozitivnim "ispustom" nacionalnog ponosa. Ponos na uspjeh sportaša, kao i nacionalna solidarnost vezana uz smrt Olivera Dragojevića, mogu obje biti oblikovane na konstruktivan ili na destruktivan način. I srebrna medalja na svjetskom prvenstvu u nogometu i životno djelo Olivera Dragojevića bez sumnje su važni za nacionalni ponos i solidarnost. Ali, je li taj ponos oblikovan na konstruktivan ili na destruktivan način odlučuju mediji i politički akteri kojima izvjesna vrsta solidarnosti više odgovara, pa time utječu na način na koji će takvi događaji "odjeknuti" kod mladih. Zato je bitno, posebice u današnjoj poplavi populizma, dati više prostora slobodnim medijima, reformirati nastavu povijesti da ne služi etnonacionalnoj indoktrinaciji te uvesti strožije kazne za svjesno potpirivanje mržnje u medijima, među sportskim navijačima, itd.

Zaključno - u vremenu sveopće globalizacije, umreženosti, "virtualne stvarnosti", kako se uopće manifestira identitet mladih i s tim u vezi nacionalni ponos?

- Mislim da su generalno veća povezanost, poznanstva, putovanja, studentske razmjene, a o virtualnoj stvarnosti da ne govorim, dosta promijenile načine na koji se mladi identificiraju, a i stvorila nove oblike solidarnosti koji nisu zasnovani na etničkoj ili nacionalnoj pripadnosti. Mladi se povezuju, upoznaju, druže, i uviđaju koliko je besmisleno generalizirati na bazi cijele nacije. Za Erasmus program studentske razmijene šaljivo se piše da je on zapravo proizveo novu generaciju - više od milijun "novih" Europljana. Na Facebooku, usporedo s navijačkim i nacionalističkim grupama, postoji isto toliko grupa s pozitivnim porukama, recimo grupa za srpsko-albansko prijateljstvo, ili udruženje mladih "Balkanac", gde se vode otvoreni razgovori i radi na nekom organskom razumijevanju i pomirenju.
Problem je samo u tome što mediji o takvim primjerima ne pišu, nego se radije upuštaju u senzacionalističke priče onih izuzetno loših primjera. Medijima i političkim elitama takve podjele i naglašavanje razlika između "nas" i "njih" odgovaraju, ali ja se nadam - i dijelom sam u to uvjerena nakon mojih i drugih istraživanja ovu temu - da će mladi prepoznati tu manipulaciju i inzistirati na tolerantnijoj i normalnijoj budućnosti.(D.J.)

KATARINA PEOVIĆ VUKOVIĆ

 IZA TEATRALNIH FORMI STOJE MATERIJALNI UVJETI ŽIVOTA

 

Nacionalna euforija oko pobjeda hrvatskih reprezentativaca na svjetskom nogometnom prvenstvu rasla je kako je prvenstvo odmicalo, da bi svakom novom pobjedom počela poprimati i neke konkretnije političke konotacije. Ta je političnost na neki način eksplodirala nakon slavlja na glavnom zagrebačkom trgu kada se nacija podijelila oko uloge Marka Perkovića Thompsona i (ne)opravdanosti njegove pojave na tom slavlju.


