Moguće da je Miljenko Jergović u pravu kada je u osvrtu na knjigu Čedomira Višnjića "Vreme sporta i razonode, Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951.-1971." (SKD Prosvjeta, Zagreb, 2017.) napisao da pobjednici pobjeđuju, a poraženi pišu povijest. Ima nešto u ovoj oporoj konstataciji ovog hrvatskog književnika.

Naime, ako se pozorno čitaju njegovi tekstovi, onda je i više nego primjetljivo da se i on poslije svih ovih naših ratova osjeća kao ona poražena strana, koja u svojim književnim i publicističkim tekstovima sustavno svjedoči o osobnim i privatnim porazima, koji se mogu prepoznati kao gubitak idealne države "srednje veličine", u kojoj je, manje-više, sve štimalo, pa je tako školovanje bilo besplatno, a zdravstvena zaštita i pravo na rad bili su ustavom zajamčeni, gotovo da i nije bilo nezaposlenih, a oni koji bi to, možda, i bili, otišli su, u međuvremenu, na "privremeni rad" u zapadnoeuropske države.
Međuetnički su odnosi u društvu bili i više nego idealni, svi su, u jedan glas, pjevali iste pjesme, od Triglava pa sve do Vardara, a sve eventualne pojave nacionalizma pravovremenim političkim akcijama partije bile su eliminirane. Doduše, nije postojalo pravo na obustavu rada, ali i to je bilo posvema razumljivo, jer uistinu kako bi to izgledalo da se radnici, vlasnici sredstava za proizvodnju, bune sami protiv sebe. Samoupravljanje je nepogrešivo funkcioniralo, sve bitne odluke donosile su se konsenzusom, klasne su razlike bile neznatne, gotovo neprimjetne, a sve te detalje na krajnje šarmantan način pratili su i prvi oblici konzumerizma, jer volio je naš narod priuštiti sebi i ljetovanje, i zimovanje, uglavnom na kredit, koji je onda uredno cijelu godinu otplaćivao, do nove zime, odnosno ljeta, a nije mu bilo strano ni da, tu i tamo, skokne do Trsta ili Istanbula, po kavu, neki parfemčić, nove traperice…

