Magazin
SF-SERIJAL GODINE (II.)

Mit o Frankensteinu: Westworld - Čudesna druga sezona
Objavljeno 4. kolovoza, 2018.

Ljeto je, netko hrli na more, netko u planine, jedni partijaju na Zrću, drugi negdje u Dubaiju, a za izležavanje u hladovini i kupanje što se našeg terena tiče tu je osječka Copocabana, pa Drava, Dunav, Puškaš... Sve super i za pet, ako naravno volite ljeto i ljetnji odmor od svega i svačega, pa i od samoga sebe.


Kako god bilo, ima i takvih koji nisu baš od svega odustali jer im je ljeto udarilo u glavu, pa u fino klimatiziranoj sobi nešto čitaju ili slušaju glazbu, pogledaju pokoji film ili pak sate provode uživajući (bingajući, da bi bili u trendu) u nekom od televizijski serijala koji se vrte po raznim kanalima ili su se već odvrtjeli, pa u kompletu gledaju epizodu po epizodu dok ih umor ne svlada. S obzirom na to da sam jedan od takvih neljetnih tipova, ni vrućina asfalta, ni ciklone, ni anticiklone, niti išta drugo "ljetno" nije me spriječilo da se nakon gledanja SF serijala The Expanse već za koji dan iz svemira (Sunčeva sustava) vratim na Zemlju i bez zadrške upustim u još jedno SF ludilo zvano Westworld. I odmah mogu reći - isplatilo se "mučiti" deset i više sati buljeći u TV ekran jer je druga sezona "Zapadnog svijeta" jednako kvalitetna, ako ne i kvalitetnija od premijerne sezone koju je HBO vrtio prije nešto više od godinu dana. Zapravo kad sad sve zbrojim i oduzmem, definitivno stojim kod zaključka da u 2018. nije bilo niti će biti boljeg visokobudžetnog televizijskog proizvoda od serijala The Expanse, treća sezona, i Westworlda, druga sezona, bez obzira na to što se u užem smislu radi o SF serijalima - distopijskim dramama, s pripadajućom žanrovskom estetikom, poetikom i mitologijom. Oba dijela, naime, uvelike nadilaze žanrovske okvire iz kojih su proistekli i s lakoćom preuzimaju primat prvorazredne televizijske zabave s izraženim intelektualnim nabojem i društveno-političkim kontekstom, podalje od bilo kakve trivijalističke forme i sadržaja.

NOVI DIVLJI ZAPAD

Naravno, nisu svi oduševljeni ni s "Prostranstvima" (The Expanse), a ni s drugom sezonom Westworlda. Posve razumljivo, jer te serijale nija baš lako gledati, oba traže višak strpljenja, punu koncentraciju, puno razmišljanja, malo više znanja o znanosti, fantastici, svemiru, bioetici, kiborzima, distopiji i koječemu drugome, traže višak tolerancije prema ambicioznosti i čak pretencioznosti njihovih autora. Ako međutim prihvatite takvu razinu gledanja i iščitavanja značaja, značenja, pouke i poduke, onda je uživanje u oba serijala zajamčeno. Drugim riječima, ne slušajte i ne čitajte mišljenja drugih (ako ste fan za to vas i nije briga), nego se hrabro upustite u pustolovine kakve se The Expanse i Westworld.
Što se ovog potonjeg tiče, supružnici Jonathan Nolan i Lisa Joy, uz neizbježnog J. J. Abramsa, drugu su sezonu još pomnije doradili i razradili, stvorivši antologijsko distopijsko SF djelo, apsolutno opravdavši očekivanja nakon što je premijerna epizoda prve sezone Westworlda postala najgledanija u povijesti HBO-a. Argumenti za takvu tvrdnju bjelodani su već od prve epizode Journey into Night, koja se gotovo cijela temelji na likovima Dolores i Bernarda i njihovim traumatičnim dvojbama tko su, što su, jesu li ljudi ili kiborzi u ljudskom obličju. Doduše, Dolores Abernathy (karizmatična Evan Rachel Wood) to shvaća, pa zato kreće u osvetničku misiju kako po posmicala sve iz korporacije Delos koji su stvorili i vode zabavni park Westworld, eksperimentirajući u njemu s biogenetikom i umjetnom inteligencijom te kao na tekućoj vrpci posjetiteljima Parka serviraju u sektoru "Divlji zapad" kauboje i Indijance za slobodni odstrjel. S druge strane, Bernard Lowe (odlični Jeffrey Wright) muku muči dokučiti svoju ulogu u završnom obračunu na kraju prve sezone u kojem Dolores ubija dr. Roberta Forda, šefa cijelog projekta (sjajni Anthony Hopkins), a nije mu baš posve jasno gdje se sve nalazi, je li čovjek ili stroj, ili kiborg-kombinacija, adnosno android "više razine" znanja i odgovornosti.
VELIČANSTVENI IZVOR

