Obojicu poznajem jako dugo, i Ljudmila Spasova i Vladu Uroševića, sigurno više od trideset godina. Oni su obvezni likovi moje makedonske agende. Ljudmil je nešto stariji od mene i, za razliku od moje malenkosti, bavi se temama iz područja lingvistike, uglavnom problematikom makedonskog jezika, ali i nekih drugih slavenskih jezika. I to radi vrlo dobro. Vjerojatno jedan od najboljih i najvjernijih učenika najvećeg makedonskog lingvista Blaže Koneskog.

Bio sam uvjeren da "lik i djelo" ovog nadasve dragog kolege odlično poznajem. Ali moram biti iskren i priznati da me je ovom knjigom razgovora itekako iznenadio. Naravno, ugodno. Naime, naivno sam mislio da Ljudmila književnost, taj "ponor bezizlaznosti", uopće ne zanima. Konačno, tu misao o smislu literature i sam često ponavlja. Nadasve je zanimljivo da nekako u vrijeme nastanka ove knjige (Duboki slojevi sjećanja: razgovori s Vladom Uroševićem; Spectrum, Zagreb, 2018.), a radi se o razdoblju od veljače 2012. do veljače 2013. godine, i mi smo, kao hrvatski diplomati, živjeli i djelovali u Skopju. Dom obitelji Spasov bio je i naš dom. Bili su naši odlični prijatelji i još bolji sugovornici. Relativno smo se često družili. Spasovi imaju obiteljsku kuću na Vodnom, jednom od najljepših dijelova Skopja, gdje između inih žive, manje-više, svi makedonski akademici. Njegov otac, akademik Aleksandar Spasov, koji se na više mjesta spominje u ovoj knjizi razgovora, jer su Uroševići bili relativno česti i dragi gosti u kući Spasovih, bio je jedan od najznačajnijih makedonskih književnih teoretičara i kritičara. Uz M. Đurčinova, D. Soleva, G. Todorovskog pripadao je najužem krugu, tzv. tvrdoj jezgri, makedonskih modernista. Predavao je, između ostaloga, i slovensku književnost. Naše poznanstvo bilo je i više nego površno. U vrijeme moga "šegrtovanja" na makedonskim temama i dilemama (usput, to je i naslov jedne od mojih prvih knjiga, početkom 80-ih godina prošloga stoljeća), neki drugi makedonisti bili su nam češći sugovornici od strogog profesora Saše Spasova. Jednostavno, između nas dvojice nije se pojavila ona intelektualna kemija bez koje nije moguće uspostaviti relaksirajući odnos "majstor" vs. "šegrt". Glede toga arhetipskog odnosa imao sam puno više sreće s Vladom Uroševićem (1934.). No to je već neka posvema druga i puno ljepša priča.Uglavnom, uz etablirane makedonske pisce i većinu političara koja nešto drže do sebe, dom obitelji Spasov pohodili su i svi nekadašnji predstavnici makedonske "crvene buržoazije", jer radi se o mirnoj rezidencijalnoj četvrti koju iz mnogih razloga preferiraju strani diplomati, pa je tako jedno vrijeme na Vodnom bila i rezidencija hrvatskih veleposlanika, a tu se i dandanas nalazi nekoliko veleposlanstava, Poljske, Srbije, Ukrajine, Švedske… Nadalje, tu je i rezidencija predsjednika Makedonije, američkog veleposlanika… Jednom riječju, mali raj na zemlji!No, u to vrijeme, nismo imali nikakvih saznanja da Ljudmil vodi beskrajne razgovore s Vladom Uroševićem. To su, kao što se iz knjige dade vidjeti, bili razgovori o svemu i svačemu. Pričali su njih dvojica i o obiteljskim korijenima, i o starome Skopju, i o arhitekturi, i o slikarstvu, kao i o svjetskoj i makedonskoj književnosti, posebice ruskoj i francuskoj. Ova knjiga razgovora uvelike je pohvala ideji "knjige" i svim njezinim derivacijama, pa tako i Ljudmil i Vlado spominju važnost i stripa, pa razgovori nisu mogli proći bez referiranja na glasoviti Politikin zabavnik, a tu su i objekcije na važnost i moć televizije, filma, kazališta, kao i kratke reminiscencije na pojedine izdavačke kuće, edicije, koje su bitno obilježile formativna razdoblja naših sugovornika na koje je i te kako djelovala lektira, jedan A. Gide, J. Updike, T. Mann… Naravno, tu su i neizbježne lamentacije o makedonskom slikarstvu, o makedonskim freskama i ikonama, koje su toliko fascinirale i Miroslava Krležu. U svim tim bezbrojnim razgovorima nije bilo moguće izbjeći i određene objekcije na neke od aktualnih procesa u modernoj francuskoj poeziji, pa je stoga posvema logično da se, tom prilikom, nikako nisu mogle zaobići Vladine šarmantne lamentacije/opservacije o (francuskom) nadrealizmu, tom omiljenom književno-idejnom razdoblju ovoga pjesnika i prevoditelja.Nadalje, ova knjiga