Nakon smrti kralja Salomona židovsko se kraljevstvo podijelilo na južno, Judejsko i sjeverno, Izraelsko. Amos, pastir iz južnog kraljevstva, prema Božjem poslanju odlazi na sjever prorokovati u svetište zvano Betel.

Prorokovao je protiv svih velikaša, jer su činili bezakonje: tlačili su siromahe i nemoralno živjeli. Amos je prorokovao i protiv kralja Jeroboama i zato postaje neugodan. U kraljevskom svetištu Betelu govoriti protiv kralja! Zato mu svećenik Amasja kaže neka ide prorokovati u svome kraljevstvu: "Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram". Za Amasju nije bitno je li istinito ono što prorok govori. Amos treba otići zato što je stranac i zato što nije kralju po volji. To što se čini zlo, to što se cijelom kraljevstvu sprema propast i izgnanstvo, svećenika nije briga. Za njega je jedino važno da bude kralju po volji.
Netko će s pravom zaključiti da se politika nije puno promijenila od onih vremena. Međutim, pogledajmo sebe same. Nije se lako suočiti s vlastitim pogreškama i krivim postupcima. Nije da ih ne vidimo. Međutim, da to sami sebi priznamo, to još nekako ide. Ali da nam na to ukaže netko drugi, to ne možemo podnijeti. I što onda činimo? Kao Amasja mi pokušavamo omalovažiti onoga koji nam govori. Onda redovito kažemo da taj što nam govori nije ništa bolji, da je grešnik, da je licemjer i tako dalje. I uopće ne usmjerujemo svoju pozornost na ono što nam čovjek govori, nego na to tko nam to govori. Koji put nam dijete skrene pozornost da smo nedosljedni, da lažemo, da ne pazimo na svoje riječi, na svoje zdravlje, da se opijamo, da ne poštujemo Boga ni bližnjega. I što učinimo? Okomimo se na dijete, iščuđavajući se kako se samo usuđuje tako s nama razgovarati. Koji put nam neki prijatelj dobronamjerno skrene pozornost na neke naše loše postupke, a mi se okomimo na njega da to nije njegova stvar. Konačno, koji put nam i naši "neprijatelji", ljudi za koje smatramo da nam baš ne misle dobro, kažu istinu u lice. I ne želimo je prihvatiti, jer dolazi od njih koji nam ne žele dobro. Međutim, mudar će čovjek svakoga saslušati, a ponekoga i poslušati. Istinski će mudrac - k tome - priznati da je slab i nesavršen, pa će često i saslušati i poslušati. Naravno da onaj koji nas opominje nije besprijekoran. Jer kad bi samo besprijekorni ljudi opominjali i na dobro upućivali, tko bi ikada mogao usta otvoriti? Dobro je stoga oko sebe imati dobronamjerne ljude koji nam govore istinu. Veli Pismo: "Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji".