Pokušavam redovito ignorirati liste najboljih albuma, polugodišnje izbore ploča koje su obilježile tekuću godinu, koje možete pročitati na svakom portalu koji se bavi popularnom kulturom. Ali teško uspijevam u svojemu naumu. Neki od portala koje redovito čitam pretjeruju s izborima, pa jednom mjesečno (ponekad je to i tjedno) naprave listu filmova, albuma, piva, singlova, knjiga, DJ mikseva, hamburgera koje su kušali ili citata koje su pročitali ili čuli. Nisam želio biti jedan od njih jer mišljenja sam ako pratite stranice TV-Obzora onda jednom tjedno možete svjedočiti našim hvalospjevima ili pokudama novih glazbenih izdanja. Dakle, računica je jednostavna, ako smo album hvalili tijekom prvih sedam mjeseci 2018. godine onda je gotovo sigurno kako bi pronašao svoje mjesto na našoj imaginarnoj listi. Ili možda i ne.

Tjednima, točnije od prve liste koju sam pregledao tamo početkom srpnja i koja me je poprilično iznervirala, predomišljao sam se, vagao hoću li podleći trendu u ovo vrijeme "kiselih krastavaca" pa sam krenuo slagati listu, slušati albume o kojima smo pisali hvalospjeve i konačno vrlo brzo odustao nakon prva tri albuma "Cocoa Sugar" Young Fathersa, "All Melody" Nils Frahma i "Tranquility Base Hotel & Casino" Arctic Monkeysa. No, u nepregledanom oceanu glazbe s kojom se svakodnevno imamo prilike susretati, brojne odlične albume jednostavno smo zaobišli u TV-Obzoru, pa sam vam odlučio predstaviti nekoliko hvaljenih albuma o kojima niste imali prilike čitati na našim stranicama.


Ako me sjećanje dobro služi, mislim kako su svi albumi Nicolasa Jaara, bez obzira je li ih je potpisao svojim imenom ili kao Darkside u kojemu je udružio snage sa Daveom Harringtonom završavali na našim godišnjim izborima najboljih albuma. Uglavnom, Jaar je "čistio podrum", izvukao iz arhive mnoštvo starih skladbi i složio još jedan album (ili kompilaciju?) koja pokazuje zbog čega ga kritika, ali i publika toliko voli. A kada se naslušate A.A.L. toplo preporučam njegov DJ set Departamento iz travnja prošle godine koji možete poslušati na YouTubeu, a nakon toga dozvolite automatskoj reprodukciji da vas odvede na sjajne partije na kojima je Jaar glavna zvijezda, a vi svoju dnevnu sobu pretvarate u osobni plesni podij.


Na četvrtom albumu teksašanke Kacey Musgraves, optimizam je glavni pokretač ideja, glazbe i osjećaja koji vas obuzimaju dok slušate pjesme poput "Butterflies" ili "High Horse". Što je u 2018. godini prava rijetkost na američkoj glazbenoj sceni, koja je opsjednuta svojom karikaturom od predsjednika. I dok bi neki manje talentirani songwriteri možda zvučali infantilno i neodraslo, Kacey u svojoj verziji country glazbe - jer svi su tradicionalni elementi prisutni na "Golden Hour" - nudi pomalo radikalni iskorak prema svijetu koji je, ako slušate njezine stihove nakićene razbacanim banjom i akustičnom gitarom, radikalno i buntovno mjesto u kojemu je Kacey velika zvijezda koja će vam promijeniti viđenje stvarnosti, bar na 45 minuta.


Traje svega pola sata, no dvije pokretačke snage benda Rick Froberg i John Reis, uspijevaju u tako kratkom vremenu dati svoj golemi pečat na 2018. godinu, jer britkiji, relevantniji i strastveniji album u post-hardcoreu siguran sam kako nećete imati prilike poslušati. Prvi je to njihov album nakon "Audit in Progress" iz 2004. godine, no čekanje se isplatilo. "Jericho Sirens" prepun je bijesnih pjesama koje pozivaju na promjene, nervoznih gitara koje prolaze svoj put od punka preko garaže sve do ordinarnog rock‘n‘rolla i bas sekcije koja će vam prodrmati utrobu ili natjerati na ples. Četvrti album Hot Snakesa pokazuje svih "mladim i nadobudnim" bendovima, kako se može zvučati osvježavajuće svirajući glazbu prošlih vremena.


Kada je objavljena "Daytona", prvi u nizu od pet albuma koje je Kanye West producirao u Wyomingu, nismo previše obraćali pažnju, jer u najavi su bili i albumi "Nasir" Nasa, kao i Westov osmi studijski album "Ye". No, s vremenom nam se uvukao pod kožu, jer bolji album u mainstreamu hip-hopa ove godine nismo poslušali. "Daytona" je toliko zarazna, a činjenica da ima samo sedam pjesama joj ide u korist, jer nema praznog hoda, što je najveći problem epskih hip-hop izdanja. Nakon više od desetljeća Pusha T snimio je album koji može ići ruku pod ruku sa "Hell Hath No Fury", najboljim albumom Clipsea u kojima je uz No Malicea stvarao neke od najboljih rap pjesmi prošlog desetljeća.


Album kojem su američki doom metalci iz Denvera zakoračili prema rocku pokazuje kako zov mainstreama nije uvijek korak unatrag. Gitarske harmonije su im zarazne, a bogati melodični vokali Phila Pendergasta i Bena Hutchersona neodoljivo podsjećaju na Bruce Dickinsona, a prizivanje duhova ili bolje reći uzora Mercyful Fatea, In Solitudea, Celtic Frosta i neizostavne Metallice, samo su dodatni bonus koji slušatelj pronalazi slušajući "Desolation". Sa svojim trećim albumom, Khemmis su zakoračili u prvu ligu, opasno se približili eliti koja ne dozvoljava pogrešne korake, stoga se nadamo kako će sljedeći album samo potvrditi potencijal koji bend tako suvereno pokazuje na ovoj ploči.


Jednostavno ju morate poslušati, jer ljeto je savršeno za njene pjesme, koje se lijepe za vaše uši poput znojnih majica dok se svako jutro vozite gradskim prijevozom prepunom uspavanih ljudi. Ako pustite album "Musas: Un Homenaje al Folclore Latinoamericano en Manos de Los Macorinos, Vol 2". jednog vrelog ljetnog dana prije nego se zaputite na godišnji odmor, toplo preporučam da si napravite nekoliko mojita, lagano ih ispijate na vašem balkonu, terasi ili u dvorištu dok vas Natalija Lafourcade vodi na romantično akustično putovanje Meksikom od Rio Grandea preko Monterreya i Sierra Gorde sve do Guatemale. A ako vas zajedničko putovanje odvede do Kube, pa nakon toga parobrodom krenete put Buenos Airesa i Montevidea, mislim kako nećete imati previše prigovora.