razgovora upravo je kontaminirana objekcijama sugovornika na aktualnu glazbenu modu, pa tako možemo saznati što naši sugovornici misle o jazzu, o francuskim šansonama, o glazbi uopće. Naravno, ni ovi razgovori nisu mogli proći a da ne saznamo nešto i o domaćoj i stranoj politici, o historiji, o ratovima, kao i o nekim zanimljivim ljudima i još zanimljivijim događajima, prostorima, o djelotvornom utjecaju Rovinja na poimanje važnosti ideje zajednice, o turbulentnim interetničkim odnosima Makedonaca i Albanaca, ali i onih sa Srbima, Bugarima, Grcima, kao i onih "sa samima sobom" (str. 209.). Uistinu, mora se priznati da su se autori spremni suočiti s vlastitim promašenim historijskim projekcijama i da nadasve efektno poentiraju kada kažu da je krajnje vrijeme da se raščiste "neke iluzije, ne može sve biti po našem, to je nemoguće, nismo takva sila, ne možemo tražiti od susjeda da mijenja svoje viđenje povijesti, ali možemo doprinijeti da se na neke stvari gleda smirenije".Naravno, nema ni jednoga ozbiljnijeg razgovora, koji ne bi uključivao i elemente "poetike trača", pa smo zahvaljujući otvorenosti i radoznalosti naših sugovornika imali prilike saznati i nešto više i o nekim makedonskim političko-kulturnim aferama, o dosadi koju proizvodi čitanje D. Mitreva, nekada vodećeg makedonskog teoretičara književnosti, koji nije podnosio moderniste, a vrijedi i obrnuto, o neizbježnoj (auto)cenzuri i cenzorima. Tako se u ovoj knjizi razgovora može saznati tko je zabranio Edvardu Kocbeku, velikom slovenskom pjesniku, da svoje pjesme javno čita na Struškim večerima poezije, kao i o različitim reakcijama pojedinaca na pojedine pojave i ličnosti, o odnosima između pojedinih makedonskih pisaca, profesora, o političkoj atmosferi u socijalističkoj Makedoniji i Jugoslaviji, o vječnom strahu i krhkoj nadi, o polemikama J. Vidmara i političko-literarnom utjecaju M. Krleže, o tajnom čitanju nekih zabranjenih autora, kao što je to bio Miloš Crnjanski, koji je očito jedna od onih opsesivnih tema Vlade Uroševića, o odnosu partije i kulture, o beogradskom nadrealizmu, o odnosu Oskara Daviča i M. Ristića, zašto mu je bio draži Vasko Popa od Desanke Maksimović, o erotici i duhu građanstva, o kulturi druženja: "(…) a možda i zbog atmosfere koju su moji majka i otac znali napraviti, kroz našu se kuću mnogo prolazilo - prolazeći istom ulicom, svi bi profesori s tadašnjeg Filozofskog fakulteta rekli: ‘Idemo svratiti Uroševićima‘. Uvijek ih je bilo, uvijek. Svako popodne bilo je gostiju, profesora s Fakulteta. Bio je tamo neki čudan konglomerat i nacija i jezika, bilo je profesora iz Beograda i Zagreba, bilo ih je iz Ljubljane, čak je bilo nekih iz Bugarske…" (str. 71.).Nadalje, u ovoj knjizi mogu se naći i oni razgovori o onoj tzv. slaboj povijesti (vidjeti poglavlje: Priče o malim stvarima, dragim predmetima, osobnim muzejima, str. 157. - 163.), gdje se, iz prve ruke, može saznati što je sve zanimalo, mučilo onaj običan svijet u Skopju, Makedoniji s početka 20. stoljeća, što su "naši stari" jeli, što su čitali, čemu su se sve nadali, čega su se plašili…Knjiga predstavlja raritet u makedonskoj književnosti, odnosno neku vrstu makedonske replike onim svjetski poznatim razgovorima između velikog njemačkog pisca, W. Goethea i njegova sugovornika, P. Eckermanna, koji je upravo zahvaljujući tim razgovorima postao nezaobilazni dio opće kulture. I u hrvatskoj kulturi mogli bi se naći neki Goethe i neki njegov Eckermann. Konačno, a što su drugo razgovori između M. Krleže i P. Matvejevića nego razgovor hrvatskog Goethea i njegova Eckermanna. I više sam nego siguran da su, i jedan i drugi, sebe vidjeli upravo u tim ulogama, kao hrvatsku varijantu odnosa W. Goethea i P. Eckermanna!Sve u svemu, ovaj osvrt trebao bi biti početak naših iskupljenja. I više sam nego uvjeren da je prvotna intencija ovih razgovora bila i više nego skromna. No, zato je rezultat i više nego impresivan: ovi razgovori uvelike su važan narativ o tome kako se stvarala makedonska nacija, makedonski identitet, makedonska inteligencija, i u konačnici, to je i priča o "ubrzanom razvoju" makedonske literature, kroz koju se zrcale i sve društvene promjene u makedonskom društvu, sve dvojbe i nade, sve zablude i iluzije, sva očekivanja i neka razočaranja…