Nemali je broj tema koje Hrvatski sabor i uopće javnu scenu malo-malo pa pretvore u politički cirkus, posebice ako je riječ o preslagivanju Vlade, izglasavanju nepovjerenja ministrima, a u posljednje vrijeme najčešće je riječ o slučaju Agrokor. Kao i uvijek svašta se može čuti u pravom pravcatom ratu dezinformacijama.
Krenulo je od toga tko je pisao lex Agrokor, nazvan "velikim gospodarsko-financijskim cunamijem", do sukoba interesa, plaćanja savjetnika, zbog čega su pale ostavke prvo izvanrednog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka, a zatim i potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić. Konačno, nagodba s vjerovnicima postignuta je, no još uvijek ima onih koji tvrde da ima posla i za kriminalističku policiju, navodno zbog bogaćenja pojedinaca iz vrha vlasti. A predviđa se i propast cijeloga projekta te da problemi tek počinju, kao i da muljaju i lažu sve zainteresirane strane. Svemu se pristupa i populistički i demagoški, a riječi se pritom ne biraju.Naime, izjave čelnika Mosta Bože Petrova poput "pogodovanje Gazdi, a ne hrvatskom narodu", ili naglašavanje "udbaša u hrvatskom gospodarstvu", upravo su školski primjeri populizma i demagoške retorike na hrvatski način. A još je takvih primjera. Uglavnom mnogo riječi, malo argumenata i sadržaja, uz to retorički nezgrapno. Ipak, mora mu se priznati, kada to hoće, primjećeno je da se Petrov zna vrlo dobro komunikacijski snalaziti i kontrolirati.Teme o kojima govore zastupnici ovise o tome pripadaju li stranci na vlasti ili su u oporbi, očekivano i o programu stranke, interesima pojedinih zastupnika, ali i o njihovoj stručnoj spremi, pa tu onda bude svega. Istina, upitno je koliko je od tih govora ostalo upamćeno. Primjerice saborskih zastupnika Mire Bulja, Nikole Grmoje, Ivana Pernara, ili Gordana Marasa, da ne nabrajamo dalje.Politologinja Gordana Vilović prilično je razočarana jer su sve izdvojene, specifične riječi koje izgovaraju zastupnici, zapravo siromašne, izjavila je za Jutarnji list. Ona, kao i mnogi građani, čuje saborske govore i rasprave i smatra da se u Saboru nižu gomile riječi bez pravog sadržaja koji bi ocrtavao nekog velikog oratora. "U pravim raspravama vide se veliki državnici, a meni se čini da toga nema i da izgovorene riječi nemaju svoj pravi sadržaj", navodi Vilović.Komunikolog Matej Brečić kaže da je za uspjeh nekog govora potreban i kontekst, jer se mnogi dobri govori izgube ako nisu izrečeni u pravom trenutku. Naravno, postoje tehnike kako organizirati i sročiti dobar govor, ali on se rijetko čuje u Saboru. Češće se čuju pogreške kada se napada nekog zastupnika, no sve ovisi o dobroj argumentaciji, a ako ona nije pripremljena i odgovarajuće prezentirana, govori izgube značaj koji su mogli imati.
PERNAROVI MONOLOZI
Brečić navodi da su inače turbulentna, odnosno krizna vremena, savršen pokazatelj kriznog komuniciranja od strane političara, ali i stvaranja kompletne slike hrvatskog političkog diskursa, iako liste najboljih retoričara u posljednjih nekoliko godina ne prolaze bez nostalgije za nekim boljim vremenima, kada se u Hrvatskom saboru vodila argumentirana rasprava (koju su zamijenili Pernarovi monolozi).Andrej Plenković, pak, vrlo dobro argumentira iznesene tvrdnje pred auditorijem potkrepljujući ih podatcima ili statističkim parametrima te pritom navodi izvore, čime vlastitu retoriku čini vjerodostojnom široj publici. Na hrvatsku političku scenu 2016. uvodi promjenu komunikacijske paradigme, posebice pri usporedbi s još tada aktualnim premijerom Zoranom Milanovićem. Iako nije karakteristična za hrvatski politički diskurs, umjerena i diplomatski orijentirana retorika Andreja Plenkovića dopire do najšire javnosti zbog razumljivosti i jednostavnosti izgovorenih tvrdnji.Stručnjakinja za retoriku dr. sc. Gabrijela Kišiček sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta za dnevnik.hr. svojevremno je pak analizirala nekada žestoke rivale Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Kako je u emisiji istaknuto, Karamarko, govornički potpuno netalentiran političar, zapravo je zalutao u saborske klupe, u svijet televizijskih kamera, izjava za medije i svijet javnoga govora. Nespreman za sučeljavanja i rasprave, nevješt