Imam 94 godine i iako u Hrvatskoj nisam živio više od 60 godina, svoje posljednje godine života želim proživjeti u Osijeku, počinje svoju priču Zvonko Mogut ili Toni Maggio, kako se zvao tijekom svoje nogometne karijere poslije Drugog svjetskog rata u Italiji.

Život tog bonvivana dostojan je filma ili romana, a započeo je 1924. kada se rodio u Topuskom u obitelji austro-ugarskog oficira, koji će poslije kao željezničar u Kraljevini Jugoslaviji dobiti premještaj u Osijek.
- U Osijek sam se doselio s 11 godina i završio realnu gimnaziju, te se s pravom smatram Osječaninom jer su na Aninom groblju pokopani i moji roditelji i sestre. No, iz Osijeka sam otišao već 1941. godine kada sam kao domobranski vojnik poslan u dolinu Neretve, gdje sam proveo četiri godine. Po završetku rata sam zarobljen i završio sam na Bleiburgu, od kuda sam preko Alpa pobjegao u Italiju. U Italiji sam završio u dva engleska logora i potom u izbjegličkim logorima za Hrvate. Vrlo brzo naučio sam talijanski jezik i u izbjegličkom logoru kod Modene osnovao s našim dečkima Nogometni klub "Zagreb". U to vrijeme igrao sam i za nekoliko talijanskih nogometnih klubova, potom sam završio u izbjegličkom logoru u Napulju, gdje sam osnovao nogometni klub "Croatia" i igrao nogomet za Napulj. Igrao sam s njihovim nogometnim reprezentativcem Micheleom Andreolom. Naime, Italija je 1938. bila prvak svijeta u nogometu. Ja sam bio desno krilo, ali tada u nogometu nije bilo novca i sve je bilo samo zabava - prisjeća se ovaj vitalni sugrađanin, koji još uvijek svakog dana propješači 10 kilometara.
Kako povratak u Jugoslaviju nije bio opcija, iz Italije je s putovnicom švicarskog Crvenog križa malim brodom prebjegao u Argentinu.
- Tamo je tada na vlasti bio Peron i njegova Evita. No, meni se nikako nije svidjela Argentina, za mene je to bila džungla i pokušao sam pobjeći natrag u Italiju. No, kako nisam imao novca za kartu, tri puta sam se ukrcao na brod i sva tri puta su me uhvatili i izbacili s broda. Tako sam ostao u Argentini u Buenos Airesu i našao posao zidara. No, to sam radio samo devet mjeseci. Vrlo brzo pronašao sam partnera s kojim sam gradio kuće. Nogomet u Argentini nisam mogao igrati jer domaći nogometaši nisu prihvaćali strance. Gotovo sam se i oženio s kćeri jednog bogatog rančera, no od već dogovorenog braka s Juliette zvanom Čuči pobjegao sam jer nisam mogao zamisliti rančerski život usred ničega. Oženit ću se tek kasnije s jednom Argentinkom, s kojom sam dobio svoju kćer Nadine. Nakon što je Peron umro, u Argentini je počeo građanski rat i ja sam želio prebjeći u Brazil. No, moja je supruga to odbila pa se naš brak nakon samo pet godina raspao, a ja sam počeo novi život u Brazilu - priča nam Zvonko. Danas Zvonko smatra kako je u Brazilu proživio najbolje godine, jer se na slavnoj Copacabani počeo baviti turizmom i u 25 godina iza sebe je ostavio 124 interkontinentalna putovanja, a među ostalim i audijencije kod čak sedam papa.
- U Brazil sam došao s 300 dolara u džepu, a na kraju sam imao sedam kuća i hotel. Od turizma se moglo jako lijepo živjeti. U Hrvatsku sam prvi put ponovno došao 1989. kada sam doveo grupu brazilskih turista. Potpuno sam se odlučio vratiti u domovinu s 85 godina. Naime, moja kći nije željela doći živjeti sa svojom obitelji kod mene u Brazil, a ja više nisam vidio smisao života tamo. Sve sam prodao i prvo se vratio u Poreč. Potom sam neko vrijeme bio u Splitu i na Braču i sada sam opet u Osijeku. Pokušao sam se i ovdje baviti ugostiteljstvom i turizmom, ali me je hrvatska administracija dotukla. Na žalost, ostao sam bez svega zarađenog, ali imao sam fantastičan život, koji želim završiti upravo ovdje, u svom Osijeku - iskreno na kraju razgovora priznaje Zvonko.