Ima jedna osoba, to je fra Soldo. On je rekao - tko ne zna biti mali, nikada neće velik biti. A Oliver je bio vječito malen, dostupan svakome, uvijek je imao dobru i lijepu riječ. Nikada nije komentirao nešto što nije bilo u zabavi. Riječi su to Paška Krstulovića, Oliverovog prijatelja s kojim je išao u glazbenu školu, izrečene u povodu posljednjeg ispraćaja velikog hrvatskog glazbenika prošloga tjedna.
Tom netom izrečenom opaskom fra Solde, na koju je podsjetio Krstulović, posve se opradvanim čini početi ovotjednu temu Magazina - kako biti mali, što površinom kao zemlja (država) jesmo, a mali smo i prema broju stanovnika (sve manji, reći će demografski katastrofičari!), a istovremeno biti velik kad se radi o empatiji, emocijama, masovnom iskazivanju istih, bilo pozitivnih bilo negativnih, ovisno o tome koji je i kakav povod takvom egzalitiranom stanju. Kad sve to stavimo u širi kontekst društva kakvo je hrvatsko, napose njegovog identiteta, govoriti o "maloj zemlji velikih ekstrema" nije neutemeljeno, naprotiv, agrumenata za takvu "tezu" ima napretek. Drugim riječima, u Hrvatskoj je put od iskazivanja goleme radosti do iskazivanja goleme tuge kratak i "trnovit", premda se ne bi moglo rezolutno tvrditi da je to isključivo karakteristika Hrvata, jer i drugi narodi u većoj ili manjoj mjeri pokazuju takve emocionalne sklonosti. No, Hrvatska je posebnost u tome što smo zemlja sa samo četiri milijuna stanovnika, od koji je jedan milijun pao u sveopći trans (a neizravno, u svojim domovima, pred televizorima, još jedan milijun više!), nakon što su naši nogometaši prizemljili u Zagreb i iz Rusije donijeli srebrno odličje osvojeno za drugo mjesto na SP-u. Nešto skromije, no za Split i Dalmaciju također masovnije nego ikad prije (osim u slučaju povratka Ivaniševića iz Londona s osvojenim peharom pobjednika Wimbledona!), bilo je odavanje počasti preminulom velikanu Oliveru Dragojeviću, pjevaču i glazbeniku, pa su ta dva događaja, umnogome i s fenomenološke strane, obilježila Hrvatsku pokazujući dva suprotna pola empatije - masovni ushit nogometim uspjehom u Rusiji i masovnu žalost zbog smrti Olivera.
VIŠE IGARA, MANJE KRUHA
Daklem, ako i jesmo mala zemlja, po iskazivanju emocija itekako znamo biti veliki. Nerijetko i neumjereni, pretjerano ekstatični, pa čak i histerični, što neke psihoanalitičare i društvene komentatore navodi na zaključak da takva stanja tumače kroz kontekst "kompleksa male zemlje i malog naroda", premda se, objektivno uzevši, takvo poimanje čini pretjeranim, pa bi tezu mogli obrnuti i reći da smo mala zemlja koja "pati" od kompleksa "više vrijednosti", pa onda kad netko iskoči uspješan, padamo u neviđeni nacionalni zanos, ili kad se dogodi nešto loše padamo u masovni očaj. Nešto u tome smislu mogli smo čitati i u komentarima inozemnih medija i njihovih analitičara ponašanja Hrvata u slučaju nogometa i Olivera.