Čedomora Višnjića, autora ove knjige o "nesretnoj sudbini" srpskog naroda u Hrvatskoj, također progoni taj osjećaj "poražene strane". Upravo zbog tog osjećaja ova knjiga i nije mogla nastati u nekim prijašnjim vremenima. Jednostavno, jednu takvu knjigu o hrvatskim Srbima nije bilo moguće napisati ni poslije završetka Prvoga svjetskoga rata, a još manje poslije završetka Drugoga svjetskoga rata. To su bila vremena velikih srpskih "pobjeda". I upravo će ta opijenost "pobjedama" hrvatske Srbe dovesti i do nekih tragičnih historijskih poraza. Naime, to nekritičko slavljenje "pobjeda", kao i krajnje perverzno uživanje u rezultatima tih pobjeda, kako onim političkim, tako i svim onim drugim, uvjetovalo je to da hrvatski Srbi nikada u povijesti nisu postali političkim Hrvatima. Takvo što uopće ih nije zanimalo. Oni u toj, zapravo, spasonosnoj kategoriji za vlastiti nacionalni identitet nisu željeli participirati. Neki (ne)sretni političko-povijesni procesi u 19. stoljeću na ovim prostorima naveli su ih da trajno odustanu od prakticiranja te mogućnosti. I zbog te ishitrene i nepromišljene odluke u nekoliko su navrata u novijoj povijesti bili surovo kažnjeni.
Možda su ova vremena jedinstvena prilika da se taj povijesni "propust" ispravi. No, to između inoga, zavisi i od političkih lidera hrvatskih Srba, M. Pupovca, V. Stanimirovića…, ali jednako tako, ako ne i više, i od njihovih vodećih intelektualaca, J. Mirića, S. Livade, Č. Višnjića, D. Roksandića…, novinara okupljenih, prije svega, u glasilu SNV Novosti. Unaprijed se ispričavam onima koji od ovih nasumice pobrojenih ne žele biti isključivo etnički intelektualci, novinari. Imamo blagi dojam da to Č. Višnjić želi biti. I to nije nikakav grijeh. Dapače! U tom smislu posvema se slažem s ocjenom Stjepana Radića, koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća rekao da su mu puno bliži i draži oni Srbi koji otvoreno deklariraju svoje "srpstvo" od onih koji se kriju iza "jugoslavenstva". I naše skromno životno iskustvo potvrdilo je tu konstataciju ovog nesretnog hrvatskog političara, koji nije imao ništa protiv ideje "jugoslavenstva", ali to još uvijek nije značilo da će prihvatiti i bilo kakvu derivaciju, unitarističku, integralnu…, te krajnje zavodljive ideje/imaginarija koju su mnogi skupo (pre)platili! Naravno da mnoge od tih "kazni", svojevrsnih osveta zbog njihove nelojalnosti, uopće nisu bile potrebne i kao takve veliki su i nepotrebni grijeh većinskog naroda. Doduše, i te "osvete" ostavile su trajni trag u identitetu, karakteru većinskog naroda, pa se tako još uvijek nismo u stanju suočiti sa svim političkim i inim posljedicama, dimenzijama toga uistinu nepotrebnog grijeha.
U vremenima kade se pobjeđuje, pobjednici ne pišu povijest, oni imaju važnijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede, kako to lijepo primjećuje M. Jergović. Tek u onim "lošijim" vremenima mogu se pisati i ovakve knjige, koju su neki nekritički požurili ocijeniti kao iznimno "poštenu i kritičku knjigu". Ona je to mogla biti jedino u slučaju da je autor u promatranje i komentiranje svih tih povijesnih zbivanja uključio i "pogled onih drugih", kako su sve to vidjeli i oni drugi, susjedi Hrvati. Nažalost, u našim, i hrvatskim i srpskim historiografijama bolno nedostaju ti (ne)sretni pogledi onog drugog, pa zbog tih razloga u našim historiografijama kronično prevladava monološki diskurs koji, u pravilu, jednostavno ne vidi, ne osjeća, ne prepoznaje muku i patnju onog drugog. Stoga bi bilo nadasve poželjno da "novi" pobjednici imaju ovu činjenicu na umu. Devedesetih smo pobijedili, a jedan od razloga te pobjede bio je i ponašanje ranijih pobjednika, komunista, hrvatskih Srba, koji su posvema zaboravili da nisu baš svi "pobijeđeni" bili arhetipski neprijatelji socijalističkog društva. Stoga je kudikamo jednostavnije bilo lijepiti svakojake etikete tim potencijalnim "neprijateljima", a svaku dobronamjernu objekciju na neke negativne pojave u društvu, ili komentare na neka ne baš s(p)retna rješenja partije, a priori proglašavati subverzivnom djelatnošću. Nadalje, svako političko-ideološko koketiranje s vladajućim režimima, koje u najvećem broju slučajeva nije bilo iskreno, moralo se hrvatskim Srbima vratiti kao bumerang.