Jedni su osuđivali takvu politizaciju koja se faktografski ne može izbjeći, uzmemo li u obzir da je riječ o pjevaču koji u svojim pjesmama promiče nacionalnu nesnošljivost, dok su drugi tu političnost branili kao rodoljubni zanos, ignorirajući političku nekorektnost pjesama tog pjevača. Sam Thompson je tipičan primjer kriptofašista koji nikada deklarativno sebe neće nazvati fašistom, ali koji jasno koketira s politički neprihvatljivim idejama. No je li jedan pjevač danas temeljni problem Hrvatske, i treba li nogometno slavlje svesti na doček na zagrebačkom Trgu bana Jelačića? Treba li se antifašistička Hrvatska koncentrirati na jednog pjevača i njegov sitni obrt u kojem on dizajnira sliku nekog začudnog gotskog hrvatstva s heavy metal ikonografijom (sjetimo se da je dizajn tog hrvatstva potpisao jedan od najboljih naših heavy metal fotografa CC Kelčec, koji je u kožne jakne obukao sve - od tamburice do gange)? Treba li tome uistinu pristupati s takvom dozom ozbiljnosti u kojoj se vjeruje da "sve počinje tako", s pjesmom, pa onda završi u ludilu konclogora? Trebamo li nacionalnu euforiju svoditi na ikonografiju i loš folklor koji hrvatstvo oblači u ruho vikinških kraljeva?
Postojali su elementi slavlja koji dematiraju teze onih zabrinutih zbog "prokockane šanse" slavljem na tom trgu, onih koji tvrde da je fašizam u samom srcu svakog (hrvatskog) nacionalnog zanosa. Činjenica da je cijela regija navijala za Hrvatsku nikako se ne uklapa u tu tezu. Identifikacija s hrvatskom reprezentacijom imala je mnogo šire konture, a regionalno je slavlje u očitom konfliktu s proklamiranim ustaštvom koje se pripisuje domoljubima i onima koji su se identificirali s nacijom putem nogometa.
ANTIIMPERIJALIZAM


To da se navijalo u regiji, i to složno (zbog čega je čak Aleksandar Vučić prosvjedovao, smatrajući da je entuzijazam komentatora RTS-a neukusan), ukazuje na činjenicu da osim sveprisutnog nacionalizma postoje i drugi oblici povezivanja, identifikacije, ponosa. To su oblici koji pokazuju da nije sve moguće svesti na nacionalni šovinizam koji je navodno baš svugdje, pa i u nacionalnom zanosu oko nogometa. Taj regionalni moment je prije svega antiimperijalistički, gdje se imperijalizmom treba uzeti činjenica da su njemačka, francuska i belgijska ekonomija u boljoj početnoj poziciji od zemalja na periferiji, i to u odnosu na uvjete kreditiranja, međunarodne lobije i sredstva koja imaju na raspolaganju. Ekonomski postoji korelacija između materijalnih uvjeta "proizvodnje" nogometa i uspjeha koji njemački, francuski i belgijski nogometaši postižu. Uzmimo samo u obzir činjenicu da je u Njemačkoj više registriranih nogometaša i nogometašica nego što je Hrvata ukupno (oko 6,5 milijuna), zbog čega ne čudi da je Njemačka u finalima igrala čak osam puta, dok je Hrvatska (uključujući i razdoblje Jugoslavije), u finalu zaigrala sada prvi put. (Omjer je to otprilike kao i na bitki na Sutjesci - gdje je njemačkih vojnika bilo i sedam puta više od partizana, ne brojeći i 300 aviona na strani nacista.)
Usprkos dominantnoj priči koja glasi - naša ekonomija i standard stoje loše, jer smo nesposobni, korumptivni, lijeni, naši političari jednostavno nisu dovoljno vješti da odgovore na zahtjeve suvremene politike, a svi smo u konačnici žrtve "socijalističkog mentaliteta" - naše stanje i stanje u regiji proizlazi iz konkretnih političko-ekonomskih uvjeta koji favoriziraju bogate zemlje centra. A tako je i u nogometu – Nijemci nisu ni talentiraniji ni vrjedniji od hrvatskih nogometaša, kao što i njemački poduzetnici nisu inovativniji, a njemački radnici vrjedniji od hrvatskih.