"Dajte nam igara, a o kruhu ćemo misliti sutra", sažeo je hrvatsku nogometnu ekstazu Siniša Bogdanić za Deutsche Welle. Znakovit je i komentar britanskog novinara Paula Bradburyja za Total Croatia News: "Protekli mjesec u Hrvatskoj bio je zapanjujući. Na ulicama Zagreba okupilo se 550.000 ljudi koji su dočekali heroje Svjetskog nogometnog prvenstva. A nisu osvojili prvenstvo! Iako su osvojili naša srca. Nakon toga došlo je do tragične smrti hrvatske legende, veće možda i od Luke Modrića i cijele reprezentacije. Oliver Dragojević bio je najdraži pjevač Hrvata i dio života mnogih ljudi. Zbog njega je proglašen Dan nacionalne sućuti. Njegov ispraćaj bio je jednako izvanredan kao nogometno slavlje. U životu i smrti Hrvati su svjetski prvaci u proslavama. Od jednog Engleza koji živi u Hrvatskoj već mnoge godine: Svaka vam čast. Počivao u miru, Olivere", zaključio je Bradbury.
Doista lijepe riječi od neutralnog promatrača o ikoni hrvatske glazbe, napose "dalmatinske melankolije", koji je zapravo bio većini ljudi gotovo "glazbeni soundtrack svakodnevice", bez obzira na to bili Dalmatinac ili kontinentalac, imali neki od njegovih albuma u svom plejeru ili ga, onako usput, čuli na radiju, ili vidjeli u nekom spotu. I zato je žalost zbog njegove prerane smrti bila u tolikoj mjeri nabijena emocijama da je to, eto, impresioniralo čak i poslovično hladne Britance.
U Hrvatskoj, inače sklonoj histeričnim ispadima samohvale, kritike i rijetko samokritike, pamtljivim se riječima u Večernjaku od Olivera oprostio Slaven Letica, zapisavši, između ostaloga, i ovo: "Oliver Dragojević, njegova ‘Smrt u Splitu‘ (da parafraziram naslov glasovite pripovijetke Thomasa Manna), i epski narodni ispraćaj tog ‘Posljednjeg Dalmatinca‘ kao ‘narodnog pjevačkog kralja‘ na posljednje putovanje na ovom svijetu, sociologijski se mogu shvatiti kao uzvišeni pokop Dalmacije XX. i ranijih stoljeća, koje više nema i nikad je više neće, i ne može biti. Životni usud ili glazbeni bog Orfej, htjeli su da Oliver umre mirno, u snu, dvije noći nakon noći krvavog Mjeseca (najveće pomrčine našeg satelita u ovom stoljeću), u srcu turističke sezone, neposredno nakon veličanstvenog trijumfa i brojnih svečanih dočeka Ponosnih 2018. (...) Splitski ispraćaj Olivera na simboličnoj je razini druga, komplementarna, dimenzija dalmatinskog glazbenog i pjesničkog izričaja, svakodnevne kulture, estetike, pa i domoljublja i državotvornosti, hrvatstva. (...) Dalmacija i Mediteran ‘kakvi su nekada bili‘, ali i Dalmatinci i Dalmatinke kakvi su nekada bili u ‘Oliverovo doba‘, pripadaju prošlosti. Iz stvarnoga svijeta preselili su se na onaj svijet, u mitove, legende. Iz tog ‘drugog svijeta‘ oni mogu i moraju biti izvor naše duhovne snage, ustrajnosti, radinosti stvaralačkog nadahnuća koji će u budućnosti ostavljati ‘trag u beskraju‘ (dalmatinskom, hrvatskom, sredozemnom, srednjoeuropskom i civilizacijskom), koji baštinimo od dalmatinskih povijesnih divova na čijim ramenima ponosno stojimo".