u polemici, komunikacijski vrlo ograničen, nije našao način da popravi svoj javni nastup, da uči, usavršava se i mijenja... Milanović, s druge je strane, opisan je kao sušta suprotnost Karamarku. Vrlo vješt u javnome govoru, nadmoćan i dominantan, ali ponesen govorničkim uspjesima (koji su najčešće rezultat slabih i nedoraslih mu protivnika), postaje arogantan i bahat.Uglavnom, lista najboljih retoričara u Hrvatskoj oduvijek je bila slabo popunjena i nategnuta, a svi koji se time bave muku muče s odgovorom na pitanje: tko je u hrvatskoj politici dobar govornik? I onda se svi s nostalgijom prisjećaju Vlade Gotovca. No, Vlade Gotovca već dugo nema, a na listi najboljih, od aktualnih političara, svoje je mjesto zaslužio premijer Plenković, stava je i dr. Kišiček:
GOVORIM DA NE ŠUTIM
Kao pristojan govornik izdvojen je i ministar financija Zdravko Marić. Kako kaže dr. Kišiček, čovjek je to koji svojim nastupima zaista odaje optimizam, vjerodostojnost i povjerenje. Jednostavan i jasan, smiren i ugodan, čini se kao sugovornik s kojima vam nije muka sjesti za pregovarački stol. Možda članovi Sindikata nisu zadovoljni rezultatima i trajanjem pregovora s ministrom financija, ali bar se čini kao političar iza čijih odluka ne stoji nesnošljivost prema sugovornicima, osobne simpatije ili antipatije, nego racionalne i argumentirane poslovne odluke koje zasigurno nisu svima po volji, ali se bar malo lakše primaju od osobe poput njega.Na listi uspješnih je i Anka Mrak Taritaš čije će se retoričke vještine tek vidjeti. Međutim, ovako preliminarno, gledajući je i slušajući, možemo vjerovati da će pokazati kako sučeljavanja, predizborna kampanja i borba u političkoj areni, može biti oštra, odlučna i žestoka, ali ipak kultivirana i civilizirana, pa čak i duhovita.Komunikolog Matej Brečić navodi da se put komunikacijskih smjernica očituje kroz nekoliko hrvatskih političara koji dolaze s “oba suprotstavljena pola hrvatske politike”: Andrej Plenković, Joško Klisović, Zdravko Marić, Blaženka Divjak, Davor Ivo Stier, Sabina Glasovac. Na temelju njihovih javnih izlaganja trebamo i moramo graditi novu komunikacijsku paradigmu hrvatske politike koja se temelji na kulturi dijaloga, zaključuje Brečić.Kad se sve zbroji, dojam je kako su kod nas retorika i politike podosta "igubljeni u prijevodu". Mnogo se, naime, govori, ali malo toga kaže. Nesuvislosti i besmislenih teza i hipoteza u javnom je govoru jako mnogo. Pritom je i mnogo zalutalih u politiku, koji o retorici nemaju pojma, jer su u saborske klupe zalutali voljom politike, a ne prema vlastitim sposobnostima, pa i onima retoričkima. U takvom kontekstu i odgovornost za izgovorenu riječ tek je u svijesti rijetkih, dok je za većinu javna riječ tek amaterski "model" tipa "pričam da ne šutim, pa kad nešto i lupim, bar mi se smjiu". Grublji zaključak bio bi - kakvo društvo takav i javni govor, kakva politika, takva i reteorika.
Damir Gregorović
Nastup o kojem se pričalo
Bio je to jedan od onih govora o kojima se priča. Izrečen je prije dva mjeseca u Hrvatskom saboru. Nezavisni zastupnik, filozof Marko Vučetić, u polupraznoj sabornici obrazlagao je zastupnicima zašto će glasati za ratifikaciju Istanbulske konvencije. “Mi smo stoljećima žene izlagali nasilju. Sad smo odlučili da ćemo izići iz te skrivenosti nasilja i da ćemo humanizirati svijet. A to možemo samo ako kažemo da smo žene nepravedno ponizili”, rekao je zastupnik Vučetić, a njegov je govor prenošen na društvenim mrežama kao primjer govora koji ljudi žele čuti.
Politologinja Gordana Vilović, kao i mnogi građani, smatra da se u Saboru nižu gomile riječi bez pravog sadržaja koji bi ocrtavao nekog velikog oratora.
Svi se s nostalgijom prisjećaju Vlade Gotovca. No, njega već dugo nema, a na listi najboljih, od aktualnih političara, svoje je mjesto zaslužio premijer Plenković.
BRANKO ZORIĆ: Obilje praznih riječi
U svome tekstu "Retorika - umijeće vođenja duše", objavljenom u časopisu Nova Akropola, autor Branko Zorić, između ostaloga, piše i kako je prvi zahtjev koji komunikolozi postavljaju za ostvarivanje kvalitetne komunikacije učenje govora kao temelja svake komunikacije i kao najvažnijeg i najuspješnijeg načina komuniciranja među ljudima.
