San je postao čista java. Uoči dolaska u Rusiju negdje duboko u sebi sam vjerovao kako je ovo taj trenutak za ovu sjajnu generaciju naših igrača. U tim promišljanjima uvijek bi se javio onaj neki unutarnji glasić koji bi me podsjetio na sve katarze koje su prošli i stvarao je sumnju. Međutim, tada nisam znao kako će naša reprezentacija u ruskoj pustolovini izgledati tako homogeno, tako jedinstveno. To je jedan važan detaljčić koji im je nedostajao prije.

Sad je i ta posljednja kockica pobjedničkog mozaika sjela na svoje mjesto. Skidanje prokletstva prve eliminacijske utakmice i plasman u četvrtfinale bilo je uspjeh, ulazak u polufinale značio je veliki rezultat, a ulazak u finale značio je kako su nadmašili legendarnu ‘98. I nije gotovo. Ostalo je još to finale u kojem Modrić i društvo mogu postati besmrtni i nenadmašni u povijesti hrvatskog sporta. Osvoje li, nitko ih više neće moći nadmašiti, moći će se tek izjednačiti s njima. Danas se pitam što ću moći reći nekome ako me pita kako sam se osjećao tih srpanjskih dana 2018. bude li se ovakva čudesna priča više ikada ponovila. Iskreno, trenutačno na to uopće nemam odgovor. Pravu emociju osjetim tek kada vidim slike iz Hrvatske koja je u ekstazi. Trebat će nam svima vremena kako bismo sve „obradili“ i do kraja shvatili ovu bajku. Zapravo, ova pustolovina u Rusiji neodoljivo me podsjeća na Gorana Ivaniševića i njegovu vožnju do osvajanja Wimbledona 2001. Došao je tamo s pozivnicom i etiketom gubitnika. I on nam je kidao živce, prolazio drame na tom putu, a pobijedio je, gle čuda, Engleza (Tim Henman) također baš u polufinalu. I potom otišao do kraja. Modrić, Rakitić, Mandžukić, Ćorluka, Subašić, pa možda i Perišić u Rusiji su hvatali ne posljednji vlak, nego posljednji njegov vagon na putu za slavu. Bar kada su Svjetska prvenstva u pitanju. Za četiri godine mnogi od njih vjerojatno će biti u sportskoj mirovini. A sad su tu, u predvorju besmrtnosti spremni ponijeti tu titulu. Uvijek se sjetim one mudrosti „u sportu tko zna čekati, na kraju se raduje“. Ova se generacija načekala kroz šokantne eliminacije na velikim natjecanjima, igranja pred praznim tribinama i razna omalovažavanja. Sve su stoički izdržali i danas nam donose nevjerojatne količine sreće. I ne osvrću se na kaldrmu koju su prolazili na putu do slave. To ih je samo ojačalo. Dosad su bili grupa nabijena talentom, a u Rusiji su postali ratnici kojima poraz nikada nije prihvatljiva opcija. Ostalo je to finale, bez obzira na to kako završilo, pred njima treba ostati u stavu mirno odajući im dužno priznanje za ovih nevjerojatnih mjesec dana u Rusiji. Podsjetili su nas kako su čuda u sportu moguća. Zapravo, ako ću u sve uključiti i lokalpatriotsku razinu, ovo je godina svakakvih čuda. Hrvatska ima priliku postati prvak svijeta, NK Osijek samo što nije počeo graditi novi stadion (sinoć su započeli novi europski hod, nap. a), a nakon ovog doista vjerujem kako će naši bijelo-plavi postati prvaci Hrvatske. Možda vam je paralela čudna, ali to bi u našim domaćim okolnostima bilo vrlo sličan pothvat.

I samo se nadam kako nakon Rusije neće vrijediti ona zlobna narodna poslovica „svakog čuda za tri dana dosta“. Ovo čudo stvoreno u Rusiji mora se pamtiti sljedećih sto godina ili bar do nove ovakve prilike. Ako će ona ikada doći…