PORUKA I PODUKA
S nogometašima je nešto drukčija priča. Cijeli taj masovni ekstatični vrtlog veselja, zajedništva, smijeha i suza radosnica, pokazao je ne samo golemu snagu nogometa koji jedini na ulice može izvesti milijune bez fige u džepu, nego je umnogome bio i "ispusni ventil" za nagomilane frustracije ljudi koji kao da su sami sebe odavanjem počasti srebrnoj reprezentaciji i izborniku Daliću, željeli utješiti spoznajom da se radom, redom i voljom ipak u Hrvatskoj može uspjeti svim problemima unatoč. Nažalost, takav "preslik stanja" na društvo u drugim segmentima (ekonomija, gospodarstvo, politika...), teško da je moguć, jer kad dani ponosa i sreće minu i zamijeni ih surova stvarnost, sve se vraća u normalu, ma koliko ona, normala, zapravo bila nenormalna. Ili, kako je novinar DW-a zabilježio izjave navijača tijekom SP-a u Rusiji: "Ne želimo slušati loše vijesti, dobro nam ide, ne kvarite nam sve!”. Bila je to stvarna, ali i simbolična poruka, kako za nogometne fanove, tako i za sve one koji nisu ljubitelji nogometa i kojima su navijačku radost zagušili egzistencijalni problemi. Ti problemi, bar većina njih, nažalost, neće biti riješeni nakon masovnog slavljenja Dalića i igrača, ali ostaje jedna bitna poruka - saznanje da se u Lijepoj Našoj ipak mogu postizati velike stvari. Netko će reći - samo ako si vrhunski nogometaš (sportaš) i ako si dobro vođen, što je istina, no istina također jest da nas naši vlastiti kompleksi (manjine ili veličine, nevažno je), prečesto priječe da budemo više posvećeni radu, vlastitom uspjehu, učenju i odgovornosti, pa smo i dalje više skloni neradu, širenju negativizma, pesimizma, paranoje i pritom svako malo za sve loše prozivati državu i vlast, umjesto da priznamo da smo za mnogo toga lošega u zemlji i među sobom sami krivi te da čim prije kreneno mijenjati takvo loše ponašanje.
Možda, na kraju krajeva, kad se zanos sreće i tuge slegnu i kad se probudimo u realnosti, shvatimo što možemo naučiti od dva netom doživljena primjera emocionalnog zajedništva kakvima smo svjedočili u Zagrebu, Splitu, Veloj Luci i drugdje u Hrvatskoj. Iz svega toga valja izvući pouku, jer u protivnom čekat ćemo predstojeći nogometni EP, ili iduće SP u Kataru kako bismo opet pali u sveopći trans "ode radosti", ili "ode žalosti", kad, nedajbože, umre recimo Mišo Kovač. Oprosti mi pape Mišo na ovoj asocijaciji...
Piše: Darko JERKOVIĆ
Volimo nogomet više od države
Osim zajedništva tijekom Domovinskog rata te kad je dolazio papa Ivan Pavao II. (1994.), i nedavno kad su se nogometaši vratili iz Rusije i kad se ispraćao OIiver na vječni počinak iz Splita u Velu Luku, u Hrvatskoj nismo imali takva masovna javna iskazivanja emocija u tolikoj mjeri. S tim u vezi, masovnih podrški, emocija i u načelu domoljublja, treba se zapitati zašto Hrvati takvoj navadi nisu skloni u slučajevima recimo državnih nacionalnih blagdana. Da o cjelogodišnjem isticanju hrvatskih stijegova na svakoj kući, ispred svake javne ustanove, zgrada, domova, da i ne govorimo. U usporedbi s Amerikancima po tom smo pitanju skromni, da ne kažemo jadni. Što se nacionalnih blagdana tiče, obilježavanje 5. kolovoza, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, u Kninu je ove godine okupilo cijeli državni vrh, ali ne i neki masovniji broj ljudi u odnosu na proslave toga datuma prošlih godina. To žalosti, jer ispada da nam je važniji nogomet od države, odnosno da nas ujediniti i masovno okupiti u mirnodopskom vremenu može samo sport ili smrt neke poznate i svima draga osobe (Oliver). Jesmo li pritom, kako se mnogima čini, sami sebi dostatni, ako ne baš iskompleksirani viškom ili manjkom samopoštovanja, više ili niže vrijednosti, pa masovne iskaze ljubavi, sreće ili tuge pokazujemo samo u nekim sponatno izazvanim trenutcima, možda bi mogli pojasniti psiholozi i sociolozi. Tko zna kakav bi bio zaključak...
