Vraćam se kući! Gotova je moja ruska pustolovina. Teško mi je još ovako na vruće srediti sve dojmove. Hrvatska reprezentacija napravila je čudo, učinila nas ponosnima i ta će činjenica zasjeniti sve drugo što sam prolazio ovdje. Bila je to „luda vožnja“. U početku „prisiljeni marš“ po bespućima Rusije, a onda kako se sve bližilo kraju, ritam putovanja je usporio, a zajedno s napretkom Hrvatske u turniru rasle su emocije. Ovih 30 i kusur dana na ruskom tlu nikada neću zaboraviti. Takva se iskustva prolaze doista samo jednom u životu. Prvenstvo je bilo sjajno organizirano. Navijači su imali pogodnosti kao nigdje dosad, nisu se dogodili nikakvi ozbiljniji ispadi i problemi. Rusi su se pokazali kao vrlo gostoljubivi domaćini. Osim toga pitanje je bih li ikada dobio priliku upoznati Rusiju na ovaj način. Sumnjam da bih ikada stigao do Nižnjeg Novgoroda ili do Sočija. Ma, sad kad je prošlo, onda sam shvatio kako je sve bilo – za pet. Brzo se zaboravi i na probdjevene noći i stalni radni presing. Uglavnom, dobili smo priču koju ćemo prepričavati unucima, a samo se nadam kako će i te mlade generacije koje će doći jednom dobiti svoju nogometnu priču sličnu ovoj koja je pričana ovih mjesec i nešto dana u Rusiji.
Ipak, lijepo se vratiti kući i u dnevnu rutinu. Bit će još onih koji će odahnuti zbog završetka prvenstva. Prije svih tajnice Uprave i redakcije u Glasu Slavonije koje sam često gnjavio svojim potrebama. Naravno i budžet tvrtke jer nije Rusija bila jeftina. Odahnut će društvo u sportskoj jer su i oni radili 200 na sat tijekom SP-a. Cijela će se Hrvatska polako vraćati u ustaljeni ritam nakon ludila koje je su izazvali naši nogometaši. Naravno, mene će čekati nove avanture s NK-om Osijek. I veselim se tome. Ranije kad bih se vraćao kući s velikih natjecanja obično bih pisao – povratak u surovu stvarnost misleći na bijelo-plave. Ovaj put, srećom, nije tako. Stvarnost osječkog kluba je vjerujem u to pozitivna i nadam se kako ćemo imati još jedno uzbudljivo europsko ljeto s njima. Ono bi se sjajno nadovezalo na ove događaje iz Rusije. Kada je čovjek dugo odvojen od kuće, onda se veseli svakoj sitnici koja će ga dočekati kad se vrati. Ponekom pivu s Gavrom u Superu, duboke nogometne analize s Dubom, vječnom Spukyjevom unutrašnjem nemiru i nepresušnoj Itinoj duhovitosti. Kad sam već kod Ite, nadam se kako me neće zaboraviti doći pokupiti danas u beogradsku zračnu luku. Odveo me je put Rusije, pa je red da me i vrati kući. Sve si nešto mislim, možda me se i trener bijelo-plavih Zoran Zekić zaželio nakon toliko izbivanja? Saznat ću to već sutra. Odmah ću potegnuti do Gradskog vrta. Cinik bi rekao - što je tu čudno kad ništa drugo i ne znaš. Jedna nogometna priča je završena, a ona druga tek počinje. I sve će biti lakše dok nas bude nosio zanos ovih ruskih dana. Za kraj mi ostaje samo reći kako se nadam da nisam bio prenaporan u kolumni te da sam vam ponekad uspio navući osmijeh na lice. Ako mi je to pošlo za rukom, moja je misija ispunjena. Dosvidanja do neke sljedeće slične prilike.