 

KRLEŽINO HRVATSTVO

No umjesto antiimperijalizma - regionalnu identifikaciju s hrvatskom reprezentacijom zamijenio je potpuno nevažan pjevač Marko Perković Thompson i silne priče o tome kako smo prokockali šansu da se pokažemo u "lijepom svjetlu". Kome se to trebamo pokazivati, Bruxellesu i Belgijcima koji su pokazali kako se to radi? Kako treba biti kozmopolit i otvorenog duha, a zanemariti nacionalne razlike, prevladati ih u svemu, samo ne u ekonomsko-političkom segmentu koji nas smiješta na periferiju EU-a, a njih u centar? Nije li to što je Belgija organizirala jedno kozmopolitsko slavlje s DJ-evima, na engleskom jeziku, samo način na koji vladajuća klasa u Belgiji smatra da treba inscenirati "narodno veselje", a ne stvar nekog stoljetnog i nepromjenjivog "mentaliteta". Iza teatralnih formi stoje materijalni uvjeti života.

Miroslav Krleža, kojem se danas treba vraćati više nego ijednom drugom hrvatskom piscu, rekao je: "Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo". Krleža je razumio kako pučko, narodno hrvatstvo, hrvatstvo Matije Gupca, treba razdvojiti od parazitskog feudalnog, biskupskog i grofovskog hrvatstva koje stoljećima na ovim prostorima traži monopol. Monopol nad hrvatstvom danas zahtijevaju novi kvislinški grofovi i feudalci (koji ciljaju na neku dobro plaćenu poziciju u EU-u), thompsoni i profesionalni rodoljubi (koji su se već dobro potkožili), no gupci i partizani, upravo oni "socijalističkog mentaliteta" - a to znači mentaliteta koji odbija prihvatiti da je jedan čovjek vrjedniji od drugog - taj im monopol ne trebaju dopustiti.

DAVOR VUKOVIĆ

JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA

 

Neupitno je da smo ‘mi Hrvati‘ u najmanju ruku izrazito emotivan i srčan narod, sklon kako individualnoj tako i kolektivnoj euforiji. No, ovu srčanost i ‘emociju‘ dijelimo sa svim slavenskim, posebice južnoslavenskim narodima. Još emotivniji od nas zacijelo su narodi iz mediteranskih krajeva, sjetimo se samo vatrenih Portugalaca, Španjolaca, Grka.


U isto vrijeme, skloni smo intenzivnoj manifestaciji tuge i razočaranja te se čini ponekad da je tanka granica koja dijeli euforiju i radost, od individualnog i nacionalnog tugovanja, ali i kukanja i očajavanja. Tako u kratkom vremenu znamo biti na krilima euforije (slavlje svatova, ili međunarodni uspjeh naših sportaša), no i u dubokoj tuzi i žalosti zbog smrti drage nam osobe, ili pak nekakvog razočaranja (neuspjeh sportaša na velikom natjecanju). Da zorno prikažemo: vrlo je tanka granica - i emotivna i vremenska - između euforičnog uzvika "Ćiro, majstore" i razočaranog "Ćiro, pederu". Dobra bi, stoga, došla ovoj našoj obilnoj dozi emocija i umjerena doza "racija", odnosno zdravog i smirenog razuma koji bi nas čuvao od emotivnih krajnosti i naglih obrata. No, da je tako, zasigurno ne bismo bili to što jesmo. Ni mi, ni spomenuti narodi.