MAJA HATVALIĆ CAPURSO
ISKONSKA POTREBA ZA PRIPADANJEM GRUPI
Nogometno prvenstvo i smrt Olivera Dragojevića naizgled nemaju ništa zajedničko. Međutim, povezuje ih to što su oba veliki društveni događaji koji zanimaju veliki broj članova našega društva. Nogometno prvenstvo, kao i smrt poznatog pjevača, izazvali su veliki nalet emocija. Prvo navijačkih, jer je velika većina društva zanosno navijala za našu reprezentaciju, veselila se svakom golu i plakala nakon svakog primljenog gola. Isto tako Oliverova smrt za mnoge ljude značila je prisjećanje na njegove pjesme, od kojih će mnoge ostati trajno glazbeno nasljeđe i slušat ćemo ih još mnogo desetljeća nakon što je on prestao pjevati - kaže Maja Hatvalić Capurso, psihologinja i psihoterapeutkinja supervizantica iz Dubrovnika te dodaje:
- Ljudi kao primarno društvena bića skloni su povezivanju i grupiranju, jer tada osjećaju veću snagu i sigurnost, što su oboje ugodne emocije. Zajedničko navijanje na nogometnom prvenstvu na tren je stavilo u drugi plan velike socioekonomske razlike u našem društvu te su ljudi zaboravili na svoje svakodnevne probleme i posvetili se isključivo navijanju za reprezentaciju. Doprinos mladih ljudi u nastanku i širenju kolektivnih emocija očit je i u medijima, jer ljudi čitajući postove, klikajući i komentirajući pokazuju drugima što je to što ih zanima. Poznat je fenomen da je privlačno ono što je većini privlačno i zanimljivo, tj. zanima nas što druge zanima, sličan je slučaj i s modom, kad promatramo što drugi vole, pa to počnemo i sami tražiti i željeti da bismo bili slični i uklopili se. Masovni mediji omogućuju nam da vidimo ono što zanima druge ljude i mi se onda počnemo zanimati za isto te se emotivno usklađujemo, što nam omogućava da uspostavimo kontakt s drugima na jednu zajedničku temu.
DOVOĐENJE DO KATARZE
Ima li osjećaj emocionalnog jedinstva možda veze s kompleksom male zemlje?
- Pojava masovnog ushita ili masovnog očaja poznata je u svim većim kolektivima i grupama te ne možemo govoriti da se odnosi samo na Hrvatsku i Hrvate. Psihološki gledano lako je poistovjetiti se s emocijama drugih ljudi ili grupe. Mnogo je ljudi koji osjećaju tugu povezanu sa svakodnevnim problemima, ili tugu koja je izazvana lošim međuljudskim odnosima u kojima živimo. Ta se tuga lako može sublimirati, pretvoriti u tugu zbog smrti pjevača, jer je ta tuga društveno prihvatljiva te ćemo naići na razumijevanje i dijeljenje tog istog osjećaja od strane mnogih drugih ljudi. Na taj se način naša primarna tuga transformira u oblik društveno prihvatljive tuge sa zajedničkom poveznicom, a to je u ovom slučaju Oliverova smrt. I u mnogo većim zemljama od naše, recimo u Brazilu ili Njemačkoj, zabilježena je ista količina masovnog ushita ili kolektivnih emocija, pa stoga ne možemo govoriti da se osjećaj emocionalnog jedinstva rađa na bazi kompleksa male zemlje, nego prije na bazi individualnih i pojedinačnih kompleksa svake osobe koja u stanju grupnog zanosa može izraziti i one emocije koje inače ne izražava.
