Vratio, vratio, u Moskvu se vratio! Neće mi, vjerujem, Kohorta zamjeriti što sam malo preradio stihove njezine pjesme koji su bili posvećeni povratku NK-a Osijek na europsku scenu. Baš su mi se činili primjerenima.

Kada sam prije šest dana odlazio iz Moskve u Soči, rekao sam - idem kako bih se vratio. I evo me natrag. Hrvatska je u polufinalu SP-a pa sada imam novu želju. Došao sam u Moskvu kako bih u njoj ostao! To bi značilo kako će Hrvatska igrati finale "Prvenstva mira". I neka u ovom slučaju zaživi ona poslovica - pazi što želiš, moglo bi se ostvariti. Soči sam napustio bez suza. Nikada nisam bio "morski čovjek", a kombinacija čimbenika koja je tamo vladala definitivno mi nije sjela. Naravno, osim ishoda utakmice protiv Rusije. Ostalo uglavnom "prrrrr". Najviše zbog klime. Užasna vlaga u zraku varirala je na granici nepodnošljivosti koju je pak prešla kvaliteta mog hotelskog kreveta (sam hotel bio je posve uredu, nap. a.). Užasan madrac, velika vlaga i 23-24 stupnja tijekom noći, valjda je jasno što to znači - kroničnu neispavanost. I zato mi je povratak u Moskvu sjeo "kao budali šamar". No, posljednjeg dana boravka u Sočiju počele su se događati nevjerojatne stvari. Svi su odjednom progovorili - engleski. Hm, ili možda moj ruski više ne zvuči kao engleski. Do zračne luke vozio me taksist koji savršeno govori engleski. Obišao je, kaže, 21 svjetsku državu, bio je i u SAD-u, pa onda i nije čudno što dobro govori. Konačno sam se s nekim napričao. Međutim, progovorile su i konobarice u hotelu. To mi je valjda bilo za "sretan put". Tijekom leta do Moskve razmišljao sam o tome kakav će stvarni utjecaj imati onaj nesretni videouradak Vukojevića i Vide u kojemu veličaju Ukrajinu. Dio ruske javnosti dobro se naljutio, ali to će proći. U jednom trenutku pojavio mi se osmijeh na licu jer mi je palo na pamet kako me zbog toga, kao dosad, možda više neće napadati ruske gospođe u godinama. Osmijeh je kratko trajao jer sam brzo shvatio kako će se do te vrste ženske populacije takve vijesti teško probiti. No, ohrabrilo me što prilikom prvog boravka u Moskvi nisam imao takvih iskustava. I stvarno bi bilo sjajno kada bih ovdje ostao. Naime, ako bi Hrvatska izgubila polufinale, to bi značilo još jednu selidbu. Vratili bismo se na "početni položaj" u St. Peterburg gdje se igra utakmica za treće mjesto. Uh, neću o tome ni razmišljati.

Prije svega s rezultatskog aspekta, jer kada čitam i čujem o toj silnoj bahatosti Engleza uoči sutrašnje utakmice na Lužnjikiju, mašatam o tome kako ih razbijamo "k‘o beba zvečku". Vidim njihove spuštene nosove. Uh, to bi bilo slatko. Drugi razlog zašto se ne bih opet selio osobne je prirode i sastoji se od dva dijela. Prvi jest taj što mi je stvarno dosadilo stalno za sobom vucarati koferčinu od 20 i nešto kilograma, a drugi dio tog razloga jest taj što mi se iz Moskve puno lakše vratiti kući izravnim putem. No, do povratka imamo još puno posla ovdje. I reprezentacija, a samim time i ja.