Od Pyryja Soirija do Nestora Pitane: Od tmurnih riječkih oblaka do moskovskog pljuska
Objavljeno 17. srpnja, 2018.
Trnovit je bio put hrvatskih nogometaša na putu prema tituli svjetskih viceprvaka, no mnogo smo lakše njime prolazili kada je stigao Dalić
Hrvatska je viceprvak svijeta! Prije 30-ak dana da je to netko izgovorio smatrali bi ga ludim. Međutim, danas se većina nogometnog svijeta divi našim hrabrim igračima i sjajnom izborniku Zlatku Daliću. Priča postaje još veća kada se složi cijeli mozaik puta koji je Hrvatska morala proći do svjetskog srebra.
Nisu naši nogometaši u Rusiju ispraćeni s posebnom pompom. Ozračje oko reprezentacije nagrizali su mnogi problemi. Razjedninjenost oko podrške, suđenje Zdravku Mamiću i uloga kapetana Luke Modrića i Dejana Lovrena u njemu, muke u kvalifikacijama, utakmice bez publike. Nije izgledalo poticajno i dobro. Ali, danas je sve sjajno. Neopisivo!
Dalić „faktor X“
Ključni trenutak dogodio se na Rujevici. Finski napadač Pyry Soiri pokrenuo je niz događaja koji je na koncu završio finalom SP-a za nas. Nnakon što je izjednačio u 90. minuti Hrvatska se našla u problemima kada je u pitanju plasman u Rusiju. Ostala nam je još utakmica protiv izravnog konkurenta Ukrajine na njezinom terenu u kojem nam je trebala pobjeda za dodatne kvalifikacije. Nakon remija s Fincima smijenjen je izbornik Ante Čačić, a za nasljednika je imenovan Zlatko Dalić. Devet mjeseci kasnije to će se pokazati kao najbolji potez. Dalić nije imao vremena napraviti velike promjene u igri, ali je uspio posve oživjeti igrače. Već u Kijevu govor tijela pojedinaca (Rakitić) odavao je promjene. Pobijedili smo Ukrajinu, kasnije počistili Grke i izborili Rusiju. Dalićev dolazak popravio je atmosferu, vratio je i vjeru, ali euforije nije bilo. Reprezentacija je jednostavno bila previše izmučena zbivanjima iz bliske prošlosti. Pripremali su se u tišini, gubili su neke prijateljske utakmice, ali Dalić je imao jasan plan i točno je znao što radi. Vratio je igračima samopouzdanje, uvjerio ih koliko vrijede bez obzira na to što su nosili etiketu gubitnika na velikim natjecanjima. Izbornik je bez ikakve dvojbe bio taj „faktor X“ koji nam je ranije nedostajao. Samo zbog pravog načina na koji je pristupio igračima, ali i s jasno povučenom crtom odgovornosti.
Ruska bajka
Tijekom trajanja SP-a vidjeli smo na djelu jednu posve drugačiju Hrvatsku. Brzo smo spoznali kako je Dalić neupitnu individualnu vrijednost uspio posložiti u momčadske okvire. Hrvatska je bila ratnička momčad, koja je spremna odigrati i dobiti „prljave“ utakmice kakve je ranije često gubila. Nije fraza kada kažemo kako su naši dečki doslovce ginuli jedan za drugoga na terenu, a to uvijek bude nagrađeno. Uporno se isticalo kako je važan samo jedan cilj – pobjeda u svakoj sljedećoj utakmici. Bilo je tijekom turnira svega. Radnih pobjeda (Nigerija), blistavih trenutaka (Argentina), pobjeda s pričuvama (Island), i velikih drama (sve tri utakmice u kvalifikacijskoj fazi), i na kraju to nesretno finale u kojem smo praktično sami sebi presudili. No, nećemo zbog toga očajavati. Tuga je uvijek negdje blizu kada dođeš do finala, ali ubrzo se ona pretvara u ponos učinjenim. Zaslužila je ova naša generacija svoju bajku. Zasjenili su rezultat Vatrenih iz 1998., učinili su korak više, ali su ostavili, doduše mali prostor za neke buduće generacije da ih nadmaše. Danas to izgleda kao utopija, ali izgledalo je i da nikada nitko neće nadmašiti ‘98. pa se i to dogodilo. Mi smo dovoljno luda nacija da nam se to opet dogodi. Luka Modrić je najuspješniji hrvatski nogometaš svih vremena, odigrao je turnir na vrhunskoj razini, što samo potvrđuje nagrada za najbolje igrača SP-a. Sve nam se složilo, a složilo se zato što smo bili jedinstveni, što se vratila pomalo zaboravljena simbioza naroda i reprezentacije ponajviše zato što smo bili skromni i ponizni. Sve te vrijednosti naše reprezentacije prepoznao je cijeli nogometni svijet.Stekli smo velike simpatije zbog načina igre i ponašanja, a to je konačna pobjeda. Francuzi su Svjetski prvaci i na tome im treba čestitati i nakloniti im se, a naše srebro za sve nas zauvijek će imat će zlatni sjaj.