Možete li nam to malo šire pojasniti?- Učenje govora kao temelja svake komunikacije podrazumijeva sustavnu edukaciju od najranijeg školskog uzrasta. Sadržajno, pitanje humaniteta i kvalitete života povezano je sa širinom i dubinom uključenosti u ono najbolje od kulturnog nasljeđa cijelog čovječanstva. Danas u svijetu dominiraju upravo suprotne, gotovo srednjovjekovne tendencije širenja straha i neznanja kroz poticanje egoizma i fanatizma te najnižih strasti i gomilanje banalnih informacija. Odgovornost za to snose svi kojima je stalo do dobrog, lijepog, istinitog i pravednog, a ne samo do borbe za opstanak, dominaciju i moć.Od Aristotela do danas, što se promijenilo, kad se radi o vještini javnog govora?- Danas je dominantan utjecaj sofista, stručnjaka za stvaranje privida koji dobro poznaju naše slabosti, to jest činjenicu što nama gospodare emocije, a ne um i da nas pokreće ono u što vjerujemo da je istina, bez obzira na to koliko je to daleko od stvarnosti. Upravo to razlikuje političara i državnika; prvi žudi za moći i osobnim probitkom, a drugi ima širu sliku i odgovornost koja se tiče boljitka i interesa ljudi koje on predstavlja. Poput svih nas, i političari, te rijetki među njima s državničkim instinktom, nesavršeni su i kompleksni ljudi sa stotinu mana i slabosti, ali ono što čine u zalaganju za dobro ljudi opravdava ih i daje im svrhu i povijesnu ulogu. Svaki logos ili zdravi razum ruši intelektualna taština zbog koje zanemaruju važnost suživota. Svaki iskreni patos, suosjećanje, lojalnost i požrtvovnost gubi se zbog poltronstva, oportunizma i neiskrenosti, tj. populizma. A etos, moralnost i obraz predstavljaju temelj za zdrave odnose i suživot na bilo kojem planu ljudskog uzdizanja - od animalnosti do istinskih primjera vrlina i samopoštovanja. Povijest i sadašnjost poznaju puno licemjernih političara čije se djelo zaboravlja nedugo poslije njih, i malo pravih državnika koji se spominju generacijama zbog autentičnosti, hrabrosti i ljudskosti…, a vremena su uvijek konfliktna, teška i puna iskušenja…Ako sve to konkretiziramo na hrvatsko društvo, do kojih zaključaka dolazimo? Kakva je retorika RH političara?- Hrvatska ima odličan povijesni primjer u Dubrovačkoj Republici koji pokazuje da je imati Državu mnogo više od lijepih želja i deklariranog domoljublja koje prikriva vlastite interese. S druge strane, birajući one koji mnogo obećavaju, a malo ostvaruju, ne možemo očekivati ništa bolje od ovoga i bježanje mladih ljudi, što upravo govori o nedostatku nade u budućnost. A retorika naših političara je irelevantna; više bi nas zanimala njihova iskrenost, makar i nevješta, nego obilje fraza i praznih riječi iza kojih ne stoje, iskazujući svoje neznanje i prikrivenu ravnodušnost.Kad smo kod današnje retorike, koliko je uopće ostalo od antičke retorike, ili je sve postalo populistička obmana i opsjena?- Oživljavanje interesa za retoriku u novije vrijeme samo je posljedica neobuzdanog konzumerizma, u pozadini čega su manje ili više prikrivene ili otvorene težnje stjecanja moći i materijalnog bogatstva. Zaboravlja se da retorika mora imati vertikalizirajući smjer, mora imati ključ za otvaranje vrata duše… Veliki govornici su svojom govorničkom vještinom sudbonosno utjecali na svoje sugrađane u dramatičnim ratnim okolnostima te su postali nenadmašeni kulturno-politički obrazac i našega doba. Demosten i Ciceron potvrdili su vrijednost ljudskog govora i snagu riječi braneći životom temeljne ideale slobode i pravednosti, trajnih vrijednosti koje nimalo ne gube od svoje važnosti i suvremenosti u stalnoj ljudskoj potrazi za srećom te dobrim i dostojanstvenim životom.Sokrat je živom riječju budio duše iz sna, razotkrivao prividno znanje i samoobmane i poticao na trezveno, kritičko razmišljanje, samopreispitivanje i samoupoznavanje, a što je temelj sretnog života kojem svi težimo. On svojim govorima nije nastojao zadiviti i opsjeniti. Njegova je retorika bila sredstvo za obnovu uzdrmane moralnosti u staroj Ateni, sredstvo poticanja na traženje odgovora na temeljno i akutno pitanje: Kako treba živjeti?Koliko je danas ostalo od toga, zaključak možemo i moramo donijeti sami. (D.J.)
Branko Zorić, Rijeka, Časopis Nova Akropola