Sport
RUSKI RULET

Gdje si ti bio 2018.?
Objavljeno 9. srpnja, 2018.

Hrvatska će opet igrati u polufinalu svjetskog prvenstva. U ovom trenutku stvarno ne znam što bih dodao i trebam li uopće nešto dodati tomu. Reći ću tek kako se sad na sportskom planu više nećemo pitati samo „gdje si bio i što si radio ‘98." nego i 2018.

Ova darovita generacija igrača konačno je uspjela dosegnuti ono što su joj predviđali – dostići Vatrene iz ‘98. Međutim, ostao im je još jedan korak do ultimativne besmrtnosti. Ako žele prestići nezaboravno društvo iz Francuske, morat će ući u finale. Iskreno, teško mi je procijeniti je li biti ovdje svjedokom novog ispisivanja povijesti hrvatskog nogometa blagoslov ili prokletstvo. Znate onaj ljudski osjećaj da vam uvijek nešto nedostaje. Mi ovdje lišeni smo velikih slavlja i ekstaze koji se događaju po hrvatskim gradovima i naseljima. Nedostaje mi to. Možemo sve to gledati, ali volio bih to i dodirnuti. S druge strane, svi ti ljudi koji slave po Hrvatskoj dali bi sve što imaju samo da mogu biti u Rusiji i uživo dati podršku Modriću i društvu. Ovo je strašan rezultat. Jedno su bila mala, srednja ili velika očekivanja uoči početka Prvenstva, a nešto posve drugo je ostvarivati ih korak po korak. Uoči odlaska u Rusiju više sam želio nego vjerovao da naša reprezentacija može stići ovako daleko. Znao sam kako kvaliteta nije sporna, ali kvragu i kvaliteta. Na ovakvim turnirima uvijek odlučuje milijun sitnica. Hrvatska je to u posljednja dva desetljeća naučila na najteži način. Često je bila tako blizu slave, a vječno je završavala spuštena nosa. E, pa tome je konačno došao kraj. Pobijediti Ruse u njihovu dvorištu posebno je ostvarenje. Povijest nam to jako dobro objašnjava. Oni su narod koji ne pati od kompleksa, narod koji nikada i nikome neće priznati da je bolji ili jači. Koliko su čvrsti, doživio sam nakon utakmice. Nije bilo očaja kod njih kao što bi bilo kod nas da smo ispali. Tek ponos. Silni ponos jer su pali u velikoj borbi. No ovaj put su udarili na veće junake. Hrvatska je u Rusiji spremna boriti se doslovce do posljednje kapi krvi. Iscrpljujuće je to, ali čovjeka ispunjava velikim zadovoljstvom. Sad se sjetim onih Rakitićevih riječi s početka turnira „ako osvojimo, onda se svi možemo povući“. Tada je to zvučalo kao sladunjava alegorija, a danas... Još uvijek mi se čini kako sanjam otvorenih očiju i zapravo volio bih sada podijeliti iskustva sa svojim mentorom Dragom Keržeom jer on je na licu mjesta svjedočio čudesnoj ‘98. Nije lako opisati sve te emocije, ali zanimljivo je što uopće nisam euforičan. Kao da mi neki unutarnji glas kaže: Čekaj malo, posao još nije završen. Ta mirnoća jedna je od stvari koje me fasciniraju kod naših igrača. Ni nakon Rusije nisam kod njih osjetio baš ni trunku euforije. Ispada kao da je Hrvatska napravila nešto sasvim normalno. A nije. Učinila je čudesnu stvar. Nešto zbog čega će se cijela nacija neko vrijeme buditi i hodati s osmijehom. I to je najviše što su nam izbornik i reprezentativci mogli već sada pružiti.
Dalibor "Džugašvili" KELER