Inače, razni oblici društvene zabave koji izazivaju masovne emocije kod ljudi su uvijek postojali kroz povijest, pa tako možemo navesti grčki amfiteatar u kojem su se izvodile grčke tragedije te se gledateljstvo uživljavalo do plača i tako kanaliziralo i pročišćavalo vlastite emocije, što je poznato pod pojmom katarza. U rimsko doba imamo arene i gladijatorske borbe do smrti koje su bile toliko okrutne da su izazivale intenzivne emocije i potpuno trenutačno potiskivanje svakodnevnih problema. Držati ljude, odnosno šire mase, zaokupljene intenzivnim emocijama uvijek je bio lak način skretanja društvene pozornosti s bitnih problema.
MASOVNO I INDIVIDUALNO
Koje su emocije jače - pozitivne ili negativne, i o čemu to ovisi?
- Ljudi imaju ne samo sposobnost, nego i potrebu da se emotivno usklade s ljudima oko sebe. Iskonska potreba za pripadanjem grupi seže još daleko u prošlost kad je biti odbačen od grupe značilo sigurnu smrt, jer u surovim okolnostima pojedinac nije imao izgleda za preživjeti izvan svoje grupe. Ljudi zato imaju prirodnu potrebu da se usklade s emocijama drugih ljudi iz svoje grupe i upravo iz osjećaja jedinstva javlja se i osjećaj ugode, pripadanja i sigurnosti, što su sve redom pozitivne emocije. Masovni ili kolektivni i grupni osjećaji toliko su intenzivni i upravo zbog toga što su masovni, odnosno zajednički velikom broju ljudi, posjeduju golemu energiju, pa tu nema veze radi li se o pozitivnim ili negativnim osjećajima. S druge strane, individualni osjećaji mnogo su intenzivniji ako su negativni, i ljudi zadržavaju mnogo duže negativne emocije i sjećanja na njih, nego što je to slučaj s pozitivnim događajima i pozitivnim emocijama. Razlog zašto je tome tako leži u tome što mi, kad je dobro, to smatramo normalnim i ne nalazimo razlog da se zbog toga veselimo, ali ako nam se dogodi nešto loše vjerujemo da nam se to nije smjelo dogoditi, i to nas uznemiri mnogo više nego što nas pozitivni događaji obraduju. Stoga masovni ushit ili masovna tuga imaju jednaku jačinu, jer su masovni, pa samim time i intenzivni. Primjer može biti student koji redovno završi fakultet. Po završetku fakulteta zadovoljan je i sretan, ali se onda brzo usmjerava na traženje posla i na nove zadatke te osjećaj sreće iščezava. S druge strane student koji ne završi započeti fakultet, može godinama kroz život vući za sobom osjećaj tuge, kajanja i neuspjeha, te mnogo duže zadržava negativne emocije, nego što uspješan student zadržava pozitivne emocije.
Koliko današnje digitalno doba i sveopća umreženost djeluju na emocije, ali i na razinu identiteta?
- Mlade su osobe u procesu stvaranja osobnog identiteta, lako prihvaćaju grupni identitet te se kroz govor, oblačenje, glazbu i mimiku usklađuju s izražavanjem i ponašanjem drugih ljudi. U vremenu globalne umreženosti i virtualnog povezivanja emocije se mogu dijeliti i prenostiti i brže nego prije, jer u isto vrijeme putem društvenih mreža dolaze do velikog broja primatelja, a ne samo do onih s kojima smo u direktnom kontaktu. Taj fenomen je neovisan o geografskim koordinatama ili političkom miljeu neke zemlje, dakle, raširen je u svijetu i nije specifikum samo naše zemlje.
(D.J.) IVAN MARKEŠIĆ
PONOS I PRKOS, A NE KOMPLEKS
Kako protumačiti i šire objasniti masovnu euforiju oko nogometa, a onda i masovnu žalost zbog smrti Olivera Dragojevića, pitali smo prof. dr. sc. Ivana Markešića, sociologa religije s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu.
