Osim po vrhunaravnoj igri hrvatske reprezentacije, Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji ostat će upamćeno po dva manja skandala političke naravi od kojih su jedan priredili Hrvati, naš fenomenalni branič Domagoj Vida i član stručnog stožera Ognjen Vukojević, a drugi švicarski reprezentativci kosovskog podrijetla Granit Xhaka i Xherdan Shaqiri.
 
U oba slučaja u pitanju je bilo pojedinačno isticanje državnih i domoljubnih simbola trećih zemalja, Ukrajine i Albanije, što je izazvalo kontroverze i političke trzavice te naposljetku završilo novčanim kaznama FIFA-e i jednim protjerivanjem s prvenstva. Ovakva natjecanja, kao što je poznato, obiluju svakojakim politikantskim kičem, bilo da je riječ o prizemnim navijačkim strastima ili pokušaju političara da iskoriste navijačku groznicu i domoljubni zanos za svoje pragmatične ciljeve. No, ovaj puta pojavila se dilema kako odgovoriti na izolirane slučajeve političke provokacije pojedinih športaša koje izlaze izvan okvira svog nacionalnog tora.
 
BIZANTSKI ORAO
 
Kada su dvojica Švicaraca kosovskoalbanskih korijena, Granit Xhaka i Xherdan Shaqiri, svoje pobjedničke pogotke kojima su iz daljnjeg natjecanja izbacili Srbiju proslavili pokazivanjem albanskog orla, u Srbiji je nastala masovna histerija. U tamošnjoj javnosti nije bilo gotovo nikoga tko nije sa srdžbom i gađenjem odbacivao taj čin nacionalnog ponosa koji je istodobno predstavljao i rugalicu Srbiji što je trajno izgubila Kosovo na kome su Albanci ionako velika većina. Iako je FIFA očekivano stala na stranu uvrijeđene Srbije, kažnjavajući Xhaku i Shaqirija, nije nam jasno zašto su Srbi toliko histerizirali zbog gestualne heraldike dvojice švicarskih reprezentativaca kad i sami u svome grbu imaju dvoglavog orla kojeg dva bratska naroda, Srbi i Albanci, baštine još iz vremena Bizanta.
 
A što su to lošega učinili Domagoj Vida i Ognjen Vukojević? Pokazali su, u intimi svlačionice, športsku i ljudsku solidarnost s Ukrajinom, zemljom u kojoj su ostavili traga kao igrači Dinama iz Kijiva i ostvarili brojne ljudske (a u slučaju Vide, i birtijaške) kontakte posvećujući pobjedu s Rusijom svojim prijateljima. S pragmatičnog stajališta, Vida i Vukojević učinili su neviđenu glupost pecnuvši premoćne Ruse, kojih se svi u Europi boje, tamo gdje su najosjetljiviji. U pravu su svi sljedbenici pragmatičnog svjetonazora koji su graknuli na tu dvojicu vrhunskih hrvatskih športaša. No, postoji i nešto što se naziva viteštvom, osobnom hrabrošću i plivanjem protiv struje, ali i temeljno demokratsko pravo slobode govora.
 
Ukrajina je zemlja kojoj je Zapad podlo okrenuo leđa, prepuštajući je na milost i nemilost ruske invazije i hibridnog rata upravljanog iz Moskve. Kako je uopće bilo moguće da svjetsko prvenstvo u nogometu priređuje zemlja koja vodi osvajačke ratove protiv drugih dviju članica FIFA-e (Gruzija, Ukrajina) i vojno okupira teritorij još jedne suverene zemlje (Moldova)? Ako su Vida i Vukojević neozbiljni politikanti koji neoprezno čačkaju ruskog medvjeda, kako protumačiti činjenicu da je vrhovni poglavar ruske vojske, predsjednik Vladimir Putin, usred Svjetskog prvenstva u nogometu tri ruske tenkovske pukovnije imenovao po ukrajinskim gradovima Lavovu, Žitomiru i Njižinu? Nije li time Ukrajincima priopćio što im slijedi kada bude dovršen baltički plinovod, čime će nestati i posljednji ruski gospodarski interes u Ukrajini. Nijemci jako dobro znaju što je Putinu na pameti pa spremno surađuju na tome projektu, kako bi mogli, namireni plinom, mirno dalekozorima promatrati crni dim koji bi se, ne daj Bože, uzdizao nad Ukrajinom. Zbog takve politike Angelu Merkel neki već nazivaju Frau Ribbentrop. Još su tri ruske tenkovske pukovnije ponijele imena po bjelaruskim gradovima Vicjebsku, Kobrinu i Slonimu, a jedna je nazvana po poljskom glavnom gradu Varšavi! Na ovo zveckanje oružjem zapadnjački političari i mediji odgovorili su kukavičkom šutnjom. Posrijedi je panični strah, pogotovo kada se uzme u obzir ruska tenkovska moć koja je sposobna u jednom dahu pregaziti cijelu Europu i parkirati svoje gusjenice na La Mancheu. Još kada Donald Trump povuče američke postrojbe iz Europe, što je već više puta bijesno najavljivao, takvo će „ujedinjenje“ zapadne i istočne Europe biti više nego moguće!

 

SLAVA UKRAJINI!
 
I u našim medijima pojavili su se mudrijaši koji su pozdrav „Slava Ukrajini!“ povezali s Drugim svjetskim ratom i tobožnjim ukrajinskim ustašama banderivcima, no prava je istina da je Stepan Bandera najveći dio Drugog svjetskog rata proveo u njemačkom zarobljeništvu uključujući i boravak u koncentracijskom logoru Sachenhausenu. Toliko o njegovoj kolaboraciji i utjecaju na kaos na terenu tijekom rata. Prava je istina da je pozdrav „Slava Ukrajini!“ (iliti „Živjela Ukrajina!“) zabilježen prije točno stotinu godinu u vrijeme osnutka Ukrajinske Narodne Republike, prve ukrajinske države u novijoj povijesti koju su 1921. pregazili boljševici. Sličan su poklič uzvikivali i kubanjski kozaci 1944. koji su time svjedočili svoj ukrajinski nacionalni identitet. Taj domoljubni pozdrav ušao je u uporabu i poslije 1991. nakon stjecanja neovisnosti, a izrekao ga je i Bill Clinton 1995. prilikom posjeta Kijivu kao i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko 2014. u američkom Kongresu. Nema nikakve tajne da mnogim Rusima, naročito onima bliskima moćniku iz Kremlja, i sama riječ Ukrajina zvuči kao psovka. Otuda i navika hvatanja za pištolj na sami spomen izričaja koji u svojim pjesmama prvi spominje legendarni pjesnik i otac ukrajinske nacije Taras Ševčenko (1814.-1861.), ali i ukrajinska himna „Šče ne vmerla Ukrajini, ni slava, ni volja“, napisana još davne 1863.

 

Piše: Draško CELING