Moja putovanja nisu uobičajeni, rutinski, izazov i motiv. Pojedine zemlje doživljavam na emotivnoj, činjeničnoj, spoznajnoj razini, kako bih sačuvala od zaborava ono što je najzanimljivije od biranog odredišta. Otvaram vrata u doživljaj putovanja...
Putovati Balkanom, a ne posjetiti Albaniju bilo bi neoprostivo. Većini naše populacije Shqiperia, što na albanskom jeziku znači zemlja orlova, Albanija je nepoznata. Uglavnom je znaju po burecima i bunkerima. Bunkerima koji su sagrađeni po cijeloj zemlji u vrijeme komunizma i diktatora Envera Hoxhe, koji je od 1960. do 1985. naložio gradnju 750.000 bunkera zbog paranoičnog straha od strane invazije.
Danas bunkere zamjenjuju moderni hoteli, restorani, minihosteli uz obalu. Na području čitave zemlje ostalo ih je oko 1000 očuvanih, koji podsjećaju na mračnu komunističku povijest zemlje. Izvana su poput gljive i u njih može stati jedan do dva čovjeka. No neki od njih imaju i podzemne tunele koji se protežu stotinama metara. Jedan od tih megabunkera nalazi se u neposrednoj blizini Tirane. Načinjen je od 8000 tona betona i 4000 tona čelika, a sagrađen je tako da izdrži i nuklearni udar. Simbolizira izolaciju zemlje i mračni komunistički režim.
PRIRODNE LJEPOTE
Jezera, impresivni planinski lanci i kanjoni, slikovita sela i livade s prekrasnim pašnjacima, inspirirajući su i istovremeno izazivaju strahopoštovanje. Pješačenje po proplancima zahtjevno je i spektakularno, no vrhunac je to posjeta Albaniji. Albanci obično kažu: Tko ne prođe Albaniju pješice, ne zna što su muke teške!
Do glavnog grada Tirane putovala sam busom iz Zagreba, preko Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Ova višesatna vožnja neprocjenjiva je. Jer krajolici su kao s najljepše umjetničke slike - prolazi se kroz planinske lance, pa malena sela, a onda se najednom ukaže obala Jadranskog mora, pa gudure... A potom u prekrasnom okruženju između planine Dajti s jedne strane i obalnih ravnica s druge strane smjestila se Tirana.
Šarmantna, živahna, šarena Tirana, srce Albanije, svjetionik na kraju Balkana. Prije samo 25 godina bila je više selo nego glavni grad. Danas grad izgleda drukčije od onog koji je ostavio staljinistički režim Envera Hoxhe, i to ponajviše zahvaljujući bivšem gradonačelniku, danas premijeru, albanskom političaru Ediju Rami. Inače, Edi Rama sin je poznatog kipara, tvorca brojnih kipova albanskog vođe Envera Hoxhe. Vrlo rano počeo je slikati i godinama razvijao slikarske vještine. Naposljetku, upisao je akademiju umjetnosti. Nakon završetka studija slikarstva emigrirao je u Francusku u pokušaju da napravi karijeru kao slikar. Nakon nekoliko galerijskih izložbi u Parizu vratio se u Tiranu te uključio u politički život grada. Njegovi inovativni kulturni programi, buntovan politički stil pomogli su mu da dođe do velike podrške ljudi. Tako je 2000. godine Edi Rama postao gradonačelnik Tirane i na toj funkciji održao se punih 11 godina. Poznat je po ekstravaganciji na različite načine, odišući prije svega vlastitom posebnošću, duhom i šarenim stilom odijevanja.
Nakon vrlo dugog, mračnog razdoblja tranzicije, sivila posvuda, napravio je radikalnu akciju obnavljanja stotina građevina u Tirani i neposrednoj blizini. Pozvao je brojne umjetnike, djecu i učenike da sudjeluju u vizualnom osvježavanju grada. Obnovljene su fasade sovjetskog stila gradnje, a neke su od njih i srušene. Crteži umjetnika reproducirani su na fasadama diljem Tirane. Time je skriveni dragulj, kako je zovu, doživio pravu renesansu. Ovaj postkomunistički grad pretvoren je u zanimljivu i živopisnu metropolu. Grad koji ima novi identitet i obnovljenu nadu za budućnost, poboljšanu infrastrukturu i kulturni život. Svojim aktivnostima inspirirao je i gradonačelnike drugih gradova u zemlji (Drač, Skadar...), čime je zemlja potpuno promijenila svoje lice.
FRESKE U DŽAMIJI
Smjestila sam se u malom šarmantnom hotelu, u neposrednoj blizini glavnog trga. Za 35 eura na noć može se pronaći uistinu lijep i komforan smještaj. U strogom centru Tirane nalazi se drevna povijesna arhitektura, netaknuti spomenici. Stara džamija Ethem Bey iz 18. stoljeća, koja je tijekom totalitarizma bila zatvorena, bila je pošteđena od razaranja tijekom ateističke kampanje. Ona je jedina netaknuta, služeći stranim diplomatama kao dokaz tolerancije Hoxhina režima prema religiji. Posebnost džamije su freske koje je oslikao jedan majstor iz Venecije, motivi koji se rijetko vide u islamskoj umjetnosti poput stabala, mostova i slapova. Mala je i vrlo elegantna.
U blizini džamije nalazi se i velika pravoslavna crkva, kao i katolička katedrala sv. Pavla. Malo dalje nalazi se i Nacionalni muzej koji posjeduje izvrsnu zbirku blaga od drevnog Ilirija pa sve do postkomunističkog doba. Palača kulture u staljinističkom stilu sadrži umjetničke galerije, nacionalnu knjižnicu i kazalište. Također, u blizini centra nalazi se zanimljiva građevina u obliku piramide. Ranije je to bio mauzolej Envera Hoxhe, sagrađen tri godine nakon njegove smrti. Danas je zatvoren i mjesto je susreta mještana. Kutak hladnog rata je i jedan preostali bunker smješten u središtu grada.