Dalibor KELER
HRVATSKA – NIGERIJA 2:0
Start u Kalinjingradu bio je iznimno važan. Nigerija je bila samo prva u nizu tjelesno snažnih reprezentacija s kojima samo se susretali. Navijači su okupirali tu rusku enklavu na sjeveru Europe. Bilo je ih 15-ak tisuća. Nije to bila lijepa utakmica, pobijedili smo na isti način na kojem smo potonuli u finalu. Autogol i pogodak iz kaznenog udarca. Izbornik Zlatko Dalić kasnije je rekao kako je ta pobjeda bila ključ naših kasnijih uspjeha. Sjajan je bio Modrić, a Nigerijci nam praktično nisu zaprijetili.
ARGENTINA – HRVATSKA 0:3
Uoči susreta s Argentinom iz kampa je morao otići Nikola Kalinić. Pod izgovorom bolova u leđima odbio je ući u igru protiv Nigerije. Kao da je to homogeniziralo ostatak momčadi. Jer u Nižnjem Novgorodu dogodila se prva bajka. Razbili smo Argentinu, iako se utakmica dugo lomila i bilo je trenutaka kada smo opasno živjeli. Rebić je kaznio pogrešku Caballera, a posao su završili Modrić i Rakitić. Luka je u tom susretu posve zasjenio Messija, a Hrvatsku su od te utakmice svi počeli gledati drugačijim očima. Definitivno jedna od naših najvećih pobjeda uopće.
HRVATSKA – ISLAND 2:1
Graktali su Argentinci i Nigerijci jer smo odmarali većinu standardnih igrača u toj utakmici. No, igrao je Modrić, igrao je Perišić i to je bilo dovoljno za Island. Blistao je Badelj s pogotkom i asistencijom, a Perišić je probio led zabivši za po jedu i odlazak u drugu fazu s maksimalnim bodovnim učinkom. To na Svjetskim prvenstvima nismo napravili nikada. Istina, u toj smo utakmici primili i prvi pogodak. Zabio nam je Sigurdsson s „bijele točke“
HRVATSKA – DANSKA 4:3 (1:1)
To je bila prijelomna utakmica. Do nje ova generacija igrača nikada nije uspjela proći prvu utakmicu u nokaut-fazi velikih natjecanja. Nismo blistali, mnogo je bilo grča. Psihologija je učinila svoje. No, trpjeli smo udarce i uvijek se nakon njih podignuli. Primili smo pogodak iz prvog napada, ali smo isto tako i izjednačili. Bila je to prava rovovska bitka. Pred kraj drugog produžetka Modrić je zapucao kazneni udarac, ali ni to nas nije slomilo. U raspucavanju jedanaesteraca ukazao se Subašić. Obranio je tri udarca Dancima, ali i mi smo fulali dvaput (Badelj i Pivarić). Ipak, Rakitić je kao posljednji izvođač zadržao mirnoću i odveo nas u četvrtfinale. Tada smo počeli postajati svjesni kako nam je samo nebo granica.
RUSIJA – HRVATSKA 5:6 (2:2)
Još jedna drama. Ovaj put protiv domaćina. Opet smo zaostajali, pa okrenuli i na koncu morali rješavati jedanaestercima. Čerišev je zabio fenomenalan pogodak za vodstvo Rusa, izjednačio je Kramarić. U produžetku nam je Vida donio vodstvo, a u posljednjim trenucima izjednačio je Fernandes. Ovaj put smo bili još stabilniji u izvođenju jedanaesteraca. Akinfejev je uspio obraniti Kovačiću, a isto je učinio Subašić na udarac Smolova. Presudnim se pokazao promašaj Fernandesa koji je promašio cijela vrata. Posljednji je opet pucao Rakitić i opet je bio hladan kao špricer. Hrvatska je u polufinalu.
ENGLESKA – HRVATSKA 1:2 (1:1)
Sad smo već postali kraljevi drame. Treći produžeci i treći trijumf. Scenarij isti kao i u prethodna dva susreta. Englezi su poveli sjajnim pogotkom Trippiera iz slobodnog udarca. Izjednačio je Perišić, a ubrzo potom pogodio vratnicu. No, tada je Hrvatska već mljela Gordi Albion, a potvrda je stigla u produžetku. U 109. minuti Mandžukić je zabio svoj najvažniji pogodak u karijeri i odveo nas u finale. To je bila slatka pobjeda, jer engleski mediji su utakmicu protiv Hrvatske vidjeli kao lagan posao za svoju reprezentaciju. Naletjeli su na minu.
FRANCUSKA – HRVATSKA 4:2
Hrvatska je učinila sve kako bi postala svjetski prvak. Možda i previše. Igrali smo bolje, tražili pobjedu, ali Francuzi su bili nemilosrdni. Poklonili smo im prva dva prva pogotka. Malo mi, malo VAR, malo argentinski sudac Nestor Pitana. Jednostavno, to nije bio dan u kojem je bilo zapisano kako će Hrvatska postati prvak svijeta. Šteta. Mi smo pobrali komplimente i naklonost nogometnog svijeta, a trofej je otišao u Francusku. Ostao je osjećaj da još deset puta igramo tu utakmicu, da je ne bismo izgubili. No, takav je nogomet. Ne pobjeđuje uvijek onaj tko na terenu bolje izgleda, nego onaj kojemu je sreća saveznik. Osjetili smo to u svim utakmicama drugog kruga. Izgubili smo, ali silan ponos na učinjeno je ostao i ostat će zauvijek. Dalibor KELER