- Događanja koja spominjete, ono radosno, nogometno, zbog uspjeha reprezentacije u Rusiji, a onda ono tužno zbog smrti Olivera Dragojevića, u cijelosti potvrđuju tezu da su emocije ponajviše društveni konstrukt. To znači da mi preko njih pokazujemo sebi i drugima što je nama u komunikaciji s drugim ljudima, ili pak u odnosu na neke stvari i događaje važno, dobro, korisno, poželjno, što nas rastužuje i žalosti, itd. Zato se može reći da su nedavni događaji u Rusiji u bitnome utjecali kako će se pripadnici hrvatske nacionalne zajednice ponašati ne samo na ruskim stadionima tijekom utakmica, nego ponajviše u samoj Hrvatskoj, ali i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta. Bili smo svi svjedoci iskazivanja pozitivnih emocija, jer su se tim sportskim nogometnim uspjesima ispunila neka naša očekivanja za koja mnogi od nas nismo niti slutili da bi se mogla ostvariti, a koja smo, istina, priželjkivali, i ako hoćete, s kojima smo hipotetski kalkulirali. Da su, međutim, stvari krenuli drugim smjerom i da su umjesto uspjeha zaredali neuspjesi i porazi, umjesto pozitivnih imali bismo negativne emocije. A to znači da mi i kao pojedinci i kao kolektiv reagiramo primjereno na događanja oko nas u društvu. Također, već odavna se znalo da Oliver boluje od opake bolesti i da će ju biti teško svladati. No, postojala je nada da se ipak neće dogoditi ono najgore. Kad je i ona prestala postojati, ljudi su spontano krenuli na posljednji ispraćaj čiji se oblik stvarao u hodu. Tek tada se vidjelo koje je društveno značenje i koje je značenje on sa svojim pjesmama imao u životu zajednice i pojedinaca. Ne čudi stoga da je Vlada RH proglasila i Dan sućuti. Jer, njegove pjesme bile su i jesu dio naših osobnih života, s njima smo se poistovjećivali, u njima prepoznavali svoje vlastite ‘životne storije‘. Mi, koji smo malo grješniji i koji smo u mladosti imali lijep ‘kafanski život‘, dosta smo petodinarki potrošili slušajući iz jukeboxa njegove pjesme, posebno onu "Oprosti mi, pape"!
Na temelju ova dva iskustva - radosnog i tugaljivog - potrebno je reći da kulturalna pravila neke zajednice određuju koje su i kakve emocije primjerene i društveno poželjne u određenim situacijama. Da se nismo - kad je bilo vrijeme za to - s drugima veselili ili pak tugovali, osjećali bismo u našoj okolini nelagodu, sram, bilo bi nam žao. Naime, oba su nam omogućivala potvrđivanje našega osobnog, ali i kolektivnog identiteta i pripadanja, svejedno je li riječ o nacionalnome, religijskom, kulturnom, zavičajnom, itd. Naravno, u svemu tome ima pretjerivanja, posebice kad se iz tuđe radosti i žalosti želi izvući osobna korist, što često, primjerice u Hrvatskoj, iskorištavaju političari.
USPJEH I NEUSPJEH
Padaju li Hrvati lako u euforičnost? Ima li to možda neke veze s kompleksom male zemlje?
- Ne bih to tako tumačio. Ako samo malo vratimo film unatrag i pogledamo kako su se i koliko radovali veliki i snažni Amerikanci kad su se njihovi astronauti kao prvi u povijesti spustili na Mjesec u srpnju 1969., vidjet ćemo da tu kod nas, posebice kad je riječ o nogometnim uspjesima, nije riječ o kompleksu male zemlje i osjećaju manje vrijednosti, nego o ponosu, pa ako hoćete i o prkosu zbog postignutog uspjeha. Istina, u odnosu na druge velike svjetske nacije mi smo, kako bi to rekao moj leksikografski učitelj Tomislav Ladan "mali džepni narod". Međutim, činili smo sve ono što su činili i veliki. Kako mnogi još uvijek pamte, Amerikanci su tada posadu Apolla 11 dočekali kao heroje. U njihovu čast bile su organizirane svečane parade u svim većim američkim gradovima, predsjednik im je dodijelio "predsjedničke medalje slobode", a oni su nakon američke proslave bili na svjetskoj turneji i posjetili 25 zemalja.