Zanimljiv dio grada je i takozvani zabranjeni grad, u kojem su živjeli visokopozicionirani komunistički dužnosnici. Danas je to mjesto za mlade s brojnim diskoklubovima.
VJERSKA HARMONIJA
Albanci ponosno ističu vjersku harmoniju. Zemlja je to koja ima 70 % muslimana, 20 % pravoslavaca, 10 % katolika i 180 sekti. S obzirom na vjersku strukturu, vrlo je zanimljiva činjenica da nigdje nisam vidjela osobu koja bi svojim odijevanjem isticala vjersku pripadnost. A odlazak u vjerske objekte iskaz je vjerskih sloboda.
Inače, tijekom Drugog svjetskog rata Albanija je bila sigurno utočište brojnim Židovima. Većina Albanaca smatra da je za njih najvažnije da nikada nisu bili akteri nesnošljivosti između Istoka i Zapada te da njihova kuća nema vrata.
No, danas, kada iziđete iz centra primjećuje se kontrast između siromašnih kućica i vila novopečenih bogataša. Sraz je velik. Neke vile uređene su kao srednjovjekovni dvorci s kulama, a ispred njih parkirani su skupocjeni modeli Mercedesa. Nezaposlenost je velika. Plaće nisu velike, prosječna iznosi 240 eura u državnom sektoru, dok je u privatnom sektoru nešto veća i iznosi 280 eura. Osim toga, 1500 prosjaka prisutno je u Albaniji... Osobito ozbiljan problem je krijumčarenje droge koji se stavlja pod tepih.
Bilo kako god, svim problemima unatoč, Albanci su optimisti. Kažu: "Mi smo bitku protiv paranoje dobili, moramo živjeti u sadašnjosti i uzgajati sjeme za budućnost."
I na kraju, poput svih suvremenih i modernih gradova, i Tirana je u neprekidnom pokretu. Sa svojim klubovima, kafićima i tradicionalnim restoranima vrijedna je otkrivanja i tijekom noći. Srdačnost domaćina obilježila je moj boravak u cijeloj zemlji. Albaniju se doista isplati posjetiti. Sigurna sam - doći ću ponovno... n
Piše: Ina STAŠEVIĆ
Albanci su optimisti. Kažu: "Mi smo bitku protiv paranoje dobili, moramo živjeti u sadašnjosti i uzgajati sjeme za budućnost..."
Albanci ponosno ističu vjersku harmoniju. Zemlja je to koja ima 70 % muslimana, 20 % pravoslavaca, 10 % katolika i 180 sekti.
Danas Tirana izgleda drukčije u odnosu na doba Envera Hoxhe, i to ponajviše zahvaljujući bivšem gradonačelniku, danas premijeru, Ediju Rami.
Od kamenog doba do kapitalizma
Tirana (albanski: Tiranë ili Tirana) je glavni i najveći grad Albanije. Osnovana je 1614., a glavnim gradom zemlje postaje 1920. Prema popisu stanovništvu iz 2011. imala je oko 421.286 stanovnika, dok je šire gradsko područje brojalo oko 600.000 stanovnika. Tirana se nalazi na krajnjem jugu doline rijeke Ishm, 30 km od Jadranskog mora. Industrijski je i kulturni centar Albanije. Najveće industrije su prehrambena, strojarska, tekstilna, farmaceutska i metalurška. Tiransko sveučilište osnovano je 1957. Tirana ima svoju zračnu luku, Aeroporti Nënë Tereza (Zračna luka Majke Tereze). Područje Tirane naseljeno je od starijeg kamenog doba. Car Justinijan I. Veliki je 520. godine izgradio dvorac koji se zvao Tirkan ili Theranda. Dvorac je u 18. st. obnovljen. 1510. Marin Barleti, albanski katolički svećenik i znanstvenik, u knjizi o albanskom junaku Skenderbegu navodi područje Tirane kao maleno selo. Prema prvi zapisima Osmanskog carstva iz 1431., Tirana se sastojala od 60 naseljenih područja s 2028 kuća i 7300 stanovnika. Osmanski general Sulejman Bargjini je 1614. osnovao grad s džamijom, komercijalnim centorm i hamamom. Grad se nalazio uz karavanske rute, te je njegovo značenje brzo raslo do ranog 19. stoljeća. Tijekom tog razdoblja je izgrađena džamija Et‘hem Bey. Džamija je završena 1821. 1800. u grad su stigli prvi doseljenici, takozvani ortodoksiti. Oni su bili Vlasi iz sela blizu Korçë i Pogradeca, a bili su prvi kršćani koji su stigli u grad nakon osamostaljenja. Nakon srpske odmazde u regiji Debar, tisuće mještana pobjeglo je u Tiranu. 1807. Tirana je postala središte pod-perfekture Krujë-Tirana. Nakon 1816. Tirana je pala pod kontrolu obitelji Toptani iz Krujë. Grad je postao pod-perfektura vilajeta Scutari. 1889. u školama se počeo govoriti albanski jezik. 1908. je osnovan patriotski klub Bashkimi. 28. studenog 1912. je u dogovoru s Ismailom Qemaliem podignuta nacionalna zastava. Za vrijeme Balkanskih ratova grad je privremeno okupirala srpska vojska. 1917. austro-ugarski arhitekti su napravili prve nacrte grada... (Izvor: Wikipedija)
..........