Sve to i još obilje svega drugoga (u Parku su i Indijski sektor sa slonovima, Japanski sektor sa samurajima, Moderni sektor...), tandem Nolan-Joy dozira i plete na zadivljujući način kroz nelinearnu formu više vremenskih tijekova radnje i brojne flashbackove koji naravo sugeriraju sličan postupak u Abramsovu serijalu The Lost. Moćno, raskošno i samodopadno, napisao je BSK za prvih pet epizoda druge sezone Westworlda, i bio je u pravu. Uvažavajući mišljenje BSK-a, ja bih ipak još dodao kako samodopadnost u svojoj biti ne mora značiti ništa loše, naprotiv, jedna od osobina ljudskog roda upravo ja ta samodopadnost, unatoč biblijskom tumačenju da se radi o smrtnom grijehu. Premda ne baš smrtni, grijeh je naime Nolana i Joy, skupa s Abramsom, u tome što im je na temelju minulog rada (filmovi, serijali) dopušteno raditi po svome ne mareći hoće li to šira publika prihvatiti i uopće uspjeti shvatiti. To je pak klasičan umjetnički autorski pristup, pa i kad se radi o preuzimanju tuđe ideje (u slučaju Westworlda izvornog filma Michaela Crichtona iz 1973.), iz koje se generira vlastiti narativ, forma i sadržaj, koji uvelike nadilazi "pretpotopni model".
Takvim postupkom, beskompromisnim stavom prema temi, prema samoj priči, likovima i zbivanjima, kontekstu i podtekstu (uznemirujuća budućnost koja je već pred vratima), Nolan-Joy-Abrams svoje su viđenje Westworlda podredili isključivo vlastitoj raspojasanoj mašti stvorivši vlastiti "veličanstveni izvor novog individualizma" iz kojeg se na fascinantan način zrcali naša civilizacija, njezina humana i nehumana dimenzija, i u konačnici, a to mi se čini i ključnim za razumijevanje, zrcali se pitanje svih pitanja - pitanje identiteta, tko smo i što smo, odakle dolazimo i kamo idemo, tko je i što je čovjek, kako na Zemlji tako i u bespućima univerzuma.
Odgovora nema (još), ali postoji mogućnost izbora. Jer kad Bernard u zadnjoj sceni dolazi pred vrata koja vode u nepoznato, u zraku ostaju lebdjeti riječi: We each gave the other a beautiful gift. Choise! We are author of our stories now! Svi naime imamo šansu za novi početak!
Piše: Darko JERKOVIĆ
Vrijeme umiranja...
Da sve u Westworldu, posebno u drugoj sezoni serijala, bude u kompletu još i metafizičke, duhovne i kontemplativne naravi, tvorci ovog čudesnog televizijskog proizvoda, bračni par Jonathan Nolan i Lisa Joy, uz producenta J. J. Abramsa, neizravno nam serviraju i pitanje zašto živimo i zašto umiremo, i možemo li nadvadati smrt makar kroz umjetno stvorena bića na svoju sliku i priliku, što naravno izaziva i pitanje moralnosti, etike. Pritom je granice beskonačnosti života i svijeta zapravo moguće prijeći jedino u snovima, dok u stvarnosti androidi iz Westworlda pripadaju isključivo sektorima zabavnog parka, a ljudi su osuđeni na vječni mit o Fankensteinu! Ili nisu, vidjet ćemo u trećoj sezoni. Možda će Dolores Abernathy, poput Roya Battyja iz prvog filma Blade Runner, oblivena suzama zavapiti na kiši kako će svi ti njezini trenuci življenja i mučenja biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši i da je došlo vrijeme za umiranje unatoč neizrecive čežnje za životom i ljudskošću.
Možda ste propustili...