Hrvatska će danas igrati u finalu nogometnog Svjetskog prvenstva! Ta rečenica zvuči i sada nestvarno. Nakon šest iscrpljujućih utakmica na ovom turniru Hrvatska je stigla do posljednje točke s koje nema povratka. Utakmica najvećeg mogućeg uloga, to je točka s koje put vodi u besmrtnost. I ne, nije i ne može biti svejedno kako će to finale završiti. Jer povijest pamti samo pobjednike. Danas će se na Lužnjikiju ova generacija hrvatskih nogometaša naći pred ispitom kakav nikada nije imala niti će ga više ikada imati.

Od pakla do raja

Sad se primjereno sjetiti kroz što je sve naša reprezentacija prolazila na putu prema ovom velikom finalu. Kvalifikacije je morala igrati i pred praznim tribinama, u trenucima podrška joj je pala na najnižu razinu u povijesti, pred kraj kvalifikacijske kampanje opasno smo si zakomplicirali i plasman u Rusiju. No, sve su to preživjeli, a onda se dogodio ključni trenutak – dolazak Zlatka Dalića na izborničku poziciju. Imao je viziju, točno je znao što treba, nije se pokolebao ni kad je trpio kritike. Bio je spreman poginuti, ali poginuti na svoj način, a ne onako kako mu drugi kažu. I pogledajte kamo nas je odveo. Ne samo da nije poginuo nego će ostati zapamćen kao najuspješniji izbornik u hrvatskoj povijesti. Bar dosad. Pod njegovim vodstvom igrači su oživjeli, reprezentacija proigrala, Vatreni su "zapalili" Hrvatsku, vratili povjerenje i opet ujedinili naciju. To je strašna stvar nakon onog jada koji je vladao nakon remija protiv Finske u Rijeci. I tu nisu stali, išli su korak po korak, tiho, bez busanja u prsa. Ostali su ponizni i kad su na terenu ponizili Argentinu, ostali su veliki i nakon što su ih Englezi otpisali prije utakmice. Uspjeli su srušiti prokletstvo prve eliminacijske utakmice, uspjeli su zasjeniti Ćirine „sinove“ iz 1998., što se donedavno smatralo nemogućim. Napravili su baš sve osim jedne stvari – još nisu postali svjetski prvaci. To mogu učiniti danas. To je korak koji im je još ostao, ali bez obzira na to uspiju li ga učiniti ili ne, oni će za Hrvatsku ostati besmrtni. Naravno, u glavama slika izgleda drukčije jer oni su sportaši, natjecatelji, ratnici.
- Najviše uživam u tome što Hrvatska nije više samo simpatična reprezentacija koja igra lijepo za oko. Mi sada igramo i na mišiće ako treba, znamo se potući, dečki imaju pravi borbeni gard - zadovoljno je pričao Zlatko Dalić.
To su najbolje pokazali na ovom prvenstvu. Oni žele pobijediti jer finala nisu utakmice u „kojima je važno nastupiti“. To su utakmice u kojima se važno „pokidati“ do kraja, pa ako to nije dovoljno za trijumf, onda si nemaš što prigovoriti. I to je jedini imperativ koji će naši dečki imati danas. Samo odigrati kao što su igrali dosad. Impresivno je zapravo koliko su naši nogometaši mirni i koliko čvrsto stoje na zemlji nakon svega. U njima mora vreti vulkan emocija, ali on će biti pušten na površinu samo ako osvoje Svjetsko prvenstvo jer sve drugo za njih je neprihvatljivo u ovom trenutku. Oni se ne žele zadovoljiti mrvicama.

Taj posljednji korak, kako i priliči, bit će najteži. Francuska je čvrsta i atletski savršena reprezentacija. I zato se uoči susreta opet najviše govori o tjelesnoj komponenti. Može li Hrvatska nakon što je odigrala 360 minuta u nokaut-fazi parirati francuskim „atletičarima“? Slična su se pitanja postavljala i prije Engleske, pa su naši veznjaci nadtrčali „odmorne“ veznjake Gordog Albiona. Iskreno, čini nam se kako se taj određeni umor na našim igračima vidi u početku utakmice. Tada su malo „drveni“, ali kada se razrade, on nestaje. Oni koji su se bavili sportom, dobro znaju o čemu govorimo. Kada si umoran, najgore je na samom početku utakmice. Kasnije stvari sjedaju na svoje mjesto. Zato smo i protiv Rusa i protiv Engleza bolje odigrali drugo poluvrijeme i produžetke posebno. To jedan od detalja na koji valja obratiti pozornost. Možda bi nam pomoglo nešto žešće zagrijavanje. Na kraju, svi naši igrači odreda ističu kako taj dio uopće neće biti sporan. Kako bi i bio? Hrvatska je imala velikih sportaša i golemih uspjeha, ali ovo je ipak nešto najveće. Biti svjetski prvak u nogometu nije samo sportski već globalni uspjeh, posebno kada se to gleda kroz prizmu države koja ima i manje od 4,5 milijuna ljudi. Bila bi to najdirljivija bajka dosad napisana. I dobro su zaključili Englezi – to može samo Hrvatska. I nitko nikada neće moći dati pravi odgovor na pitanje kako i zašto mi to možemo. I opet ćemo ponoviti ono što smo napisali prije polufinala s Engleskom. Nikakve priče o veličinama, omjerima, novcu ili nečem trećem neće biti važne. Modrić & prijatelji ključeve slave drže u svojim rukama. I to je najvažnije i to nam podgrijava optimizam jer vjerujemo kako će oni znati što i kako treba učiniti s njima. Sigurni smo u jedno, oni su spremni danas u moskovsku predvečer poginuti na Lužnjikiju kako bi u Hrvatsku donijeli naslov. No, bitke poput ove protiv Francuske uvijek su neizvjesne. Svi vjerujemo kako možemo postati svjetski prvaci, ali nemamo pravo to tražiti jer igrat ćemo protiv jednako žilave i tvrdoglave reprezentacije. Bit će to naša volja protiv njihove. Zamišljamo scenarij u kojem će Francuzi izgubiti tu bitku, kako ćemo nakon završetka utakmice gledali nešto što nikada nismo ni sanjali – Luku Modrića kako visoko iznad glave drži, nešto više od šest kilograma težak, pokal namijenjen svjetskim prvacima. Igrajte za nju!