KOLEKTIVNA DIMENZIJA

S obzirom na nacionalnu euforiju i žalost, svjedočili smo nedavno i jednom i drugom. U istom mjesecu, srpnju, prošli smo put od nacionalne euforije u povodu velikog finala hrvatskih nogometaša u Rusiji, do nacionalne žalosti u povodu smrti velikog Olivera Dragojevića u Dalmaciji. U oba slučaja potvrđuje se snažna emocija koju posjeduje hrvatski čovjek, pokazuje se srce i duša koji nisu zatvoreni samo za sebe, nego su sposobni osjećati i suosjećati s drugima. U ovim konkretnim slučajevima suosjećanje je usko vezano uz nacionalnu dimenziju. Bilo kod radosti s nogometašima i radi njih, bilo kod žalosti radi Olivera, ono što je dodatno pridonijelo snazi osjećaja jest pripadnost istoj naciji, osjećaj međusobne povezanosti ("svi smo jedno"), identificiranje s nogometašima ("uspjeh hrvatskih nogometaša je i moja, naša, hrvatska pobjeda"), i s Oliverom ("umro je naš Oliver"). U tom smislu, euforija, odnosno tuga, dobila je dodatnu kolektivnu dimenziju.
Oba ova događaja pokazuju, i u tom je njihova posebna vrijednost, kako Hrvati jesu i mogu biti ujedinjeni i jedinstveni. Naime, bilo tijekom svjetskog prvenstva u nogometu, bilo tijekom dana nakon Oliverove smrti, u Hrvatskoj gotovo da nije bilo riječi o podjelama, potpuno su iščeznule naporne dnevno-političke podjele na lijeve i desne, na ustaše i partizane, na sjever i jug, itd. Svi smo bili, poput kršćana u Prvoj Crkvi, kako nam svjedoče Djela apostolska - jedno srce i jedna duša (usp. Dj 4,32). Takvo jedinstvo duha, misli i srca hrvatskog naroda, osobito tijekom nogometnog prvenstva, nismo vidjeli od Domovinskog rata. Od Iloka do Dubrovnika, od Pule do Osijeka isti nacionalni osjećaj, isti ponos i domoljublje, isto zajedništvo. Istra i Slavonija, Dalmacija i Zagorje disali su kao jedno. Stoga se nameće pitanje jesu li podjele kojima se svakodnevno opterećuje hrvatski medijski i javni prostor, uistinu stvarne podjele, ili su pak nametnute od nekih kojima nije stalo do napretka hrvatskog naroda te se guraju u prvi plan i tako se godinama bavimo (nepostojećim) podjelama i sukobima, a pritom stagniramo u napretku i razvoju na duhovnom, ekonomskom, obrazovnom i ostalim poljima? Jer, čini se, da u stvarnom životu - a to pokazuje i spontan izričaj jedinstva proteklih tjedana - mnogo dublje i realnije postoji jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda i građana, nego diobe i podjele, nejedinstvo i sukobi.
BITI MILOSRDAN

Osim toga, spomenuti događaji i reakcija na njih pokazuju da smo narod koji ima ‘dušu‘ i ‘srce‘, narod koji je sposoban za empatiju i suosjećanje, a kada uzmemo i katoličku pozadinu, onda možemo govoriti i o sposobnosti za milosrđe i milosrdnu ljubav. Empatija iz psihološke perspektive predstavlja proces ulaženja u stanje, osjećaje i situaciju druge osobe, odnosno sposobnost staviti se u položaj drugoga i razumjeti svijet drugoga. Suosjećanje pak označava aktivno sudjelovanje u situaciji drugoga, odnosno stanje ganuća pred situacijom patnje druge osobe te spremnost djelovati i pomoći. Suosjećanje tako označava svojevrsnu aktivnu dimenziju empatije koja uključuje i konkretno djelovanje i zauzimanje. Milosrđe pak, u kršćansko-teološkom smislu označuje Božju, a onda i kršćansku sposobnost koja je usko vezana uz ljubav. Biti milosrdan znači biti spreman ljubiti, oprostiti, konkretno pomoći i djelovati, zauzeti se za drugoga, biti mu blizu, iskazati dobrotu i velikodušnost. Milosrđe je, uz ljubav, najdublje Božje i kršćansko svojstvo.

Bilo bi stoga dobro kada bi nacionalno jedinstvo kojem svjedočimo, a onda i stanje suosjećanja i empatije, ljubavi i milosrđa potrajalo te postalo trajna oznaka naših međusobnih odnosa. Kada bi jedinstvo i zajedništvo, suosjećanje i milosrđe postalo naš stil i način života.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana