Tko želi sačuvati živce i zdravo srce ne treba gledati utakmice hrvatske nogometne reprezentacije! Šokantne završnice, preokreti, produžeci, raspucavanje penala je ono na što su nam Vatreni priuštili u posljednja dva ogleda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Dansku smo na krilima sjajnog Danijela Subašića dobili u toj lutriji penala, a na taj način smo srušili i domaćina Rusiju i ušli u polufinale World Cupa.

Hrvatska slavi, Hrvatska je u ekstazi, naši nogometaši možda ne igraju baš onako kako bi četiri i više milijuna "hrvatskih izbornika" željelo, ali nam i u takvom izdanju stalno ulijevaju ogromnu dozu sreće i veselja. Naša ruska bajka se nastavlja, a ako Modrić, Rakitić i društvo odigraju još jednu-dvije ovakve utakmice, možda će biti i mrtvih. Doista je teško preživjeti ovakve utakmice, nije lako gotovo tri sata drhtati i strepjeti, doživljavati predinfarktna stanja, gledaati taj težak, ali na kraju lijep put prema završnici SP-a.

Šokovi

Bila je to subotnja večer kada je cijela država disala i živjela za Vatrene, za pobjedu hrvatske nogometne reprezentacije i plasman u polufinale Svjetskog prvenstva. I dok je narod navijao, drhtao i nadao se pobjedi, hrvatski nogometaši ove subote nisu bili u svom najboljem izdanju u Sočiju, ali naš san o poluzavršnici se ipak nije raspao u ruskom odmorištu na Crnom moru i Hrvatska ide dalje, ide u Moskvu. Ovih dana mnogo stvari podsjeća na onu veličanstvenu nogometnu 1998., Lijepa Naša od Istoka do Juga, od Iloka do Dubrovnika, kao jedno srce i jedna duša živi za naše nogometaše koji su i protiv domaćina, protiv punih tribina i cijele Rusije pokazali da imaju karakter, da imaju srce i da ih ništa ne može zaustaviti.

U nogometnoj euforiji i ludilu je i Osijek, kao i okolna mjesta. Od ranog subotnje jutra slavonsku mteropolu e tresla nogometna groznica, iz kafića, ali i kuća i stanova, trgovina i ureda, treštale su domoljubne i navijačke pjesme, podizala se atmosfera i grad je s nestrepljenjem čekao 20 sati da napokon počne utakmica Hrvatska - Rusija. Grad je bio obojan u crveno - bijelo, kockaste majce i dresove odjenula su djeca, ali i mladići i djevojke, gospođe u najboljim godinama, kao i starija generacija. I staro i mlado bilo je uz hrvatske nogometaše, pa čak i oni koji ne prate nogomet, znali su da se u sobotnje večer događa nešto posebno. I navijali. Oko 19 sati osječkim ulicama su zastrubile automobilske sirene, svi putevi su vodili u najveću gradsku navijačku fan zonu - Tvrđu. Navijači su na taj način najavili da uskoro kreće utakmica... No, nije se navijalo samo u staroj gradskoj jezgri, u nogometmopm transu je bio i Višnjevac, Gornji i Donji grad, Jug 2, Bosutsko, Zeleno polje... Ma apolutno svaki kutak grada, ali i okolnih mjesta. A onda u 20 sati ulice su opustijele, svi su se preselili pred male, ali i velike ekrane. Od početka je bilo jasno da to nije ona Hrvatska iz susreta protiv Argentine, više Hrvatska protiv Danaca, a onda u 31. minuti Osijek je zanijemio. Muk, tišina i nevjerica. Čerišev je pogodio Subašićevu mrežu i donio Rusiji 1:0. No, Andrej Kramarić je vratio nadu i izazvao prvi val veselja. U nastavku opet drama, teško se preživjela ona Perišićeva stativa, pa proslava "lude" Vidine glave, a onda u 115. minuti opet muk i tuga, a naciju je u očaj bacio Fernandes. No, ni to nije bio kraj igre živaca.

Rakete u čast Rakete

Ponovno je odluka o pobjedniku pala u trileru penala. Hrvatska je strahovala, junak Subašić je bio ozljeđen, načet, ali i takav Suba je fantastičan. Čovjeka ni ozljeda ne može zaustaviti, ponovno je obranio Hrvatsku i opet se prometnuo u jednog od naših heroja. A kada je Rakitić u 22.52 minute pogodio naš zadnji jedanaesterac, Osijek je eksplodirao, nebo se zasjalo, vatromet, baklje, rakete, automobilske sirine, pobjednički karusel... Luda osječka večer se petvorila u jutarnje slavlje, nogomet je vratio euforiju u grad, 20 godina smo čekali tu eksploziju slavlja, veselja i sreće i napokon dočekali. A sad pripreme za srijedu i polufinalni ogled s Engleskom...

Ivana Liović