Na OLJK-u je izvedena plesna predstava "Traveloque" koju su izveli plesni umjetnici iz tranzicijsko-fikcijskog kazališta TRAFIK.

TRAFIK pomiče granice između fizičkog kazališta, suvremenog plesa, mime, vizualnog kazališta i kazališta na specifičnoj lokaciji. Jedan od osnivača riječke nezavisne kazališne produkcije TRAFIK je i koreograf predstave "Traveloque" Žak Valenta. Uz Žaka Valentu, koautori i izvođači su Iva Nerina Sibila, Eleonora Vrdoljak i Toni Flego. Za glazbu su bili zaduženi Dušan Maksimovski i Dario Domitrović iz Sound production company EMBRIO, dizajn svjetla je radio Miljenko Bengaz, a scenografiju prof. Lara Badurina.
Četvero plesača, različite plesne edukacije i nasljeđa, osobnog izričaja i istraživačkih metoda, istražuju međusobni suodnos koji je postavljen dvostruko dualno: kao mlađi i stariji plesni par te kao ženski i muški par. Predstava počinje u tišini, soloizvedbom starije plesačice, a glazba se pojavljuje tek pred kraj sola druge plesačice, nakon čega se glazba dinamički i ritmički pojačava te se polako svi plesači pridružuju izvedbi. Predstava se u početku doima poput nepovezane serije improvizacijskih plesnih etida u kojima se svaki plesač na sceni ponaša neovisno od ostalih, međutim, vrlo uskoro uočavaju se elementi kohezije među plesačima koji kao da komuniciraju putem zamrznutih pozicija kojima prekidaju izvedbu. Izbor kostima naglašava različitost parova: mlađi par odjeven je jednobojno, plesač u crveno, a plesačica u zeleno, dok stariji par ne izgleda kostimirano, plesačica je odjevena u neutralne boje, a plesač u hlače i majicu. Neočekivano, prva otvorena komunikacija među plesačima je ona između dvije plesačice i potom između plesača.
Tijekom cijele predstave rijetko se događa da u komunikaciji sudjeluju više od dva plesača. Usporedo s agitiranjem glazbe, agitiraju i pokreti plesača, da bi nakon vrhunca uslijedila potpuna promjena izraza, pri čemu plesači iznenada posežu za scenografijom smještenom u dnu scene i iznose ju u prvi plan te ju počinju mahnito koristiti. Rekviziti su svakodnevni predmeti koji se čine nasumično izabrani, osim što su svi upadljivo iste, bijele boje: bijele ambalaže za mlijeko, bijele kacige, bijeli papirnati ručnici, bijelo sušilo za kosu…
U tom drugom dijelu dolazi i do verbalne komunikacije među plesačima koji međusobno komentiraju i planiraju pokušaje zajedničkog plesa, čime predstava završava, ostavljajući plesače podijeljene na mlađi i stariji plesni par. Predstava je uspjela tijekom cijele izvedbe zadržati pozornost dvadesetak gledatelja koji su joj nazočili usprkos nogometnoj utakmici te izmamiti dugotrajni pljesak. Cjelokupni dojam predstave bio je rađanje reda iz kaosa, i kohezije iz heterogenosti, ostavljajući tu simboličnu scenu nedovršenosti i pokušaja zajedništva za sam kraj. A.Popović