Koliko su zapravo masovni izljevi emocija korisni ili štetni, jer kad se ushit slegne, slijedi povratak u surovu stvarnost?
- Mislim da nitko tko je sudjelovao u veselju zbog uspjeha naših nogometaša, kao ni u tuzi zbog smrti Olivera Dragojevića, nije mislio da će se njegovi problemi riješiti tim njegovim sudjelovanjem. I veselje i radost bili su kulturološki odgovor na trenutačnu društvenu zbilju. Problemi, međutim, nastaju kada su sudionici nekih događanja uvjereni u puni uspjeh, a dogodi se sasvim suprotno - neuspjeh. Američki sociolog Ervin Goffman analizirao je upravo takve situacije, kao i načine kako pojedinci koji nisu uspjeli u društvu prihvaćaju činjenicu neuspjeha u vlastitome osobnom životu i u društvu te kako se nakon neuspjeha mogu osloniti na preostale šanse koje im još nudi društvena zajednica i za to predviđene institucije? Neuspjeh je, smatra on, "kada netko izgubi ulogu koja mu je važna, ili koju ne može postići, a ‘hlađenje‘ (cooling) je proces prilagodbe na nemoguću situaciju", odnosno ‘hlađenje‘ ima funkciju, kako bi to rekao A. W. Gouldner, "pomiriti gubitnike s njihovim porazom". Zapravo, u takvim slučajevima treba doći do ujednačenja individualnih želja i sredstava koja im stoje na raspolaganju da bi ostvarili te želje, kao i društvena očekivanja i ciljeve. U tome smislu ljudi bi se trebali unaprijed pripremiti za mogućnost da se njihova očekivanja možda neće ostvariti. Oni koji se ne pripreme na takav scenarij doživljavaju velika razočaranja. I kod njih, kako to navodi Goffman, dolazi do gubitka identiteta, jer su oni svoj identitet definirali iz situacije koja im ne pripada, ili koja im još ne pripada, odnosno koja se i nije mogla ostvariti, zbog čega su bili i ostali gubitnici. Stoga Goffmanov pojam ‘hlađenja‘ ne znači samo "proces naknadne korekture, nego pripremni proces, proces potiskivanja očekivanja" kako bi se spriječilo razbijanje identiteta.
IDENTITET JE DRUGO
Zrcali li se preko takvih euforičnih stanja i identitetska slika Hrvatske, Hrvata kao naroda, recimo tako?
- Ne, to se ne može reći. I ne znam tko bi se usudio to izreći. Nemoguće je, naime, na temelju dva događaja definirati identitet jedne zajednice, jer je identitet fluidan, nestalan, neuhvatljiv, promjenjiv, zavisi od mnoštva čimbenika. Identitet neke zajednice stvara se tijekom povijesti u doticaju, odbijanju i miješanju s drugim identitetima. Stoga i ne možemo uopće izdvojiti neki hrvatski čisti identitet koji bi bio u čistom obliku kao neka zasebna cjelina i promatrati ga izdvojeno, ne uzimajući pritom u obzir utjecaje drugih identiteta.
I da zaključim: ova dva događaja samo potvrđuju da Hrvati nisu ništa drukčiji od pripadnika drugih nacionalnih zajednica i da su emocionalno sasvim normalno reagirali na društvena zbivanja koja su se događala i koja su se njih osobno ticala. Zapravo, kroz radost i tugu pokazali su, u određenim trenucima i s pretjerivanjem, koje značenje za njih ima neka osoba, ili pak neki društveni događaj.
(D.J.)