Pitate li bilo kojeg stanovnika Juga 2 gdje kupiti najbolje lubenice i dinje, uputit će vas u Opatijsku ulicu, Snježani Dobi iz Laslova. I tako je ne samo ove godine, nego posljednjih 16, koliko ih ondje prodaje, a kaže da svoje mjesto na Jugu 2 ne bi mijenjala ni da joj omoguće prodaju u samom središtu Osijeka. Da je ljubav između stanovnika Juga 2 i Snježane uzajamna, pokazuje i to da ona lubenice i dinje ne samo što prodaje nego ih nemoćnim osobama i dostavlja izravno na vrata!
- Obožavam ovo mjesto, još otkako sam, u vrijeme rata, živjela u Bračkoj ulici, ovdje na Jugu 2. Kad smo se vratili u Laslovo i prije 16 godina počeli uzgoj lubenica i dinja, odlučila sam da ću ih prodavati ovdje. Posljednjih sedam godina prodajem ovdje, a prije sam bila tek 30-ak metara dalje, u Srijemskoj ulici. Imam svoje stalne kupce i naravno da ću ih uslužiti kako treba. Nerijetko navečer naruče lubenice ili dinje za sutradan i ja im ih odnesem. Stalnu dostavu imam već u tri zgrade, a tko god ne može doći k meni, ja ću rado odnijeti lubenice ili dinje, koliko god kilograma iznosile – priča 46-godišnja Snježana, koja osim stalnih kupaca ima i one "s preporukom". Kaže kako joj nerijetko po lubenice i dinje dolaze i stanovnici Retfale, centra grada, iz Industrijske četvrti, pa i iz Tenje. Dakako, tu su, kaže, i njezini Jugovci, koji ne samo što kupuju iz njezina uzgoja nego joj nerijetko i donesu ručak, kavu...
- Ljudi kojima dostavim lubenice i dinje često me zovu da ostanem na ručku. No ručak mi katkada donese poznanica s Juga 2, ali to nije ni pravilo ni obaveza. Prije mi je pomagala kći, a sad kad radim sama, ovdje budem od 8 do 18 sati. Građani me često počaste kavom, donesu mi ako što treba, a u obližnjem kafiću preko noći ostavim stolicu i suncobran. Puno to znači – posvjedočila je Snježana, koja punih 16 godina nije propustila ni jednu sezonu za prodaju. Koliko će dugo prodavati, ovisi o vremenskim uvjetima, a s obzirom na to da je ove godine prodaju počela tek 7. srpnja, kaže, Jugovci su se zabrinuli.
- Neki su me zvali i pitali je li bilo leda pa nema lubenica i svaki dan netko čeka kad ću doći. Cijene to što nitko od njih nikada nije ostao bez lubenice ili dinje ako mu je nedostajalo nekoliko kuna. Dogodi se da zaboravim da mi netko duguje pa dođu nakon nekoliko dana i daju mi novac na koji sam i zaboravila – priča Snježana, dodajući da će ove godine sigurno biti na istome mjestu još bar 20-ak dana, a potom uzeti zasluženi godišnji odmor. Do tada, kako smo se uvjerili, prodat će dnevno i 60-ak lubenica i dinja, od ukupno 6000 sadnica lubenica i 800 sadnica dinja, koliko su ih ona i umirovljeni suprug uzgojili. On je pak svaki dan doveze na njezino radno mjesto, 20-ak kilometara udaljeno od Laslova, i dođe po nju i – praznu prikolicu! Nepisano pravilo je, naime, da onoliko koliko donese Snježana i proda, na svoje i zadovoljstvo stotine kupaca, a potom na njivi opet uzima nove - svjetlije ili tamnije zelene lubenice, s većim ili manjim šarama, žutom bojom na dijelu kojim stoji na zemlji... Godine rada naučile su ju, dakako, i kako znati koja je lubenica dobra a koja nije.
- Lubenica mora imati zvuk, ne previše zvonak, a ni previše tup. Ako nije tako, znači da lubenica ili nije dovoljno zrela ili je pak prezrela. Vrijedi i pravilo šara, pa tako proširene odnosno svjetlije šare znači da je lubenica zrelija, a ako su šare skupljene, onda nije još zrela - znalački objašnjava Snježana. Sudeći po broju kupaca, koji su oduševljeni njezinim proizvodima, sve one jednako su ukusne i slatke! M. Mihelić