U svom znanstvenom radu “Retorika kao temelj mišljenja”, dr. sc. Davor Nikolić između ostalog istaknuo je velik doprinos Ive Škarića koji je pisao o važnosti retorike u politici, tj. o njihovoj nedjeljivosti.

Možete li nam to malo šire pojasniti?
- U politici, bar u načelu, trebalo bi težiti općem dobru. To je ideal koji nam je u naslijeđe ostavila antika, a na to je i članove Velikoga vijeća u Dubrovačkoj Republici podsjećao natpis Obliti privatorum, publica curate (“Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne”). Kada se u političkim raspravama želi uvjeriti određenu skupinu, primjerice članove Sabora, da prihvate (ili pak odbace) neki prijedlog, primjenjuju se različiti retorički postupci s ciljem uvjeravanja (persuazije). Mi ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati kakva će biti posljedica neke odluke, ali zato imamo na raspolaganju različite retoričke strategije i argumentacijske tehnike kako bismo određenu tvrdnju učinili vrlo vjerojatnom istinom. Upravo je zato profesor Ivo Škarić isticao da je političko govorništvo retorički prototip i da se ne može biti dobar političar bez odgovarajuće retoričke naobrazbe.



Koliko je za ostvarivanje kvalitetne komunikacije važno učenje govora, kao temelja svake komunikacije? Kakvo je po tom pitanju stanje u Hrvatskoj?
- Za čovjeka ne postoji bolji prirodni način komunikacije od onoga govorom, ali možda upravo zato što nam je tako prirodan prečesto ga uzimamo zdravo za gotovo i ne posvećujemo se njegovu trajnom usavršavanju. Mi smo svi usvojili svoj organski govor u svojoj užoj zajednici i taj je govor onaj koji nam je instinktivan, za koji smo emotivno vezani, ali za komunikaciju među širom zajednicom, općenito u javnosti, moramo se služiti standardnim jezikom i standardnim izgovorom, jer se upravo njime najuspješnije komunicira. Da nema standardnoga hrvatskoga teško bi se sporazumjeli Istrani i Slavonci, Dubrovčani i Međimurci, ali upravo zbog te emotivne vezanosti za svoj organski govor najveći se otpor u učenju standardnoga jezika javlja prema ortoepskoj normi, ponajviše naglasnoj. U svim se dosadašnjim školskim programima tome posvećivao minimalan prostor, a jedino sustavno ortoepsko usavršavanje jest ono koje za govorne profesionalce na Hrvatskoj radioteleviziji provode fonetičari. Nije mi poznato predviđa li se u novome kurikulumu veći prostor vježbanju javnoga govora, ali to bi bilo nužno. Dokazano je višestrukim istraživanjima kako je govorenje na standardu poželjnije i kako govornik time zadobiva bolju pozornost publike.



Kakav je općenito javni govor u Hrvatskoj, kakva je primjerice retorička vještina hrvatskih političara?
- Hrvatska je još uvijek relativno mlada demokracija i naslijeđe komunizma osjeća se itekako i na području retoričkih vještina naših političara. Prečesto se političari služe retoričkim darom, a da nisu svjesni kako se retoričke vještine i te kako mogu usvojiti. U antici su govorili: Poeta nascitur, orator fit - Pjesnik se rađa, govornik se postaje - što znači da svi političari itekako mogu usavršavati svoje retoričke vještine, ali zato bi trebali potražiti pomoć stručnjaka, prije svega fonetičara. Usudio bih se reći da upravo zato što se učenju retorike ne posvećuje pozornost naša politička scena prečesto izgleda upravo kao antička arena: od kršenja govorničkoga bontona, preko upotrebe argumenta ad hominem ili ad personam, pa sve do etiketiranja i vrijeđanja. Možda političari misle da će sebe uzveličati vrijeđanjem drugih, ali takvom lošom retorikom ponajviše govore o sebi, čime u konačnici umanjuju vlastiti etos.
Što se tiče populističke retorike koja je već duže vrijeme prisutna kod nas (ali i u cijeloj Europi, pa i šire), svakako bih čitateljima preporučio nedavno objavljenu knjigu Retorika i politika Gabrijele Kišiček, vodeće hrvatske stručnjakinje za retoriku i argumentaciju. U njoj se donosi retorička dijagnoza suvremene hrvatske politike s mnoštvom primjera koji svjedoče o prosječno slabim retoričkim vještinama hrvatskih političara.
Aristotel je navodio tri načina uvjeravanja - logos, patos i etos? Može li vješt govornik u sebi sjediniti sva tri načina?
- Aristotel je volio trojne podjele pa tako govorništvo dijeli na sudsko, političko i epideiktičko (pohvalno), a načine uvjeravanja na ono logičkim izvodima (logos), osobnošću govornika (ethos) i djelovanjem na emocije publike (pathos). Iako se sva tri načina uvjeravanja javljaju u sva tri tipa govorništva, Aristotel smatra da je svakomu jedan način primaran. U političkom se govorništvu, prema Aristotelu, uvjerava prije svega ethosom – vjerodostojnošću govornika, a zatim i argumentima te djelovanjem na emocije. Političari se služe svim trima načinima, ali vrhunski su političari oni koji znaju dobro procijeniti u kojoj se situaciji treba osloniti na koji način uvjeravanja. Pretjerano oslanjanje na emocije vodi populizmu, a političar brzo gubi vjerodostojnost ako ne zna dobro argumentirati u kriznim situacijama. Povijest pamti političare koji su imali karizmu, odnosno Aristotelov etos, ali su ti isti bili i dobri u argumentaciji i u poticanju publike na djelovanje. Vjerujemo li povijesnim svjedočanstvima, takvi su bili Periklo, Demosten i Ciceron u antici, a u posljednjih stotinu godina, otkako imamo i snimke govora političara, znamo da su takvi bili primjerice Winston Churchill, John Kennedy, ali i Margaret Thatcher i Ronald Reagan. U ocjenjivanju retoričke vještine političara ne bi trebalo na prvome mjestu gledati konkretno političko usmjerenje, nego kako je određeni političar u javnosti komunicirao sa svojim biračima, ali i sa svojim kritičarima i političkim oponentima.

Koliko je uopće ostalo danas od antičke retorike, ili je danas sve postalo populistička obmana i opsjena?

- Ja sam po prirodi optimist pa stoga želim vjerovati da je i ova populistička faza tek prolazna politička pojava. Znamo da su i u antici prepoznavali demagoge, one koji zavode narod, a povijest nas uči kako je u vremenu velike gospodarske krize tridesetih godina prošloga stoljeća cvala populistička retorika koja je uvelike pripomogla uspostavljanju fašističkih i nacističkih totalitarnih režima. Nadam se da tako velike povijesne pogreške nećemo ponoviti, nego da ćemo se populizmima, i desnima i lijevima, oduprijeti isključivo kritičkim mišljenjem koje možemo dobiti učenjem retorike. (D.J.)