Regija
KONJIČKI KLUB EOHIPPUS VINKOVCI

Šalimo se da imamo 6,5 konja - jer jedan je pony
Objavljeno 16. srpnja, 2018.
U klubu provode program terapija uz pomoć konja "Ploveći na leđima konja" koji sufinancira Grad Vinkovci
VINKOVCI

Na sjevernoj periferiji Vinkovaca, između prigradskih naselja Mala Bosna i Slavija, samo 3,5 kilometra od središta najstarijeg europskog grada, salaš je obitelji Ač, a na salašu lijepo uređeni korali i staje za konje. Ovdje je i Konjički klub Eohippus (ime je dobio prema praocu svih kopitara i papkara), kojega je 2009. osnovala skupina entuzijasta i ljubitelja konja predvođena Marijanom Ač Rapčan. Klub trenutačno ima 253 člana, od kojih je 30-ak aktivnih i uglavnom su to djeca.


- Veliku ulogu u radu kluba ima moja obitelj, koja mi je svakodnevna potpora, te naši volonteri koji pomažu u odvijanju raznih programa. Naime, u klubu se prvodi program terapija uz pomoć konja "Ploveći na leđima konja", koji sufinancira Grad Vinkovci, doduše skromnom svotom, ali evo već osmu godinu zaredom uspješno provodimo ovaj program u koji je bilo uključeno 45 korisnika te je odrađeno više od 2000 terapija. Trenutačno je u ovaj program uključeno 20 korisnika, uglavnom mlađe životne dobi. Terapije radimo četiri puta tjedno te nam korisnici dolaze jednom ili dva puta tjedno na terapijsko jahanje. Budući da je potreba za ovim načinom rehabilitacije jako velika, ove godine odlučili smo zaposliti jednog fizioterapeuta kako bismo uspjeli odraditi što veći broj terapija. Osim terapijskim jahanjem, u klubu se bavimo i različitim tečajima, organizacijom dječjih rođendana, terenskih jahanja, pa u posljednje vrijeme imamo dosta turista koji žele u svoj godišnji odmor uklopiti i jahanje. U klubu nam je vrlo važan i razvoj volonterstva. Nakon završene edukacije za koordinatora volontera, odlučila sam da upravo mi budemo poželjna "destinacija" za volontere. Smatram da to i jesmo, jer smo 2016. dobili Volontersku nagradu kojom smo proglašeni najboljom organizacijom u razvoju volonterskih programa na području Slavonije i Baranje – kaže s neskrivenim ponosom Marijana Ač Rapčan, dodajući kako je od malih nogu bila zaljubljena u konje, ali stjecajem okolnosti roditelji nisu imali konje pa ih je, kako se primicao kraj studiranja, sve više "masirala", posebice, oca, da nabave konja.

Inženjerka zootehnike

Diplomirala je na temu "Smještaj i njega konja" kod mentorice dr. sc. Mirjane Baban i stekla zvanje inženjera zootehnike, što joj je uvelike dobro došlo kada je dobila prvu kobilu i poslije kada je osnovala Konjički klub, koji sada u lijepo uređenim stajama ima sedam grla.
- U staji je bila moja prva kobila Cuba Libre. Cubu smo dovezli iz Zagreba te je uskoro dobila prijateljicu Dubravku, koju smo od milja zvali Baka jer je imala 21 godinu, a ona je stigla iz Osijeka. Ali prije nego što su moje kobile stigle u staju stekla sam određena iskustva s konjima i u radu u terapijama kod Dražena Blimla. Nažalost, Cuba i Baka nisu više s nama, ali imamo Cubinog podmlatka Shreka - priča Marijana i žali što u Hrvatskoj nije prepoznata važnost konjogojstva i općenito konjičke industrije, za razliku od Njemačke, gdje ima veći obrt kapitala od autoindustrije i tu se vrti ogroman novac.
- Kod nas poticaje imaju samo autohtone pasmine. Nadamo se da nam je jedna kobila gravidna, pasmine haflinger, pa ćemo prvi put u mojih 16 godina bavljenja konjima ostvariti poticaj na konja. Jedini novac koja smo dobili bila su sredstva iz EU-a, i to za razvoj volonterstva. Naravno, zahvalni smo za svaku pomoć. ali bude nam žao što nas država ne podupire – kaže Marijana Ač Rapčan, koja vodi i provodi sve projekte u klubu.
Tri projekta