Ovdje govorimo iz vlastitoga iskustva, koje uvelike demantira autora, koji političku djelatnost hrvatskih Srba poslije Drugog svjetskog rata vidi isključivo kao krajnje benigno djelovanje i koje se isključivo promatra kroz prizmu politike Vladimira Bakarića i njegovih Srba. Ovu tezu o pupčanoj povezanosti V. B. i "hrvatskih Srba" komunista autor nije dovoljno uvjerljivo argumentirao, pa i nakon višekratnog čitanje knjige i dalje ostaje nejasno što su to, zapravo, bile političke strategije "hrvatskih Srba", komunista, i u kojoj je mjeri V. Bakarić sve te strategije ne samo uspješno kontrolirao već i njima vješto manipulirao.
Mišljenja sam da je Č. Višnjić dao preveliku važnost ovome političaru, koji je bio prošlost već onoga dana kada je umro. Nikakvog (pre)velikog traga nije ostavio, osim nekoliko svojih političkih klonova, koji su i dalje, vremenima usprkos, "jugoslavensku sintezu" vidjeli kao jedino moguće rješenje jugoslavenske političke krize poslije 1980. godine, poslije smrti JBT! Naravno, ta "sinteza" pretpostavljala je sustavno prakticiranje "hrvatske šutnje", pa onda uopće nije nimalo čudno što je konzervirani hrvatski, ali i ne samo hrvatski, nacionalizam čekao svoju sljedeću povijesnu priliku da na djelu pokaže sve što može! Naime, na našem fakultetu, Pedagoškom/Filozofskom u Osijeku, dominirali su neki ne baš pametni Srbi-komunisti, ali su tu svoju neograničenu moć crpili isključivo iz činjenice što su bili pripadnici te nacionalne zajednice, pa su se, za svaki slučaj, svakodnevno kleli u Jugoslaviju, u bratstvo i jedinstvo, a na jedan su tragično-farsičan način zagovarali radničko samoupravljanje, dok su u isto vrijeme institucijom upravljali na način malih diktatora. Sve to izgledalo je krajnje komično, ali jednako tako i tragično, često su citirali JBT i klasike marksizma, od kojih uglavnom nisu baš ništa sustavno pročitali, i taj ritual ponavljali su u svim mogućim i nemogućim situacijama. Znalo je to biti i neprimjereno, ali tko bi se to usudio propitivati te "sitnice"; bučno su slavili 29. studenoga i 22. prosinca, a javno su se distancirali od svake artikulacije vjerskih osjećaja, nasilno i bez ikakve suvisle motivacije prekidali su s tradicionalnim praksama što, ni na koji način, nije značilo da su se, u međuvremenu, posvetili procesima iskrene i totalne modernizacije, jer im se "modernizam" činio kao supstitucija prevladane građanske kulture, pa tako strane jezike nisu govorili, u kazalište su išli samo ako se mora, onako iz protokolarnih razloga …, a početkom 90-ih sve se to pokazalo kao najveća moguća obmana.
Najveći dio njih, čast nekima, završio je na onoj drugoj, neprijateljskoj strani. I to bismo mogli bez nekih većih trauma prihvatiti kada ne bismo bili svjesni da su oni zapravo cijelo vrijeme glumili svoje uloge "dobrih momaka", tih stamenih čuvara narodnooslobodilačke revolucije i svih njezinih tekovina. Oni su, zapravo, uvijek bili na toj drugoj, lošijoj strani historije na koju su tako vješto sve one druge smještali. I kada se netko od tih "drugih" usudio primijetiti da to i nije baš tako, onda su reagirali njihovi jednako moćni zaštitnici, koji su svaku takvu objekciju najoštrije osudili kao tipična "desna skretanja", koja unose opasnu pomutnju u inače harmonične redove.

I sada se možemo prisjetiti kako je jedan drug "iskreno" plakao kada smo se, u jednom intervjuu, usudili primijetiti da su djela vodećih ljudi na fakultetu u "blagoj" koliziji s njihovom teorijom. Oni su se, zahvaljujući, prije svega, nekim konstruiranim elementima iz svojih skromnih biografija, najveći dio svoga života besramno švercali. Oni nikada iskreno nisu vjerovali u one narative koje su sve to vrijeme do 90-ih zdušno zagovarali. I tu bi trebala početi prava historija tih naših "nesretnih" Srba, a ne ovako da nam se kroz zanimljive dosjetke prodaju njihove "tužne" sudbine.

Konačno, treba priznati da i nije bilo nimalo jednostavno biti jedini autentični čuvar ove ili one Jugoslavije. Takvo što je i nemoguće te predstavlja jednu shizoidnu situaciju: isti oni koji su se kleli na vjernost kralju i kraljevskoj vojsci s jednakim su žarom sudjelovali i u nekim novim ritualima. Najčešće su upravo oni bili jedini autentični tumači nove ideologije, čuvari "lika i djela" JBT-a, jedini su oni vjerovali u "bratstvo i jedinstvo" jugoslavenskih naroda, jedino su oni iskreno slavili kult Jugoslavenske narodne armije… A svi smo, zapravo, znali da to i nije bilo baš tako. Devedesete godine to su na najgori mogući način pokazale.