TvObzor
LET‘S EAT GRANDMA OBJAVILE DRUGI ALBUM "I‘M ALL EARS"

Hrabra, luda, inovativna i povremeno čudnovata ploča
Objavljeno 13. srpnja, 2018.

Jedne kasne lipanjske večeri, negdje pred samu zoru, dok su se na zvučnicima upravo izmjenjivali "Love Spreads" Stone Rosesa i "Sabotage" Beastie Boysa, a mi plesali kao da nam je osamnaest, shvatio sam kako se InMusic polako ali sigurno, pretvara u festival za "starije". Termin "starije" slobodno možete protumačiti kako vas volja, jer ovisi isključivo o vama samima, odnosno koliko se mladima osjećate. Možda je to bilo zbog ovogodišnjeg line-upa, ili zbog činjenice kako su im cijene bile previsoke, no o svemu tome mogli ste čitati u brojnim izvještajima ljudi koji su dobili ovogodišnje akreditacije za festival na Jarunu, a nama koji smo ove godine išli samo kao posjetitelji, shvatili smo kako je već jučer bilo idealno vrijeme za početi štedjeti za sljedeće izdanje.


Unatoč svemu, moja jedina zamjerka već drugu godinu zaredom jest nedostatak tzv. malih stranih bendova koji bi idealno popunili raspored one skrivene pozornice, koja svoju svrhu ispunjava jedino u vrijeme kada završe koncerti glavnih zvijezda, pa se cijeli festival pokušava nagurati u taj mali šator. Ako bi se mene pitalo, taj mali šator bio bi kaleidoskopski izbor mladost iz cijelog svijeta, ne samo talentiranih glazbenika iz Hrvatske, koje tijekom godine ionako imamo prilike vidjeti i po nekoliko puta na nastupima u Zagrebu. Na njemu bi od ranih popodnevnih sati svirali primjerice Reykjavíkurdætur (koje su i nastupile ove godine), Klimt 1918, Boy Azooga, Tropical Fuck Storm, ili Let‘s Eat Grandma.

Maestralan debi

Možda ne bi imao atmosferu kakvu ima glavna pozornica festivala tijekom religijskog susreta s australskim propovjednikom, ali to i jest bit festivala, glazbena raznolikost i mogućnost odabira, jer siguran sam kako nisu svi bili oduševljeni Paul Banksovim pokušajima hvatanja ritam sekcije, ili pak David Byrneovom kazališnom predstavom. Meni osobno najdraže uspomene s brojnih glazbenih festivala jesu koncerti u nekim malim šatorima, poput Buck 65, Miss Kitten, Kelis, Elbowa, Evil Ninea, ili Phoenixa. Rosa Walton i Jenny Hollingworth iz Let‘s Eat Grandma, trenutačno su na turneji, a nama najbliže su u studenome, u Milanu, gdje će nastupiti kao predgrupa CHVRCHES. Gotovo sam siguran kako ih neću vidjeti ni na ovoj turneji, jer teško ću nekoga od "starije" ekipe nagovoriti da krenemo put Italije poslušati eksperimentalni future pop-dvojac koji svojim drugim albumom "I‘m All Ears" (Transgressive) pokazuju kako su glazbeno sazrele i spremne za zaista velike stvari u budućnosti.
Njih dvije - već prije spomenute Jenny i Rosa - dolaze iz Norwicha i danas imaju 19 godina, a zajedno glazbu stvaraju već punih šest. Duo je svoj prvi nastup uživo imao 2014. godine na festivalu Sound & Vision, u rodnom im Norwichu. Nastup je oduševio kolegu glazbenika Kirana Leonarda koji je ubrzo postao menadžer i osigurao im ugovor s Transgressiveom.
Prije dvije godine objavile su maestralan debi "I, Gemini" kojega smo mi u konačnici stavili na popis naših najboljih albuma 2016. godine te svim mrzovoljnicima željnih novih, drugačijih zvukova u modernoj glazbi, dokazali kako "klinci ipak ima imaju šanse", jer tako bezgrešnu kolekciju zastrašujućih pjesama, istovremeno originalnih i neuhvatljivih, nismo imali prilike poslušati od "King Night" Salema, ili pak Leilinog "Like Weather". Njihova kolekcija pjesama na prvijencu imala je šarm (ne)kontroliranog ludila jedne Björk, uzvišenog patosa Kate Bush, ili pak vještu i (ne)nametljivu originalnost Fever Raya. Dvije godine kasnije pred nama je novi album "I‘m All Ears", koji donosi mnoštvo novosti u njihovom zvuku i produkciji, za koju su na ovom izdanju bili zaduženi David Wrench, Faris Badwan iz The Horrorsa i SOPHIE.
Pretvorio sam se u uši