KK Eohippus trenutno provodi tri projekta. Osim programa terapijskog jahanja "Ploveći na leđima konja", tu je projekt "ProŠIRI VIdike" u partnerstvu s udrugama i srednjim školama iz Rijeke, Šibenika i vinkovačkom Gimnazijom Antuna Matije Reljkovića. Riječ je o dvogodišnjem projektu financiranom iz Europskog socijalnog fonda s 1,2 milijuna kuna, a novac će uglavnom potrošiti na volonterske kampove. Naime, volonteri iz Vinkovaca, Rijeke i Šibenika odlaze na šest trodnevnih kampova u Rijeku i Šibenik, a cilj je ovakvih projekata razmjena znanja i iskustava te upoznavanje mladih iz drugih dijelova Hrvatske koji se bave istim poslom. Treći je projekt također u partnerstvu s riječkom Udrugom "Pegaz" i financira ga Ministarstvo zdravstva. U ovom projektu roditelje i djecu s posebnim potrebama odvode na trodnevne kampove u Rijeku kako bi između svih terapija na koje odlaze malo pobjegli od kolotečine i opustili se. Upravo s takvog jednog kampa nedavo su se vratili, puni pozitivne energije koju će roditelji, prije svega, moći usmjeriti na svakodnevne borbe kroz koje prolaze u rehabilitaciji svoje djece.
Miroslav Flego
Ljubav prema konjima nije jeftina
- Konji, odnosno konjički sport, vrlo su skupi. U inozemstvu se konjički sport rangira kao elitni i njime se bavi zaista samo oni koji si to mogu priuštiti - bakari, menadžeri, vlasnici tvrtki... Kod nas nije tako, vjerojatno zbog dugogodišnje tradicije konja i konjogojstva, ali i zbog veće dostupnosti hrane za naše konje. Iako, u posljednje se vrijeme i to mijenja, sve je manje konja i bavljenje konjima sve više se profesionalizira. Dovoljno je znati da jedan kojeg koristimo u rekreativne svrhe, znači da ne idemo na natjecanje, godišnje košta oko 20.000 kuna. U ovu kalkulaciju uračunata je hrana, voda, stelja, rad s konjem, oprema koja je potrošni materijal, briga i skrb o konju, potkivanje i veterinarski troškovi – kaže stručnjakinja, inženjerka zootehnike, Marijana, dodajući kako godišnje za sedam, iako u šali govore 6,5 konja, jer imaju jednog ponyja o kojemu brine 8-godišnji sin Gabrijel, potroše oko 1400 bala sijena, 1100 bala slame i oko pet tona zobi, tri tone ječma, dvije tone pšenice.

- Imamo sreću što se moj otac Rudolf bavi poljopivredom i klubu svake godine donira više od 90 posto hrane. Kako bih čitateljima bolje predočila iznose koje bismo mi morali potrošiti na hranu, evo primjera naših kolege iz Šibenika, koji godišnje za svojih 8 odraslih i 4 ponyja moraju izdvojiti 80.000 kuna samo za sijeno jer u njihovom kraju nema hrane pa sve kupuju. U staji imamo sedam konja, od kojih su tri haflinger pasmine, jedna američka kasačica, hrvatski pony, austrijski toplokrvnjak i toplokrvnjak, od kojih su dvije kobile, pastuh i 4 kastrata – nabraja Marijana, a o budućnosti konjogojstva kaže da će opstati samo veliki entuzijasti jer bavljenje konjima nije posao već životni put.
Kobila pasmine haflinger gravidna je pa ćemo prvi put u mojih 16 godina bavljenja konjima dobiti poticaj, kaže Marijana
Možda ste propustili...

NOVI USPJEH MLADOG POVJESNIČARA

Ivano Bocor drugi put državni prvak

CESTA MAĐARSKA - BELI MANASTIR

Obavljeno približno 50 posto zemljanih radova

9. OBRTNIČKO-GOSPODARSKI SAJAM

Predstavit će i kovački zanat

Najčitanije iz rubrike