Hrvatska će igrati u finalu Svjetskog prvenstva. Rečenica koja još zvuči pomalo nestvarno, ali nakon što su u još jednoj drami na ovom turniru pobijedili Englesku, naši su je reprezentativci učinili posve stvarnom.

Englezi svoju nacionalnu momčad nazivaju Tri lava koja krase njezin grb. Međutim, te večeri na Lužnjikiju ne bi im pomoglo ni šest lavova protiv hrvatskih gladijatora. Kakvu smo utakmicu samo odigrali! Naši su dečki pokazali neslomljivi duh, nevjerojatnu mentalnu snagu, mirnoću i kada im rezultat nije išao u prilog. Epska borba u kojoj su naši ljudi odigrali preko svojih granica. Takve utakmice mogu se vidjeti samo u završnicama svjetskih prvenstava.


Na kraju su presudile dvije stvari za koje smo i pretpostavljali kako će biti ključne – iskustvo i kvaliteta. To je najbolje do izražaja došlo nakon što su padali pogodci. Kada je Engleska rano povela, nismo izgubili glavu i orijentaciju. Sačuvali smo mirnoću i strpljivo gradili put do izjednačenja. U tim je trenutcima presudno bilo ne primiti drugi pogodak jer on bi uništio naše snove o finalu. I to je bilo iskustvo koje je nedostajalo Englezima nakon što smo izjednačili. Oni su tada posve izgubili glavu jer jednostavno nisu vidjeli načina kako se vratiti u ravnotežu, a onda je u tih posljednjih 20 minuta i u produžetcima došla do izražaja naša kvaliteta. Tek tada smo vidjeli koliko smo zapravo dobri, Gordi Albion je bio stjeran u mišju rupu bez ideje kako iz nje izaći. Englezi su mogli biti sretni što su se dokopali produžetaka, ali govor tijela naših reprezentativaca jasno je ukazivao kako se ovaj put neće kockati s jedanaestercima. Išli su to riješiti i riješili su u 120 minuta kad već nije došlo prije, a trebalo je. Hrvatska je u toj utakmici pokazala sve. Mudrost, znanje i mišiće. Koliko se god Englezima činilo drugačije, oni nisu iskoristili šanse u toj utakmici. To je bila hrvatska večer.


Lovren i Vida odigrali su savršenu utakmicu. Prvi je strpao Kanea u mali džep, a Vida je “slomio žbice na kotačima” brzonogog i neugodnog Sterlinga. Rakitić valjda nikada nije odigrao utakmicu u kojoj je toliko pretrčao, premda je naš “maratonac” bio Marcelo Brozović s pretrčanih 16.339 metara (najviše kod Engleza Lingard 15.786, nap. a.). Kada je još maestro Modrić do kraja pohvatao konce naše igre, bilo je jasno kako će Engleska putovati u Sankt-Peterburg u borbu za treće mjesto. Kada su se te stvari složile, onda je postalo jasno kako će u prvi plan iskočiti napadači. Perišić i Mandžukić zabili su dosad po dva pogotka, ali su svi oni bili ključni. Perišić je zabio za pobjedu protiv Islanda, a Mandžo oba u nokaut-fazi. Spasio nas je protiv Danske, a sada nam je donio pobjedu vrijednu finala. Isto kao i ponašanje ljudi koji su ulazili s klupe. Ćorluka ide u igru u punom sprintu, Badelj također. Vidi se koliko su “unutra” i kako su spremni poginuti u tih nekoliko minuta koje su dobili. To se zove momčadski duh koji ako nemate, možete zaboraviti na uspjeh. Hrvatska se triput u eliminacijskoj fazi turnira vraćala nakon vodstva suparnika. Ne, to nije sreća.
To je golema mentalna snaga. Isto vrijedi i za ona dramatična raspucavanja jedanaesteraca. Takva Hrvatska može postati svjetski prvak, oko toga više nema nikakve dvojbe.