Album otvara instrumental koji kao da pristigao sa Depeche Modeovog epohalnog "Black Celebration" albuma kojega je odlučio remiksirati DJ Shadow iz vremena dok smo ga zvali "kralj lopova", a zvuči kao spoj najboljih ideja M83 koji naoružan sintesajzerima stvara techno glazbu uz koju sigurno nećete željeti plesati. A onda iz totalnog drugog svemira sleti "Hot Pink" koja isprva zvuči kao zagubljeni sempl Franka Oceana, da bi se nakon toga pretvorila u vrckavu ludoriju koja svojim stihovima "‘Cause I don‘t know what to say with you/Fill my head with shame/‘Cause you need someone to blame/I‘m just an object of disdain to you/I‘m only seventeen/I don‘t know what you mean", daje njihovo osobno viđenje zabluda oko muškosti i feminizma. Najavni singl, a koji se pojavio još u siječnju, možda jest bila njihova najzaraznija pop-pjesma u karijeri, koju bi mogla potpisati recimo i Charlie XCX, samo kada bi imala ovoliko odvažnosti kao njih dvije, no nikako ne oslikava atmosferu cijelog izdanja koje jest korak bliže mainstreamu, no još uvijek dovoljno hrabar da ga možete voljeti zbog njegovog avanturizma koje nude u svojoj glazbi. Titulu najpop stvari na albumu preuzela je već sljedeća "It‘s Not Just Me" besramna posveta Lorde i njenom sjajnom prošlogodišnjem izdanju "Melodrama" i možda je najslabija pjesma u njihovoj dosadašnjoj karijeri, no kriviti ih što znaju složiti zaraznu pop-pjesmu bilo bi pogrešno na toliko različitih razina. Nakon nje stvari vrlo brzo odlaze u smjeru sanjivog trancea 80-ih, jer "Falling Into Me" sa svojih nekoliko različitih zavoja na kojima možete susresti diskoglazbu u njenim najmračnijim izdanjima, poput recimo soundtrackova Cliffa Martineza koji se bez imalo straha usuđuje obraditi najbolje pjesme Kate Bush. "Snakes & Ladders" svojom gotovo nečujnom gitarom koja se probija kroz cijeli orkestar novih ideja podsjeća me na prvi album Portisheada, no opet djevojke su je učinile originalno svojom nakon koje slijedi jednominutna "One Missed Call", ispunjena nervoznim pizzicatom gudača.
Samo nekoliko koraka do kraja albuma u goste nam dolazi "I Will Be Waiting" koja za sunčanih dana zvuči kao nekakva moderna verzija Shakespeare‘s Sister, no dok se tamni oblaci navlače nad moj grad podjećaju me na Gang Gang Dance, dok se kraj pjesme može pohvaliti posvetom ranim 90-ima. Još jedna pauza u obliku orguljaške horor uspavanke zove se "The Cat’s Pyjamas" prije nego krene prva od dvije najbolje, ali ujedno i najduže pjesme na albumu.
Tinejdžerski bijes se isplatio


Njeno ime je "Cool & Collected" i krasi ju Low gitara polako se gradeći prema njenom progress rock-vrhuncu koji traje gotovoo cijelu jednu normalnu pop-pjesmu, da bi se pred sam kraj opet vratila s tom, možda ipak Davida Sylviana gitarom i klavirom koji prelazi u kišnu posvetu jednoj "Avi", suptilnoj baladi, svojevrsnoj zamjeni Rihanninoj "Stay" u paralelenom svemiru u kojemu se sluša samo lijepa i pametna glazba. Na koncu ponosno poput monolita stoji 11-minutna "Donnie Darko" čiji je početak snen, gotovo iritantno blagi synth-pop, da bi se s protekom vremena preko monotonog arpeggia i sanjivog diska 80-ih, dok me Rosa i Jenny svojim melakoličnim glasovima gotovo pa hipnotiziraju, pretvorila u psihodelično rock-čudovište, koja podiže dlake na rukama - a zapravo je zvuk katarze i tinejdžerskog bijesa. Ili kako bi to nekoć rekao Cobain "Teenage angst has paid off well".

Neočekivano drugačiji, odvažno svoj, neuhvatljiv za glavu i rep, čudnovat u svojim ponekad bizarno hrabrim idejama, iako će brat Sono reći i uvelike lošiji album od prvijenca, "I‘m All Ears" je sve što od nove generacije glazbenika i očekujemo. Hrabra, luda, inovativna i povremeno uistinu genijalna ploča. Stoga, ako se jedne godine odlučite krenuti put InMusica na tu već spomenutu skrivenu pozornicu, i ako organizatori odluče promijeniti politiku oko dovođenja mladih stranih bendova, pa pozovu Let‘s Eat Grandma, vidimo se u prvim redovima.


Nikola KUČAR

Možda ste propustili...

POČASNO SRCE SARAJEVA NURIJU BILGEU CEYLANU

Turski redatelj originalnog kinematografskog stila

IZGUBLJENI  - BEZVREMENSKI TELEVIZIJSKI FENOMEN NA PICKBOXU

Misteriji koji su dovodili fanove do ludila

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana