Narcisa VEKIĆ

Dugoočekivana - i više godina odgađana - praizvedba rock-melodrame "Osječki long, long play" se konačno dogodila, a publika je bila vrlo podijeljena u reakcijama. Na prvu službenu kritiku bilo je podosta burnih reakcija na tiskovnoj konferenciji u matičnom HNK-u, kojom je najavljena premijera u nedjelju, 8. srpnja, u 20 sati. Autor komada Branko je Kostelnik, redatelj Saša Anočić, a u podjeli je gotovo čitav ansambl, uz dosta pojačanja.

Znam da nije lako vama iznutra davati sud, a nije ni profesionalno. Od vas troje tih godina gotovo nitko nije bio ni rođen. Što vama te godine o kojima komad govori uopće znače kao i komad sam?
DOMAGOJ: Ja sam izgleda imao sreću što sam naletio na isključivo pozitivne komentare... Ono što sam čuo kao prigovor okolnosti su igranja (utakmica i hladnoća). Iznimno mi je drago da imamo opet jednu osječku atmosferu na daskama (poput "Prolaznika" i "Unterstadta"). Što se iskustava tog vremena tiče, stava sam da nije bitno jesam li to proživio, ključno je prepoznati u tekstu upisana iskustva i onda stvoriti neku novu istinu. Kazalište nije prostor dokumentiranja vremena, ono je prostor stvaranja vremena. Smatram da smo stvorili priču o vremenu u kojemu se vjerovalo i nadalo te da će sve biti "supika", a padnu "teške kiše". Ovo je priča o atmosferi grada, koji nastaje, nestaje, ostaje i ne prestaje biti svoj... A grad čine ljudi, kojih se Brca (Ivan Ćaćić) prisjeća slušajući longplejku.
ANTONIJA: Komad predstavlja priču jedne generacije, a mene se to tiče jer smatram da svaki naraštaj nosi nekakvo buntovništvo i inat koji samim tim otkriva snagu i entuzijazam mladih ljudi, a to je svim naraštajima zajedničko. Onaj plamen koji su ti mladi ljudi tada nosili u sebi i danas nosimo svi mi koji vjerujemo u svoje snove i ideale. To je priča u kojoj se mnogi mladi sanjari i idealisti mogu pronaći....priča o ljudima koji su se borili za bolju budućnost u svom rodnom Osijeku.
MATIJA: Predstava je to koju smo zdušno i s mnogo požrtvovnosti radili, kako ja, tako i svaki pojedinac koji je sudjelovao, bilo s malim ili velikim zadatkom. Glumcu nije potrebno imati određeno životno iskustvo koje glumi, jer kada bi morao svaku ulogu koju mora prikazati na sceni odglumiti iz vlastitoga iskustva, bojim se da bi bilo premalo uloga koje bi isti mogao odigrati. Budući da nisam živio u godinama koje ovo djelo obrađuje (kulturno-političkom miljeu toga doba), ne mogu, niti želim suditi o osobnim afinititetima, preferencijama ljudi koji su tada hodali zemljom. Na sreću ili na žalost, tekovine i mentalitet toga doba svakako se mogu osjetiti još uvijek u trenutačnoj Hrvatskoj svakodnevnici. Ja kao glumac jedino mogu dati sve od sebe da se na što uvjerljiviji način približim ulozi koju igram te dobu i vremenu u kojem to lice koje glumim djeluje.

Kritika - između ostaloga - predstavu svodi na trosatni videospot, dakle bez svih onih dimenzija koje čine dobru dramsku predstavu. Jeste osjetili da nešto nedostaje?
DOMAGOJ: Pročitao sam kritiku i moram priznati da sam u blagom šoku. Zaista smo imali divno iskustvo stvaranja predstave i manje-više smo svi gledali sve ostale, kada ne bismo bili na sceni. Publika nas je nagradila divnim aplauzom, a nakon predstave su mi desetak kolega komentirali predstavu baš na emotivnoj razini - da ih je "izvozala od suza do smijeha". Tako da se ne slažem baš s tim da nešto "nedostaje". Ova predstava je takvog tipa da "psihologiziranje" nije potrebno. Iako su one komornije scene meni bile vrlo emotive, kada sam ih gledao na probama (Mara i Brca, Jana i Brca, primjerice). Meni će jedino nedostajati ovaj proces - potpuna suradnja ansambla, autorske ekipe, Uprave i Propagande, u ime projekta. O radu sa Sašom mogu reći samo pozitivne stvari. Vodio je predstavu pa i likove iz nas, stvarao da priča zrači čistim osječkim šarmom. O glazbi je vrlo promišljeno išao (gdje je i veliku ulogu imao i mladi student Lino Brozić, a i cijeli bend), kao i kvaliteti pokreta. Meni se sviđaju Saletove dumine. Ovo nam je treća stepenica u prijateljevanju (igrali smo u koprodukciji Akademije za umjetnost i kulturu i Srpskog narodnog pozorišta (Novi Sad), na akademiji sam mu bio suradnik i sada mi je bio redatelj) pa smatram da je ovo početak jednoga divnoga prijateljstva.
ANTONIJA: Što se tiče kritike, uvijek mi je drago pročitati konstruktivnu kritiku i vidjeti gdje još mogu poboljšati svoj rad. Mnoge su mi dosadašnje kritike pomogle u tom. Rad na ovoj predstavi mi je dragocjeno iskustvo na kojemu sam zahvalna. Radila sam sa Sašom Anočićem, kojeg smatram vrsnim znalcem svih kazališnih područja, a to znanje je kreativno uključio i u ovu našu predstavu. Svi smo zajedno u tom sudjelovali, radili, dijelili i dobre i loše trenutke, istraživali, griješili, pa popravljali.... a to je ono što svaki kreativni i stvaralački proces nosi sa sobom. Bila sam dio nečega svježeg, novoga i to mi je iznimno drago i bila mi je čast. Ovo je praizvedba jedne do sada neispričane priče, a kada se stvara nešto novo, uvijek postoje izazovi, zamke i određene poteškoće s kojima se treba uhvatiti u koštac. Tako da, ukoliko nešto i nedostaje, predstava je proizvod našega rada i uvijek se, tijekom daljnjih izvedbi, može razvijati.
MATIJA: Mišljenja sam da je ovo dobra dramska predstava, neizmjerno mi je drago da je Hrvatska pobijedila Dansku, uz zvukove long, long playa.

Je li bilo teško ti se uklopiti, uživjeti pa samim tim i prenijeti publici emociju?
DOMAGOJ: Hvala, ali ipak imam malo "patine" po pitanju godina. Na koju sam ipak ponosan, jer sam upoznat s poviješću grada i iskustvima aktera toga doba. Također, moj otac mi je pričao o svemu tom, što je uvelike umanjilo nepoznanice u ranijem životnom ritmu ovoga grada. Publika je bila divna i kada smo dobili reakcije, unatoč okolnim zvukovima auta i pirotehnike te niske temperature, elan je samo rastao. To je slika Osijeka - nema labavo! Zaista, hvala svima!
ANTONIJA: Imam 32 godine i istina je da sam u vrijeme radnje ove predstave bila tek dijete. Međutim smatram da postoji određeni lajt motiv kod svih mladih ljudi, a to je taj bunt i prkos kojim mijenjaju svijet. To sam nekako intuitivno prepoznala kao nešto meni poznato, bez obzira što nisam tada bila mlada rokerica.Ova mi je uloga predstavljala svojevrsni izazov zbog toga što je u nekim stvarima posve drukčija od mene. Primjerice u tome što u mnogim trenucima skriva svoje osjećaje i djeluje dosta introvertirano, a ja privatno činim sasvim suprotno od toga. Ali ono u čemu sam se pronašla je buntovništvo koje najčešće izlazi u songovima, a koje sam jedva dočekala izraziti na sceni. Smatram da će publika, koja je to živjela punim plućima, znati prepoznati taj mladenački žar u našoj igri i prisjetiti se tih vremena s radošću i nostalgijom.
MATIJA: Nije mi se bilo teško uživjeti i prenijeti emociju, a kako sam to napravio? Osjetit ću po reakciji publike.

Kada se sve oduzme i doda, ispada da sve generacije "pjevaju istu pjesmu": da su vremena kad smo MI bili mladi bila najbolja, da današnja mladež ništa ne valja... možeš li sebe zamisliti za 10-15 godina da isto to govoriš?
DOMAGOJ: Svaku generalizaciju smatram opasnom. Postoje neke gospodarsko-društvene činjenice koje utječu na osnovni stav ljudi... Kada su naše bake i djedovi studirali, znali su da nakon faksa imaju posao i stan. Naši su se roditelji osigurali ipak samo poslom završetkom fakulteta, a sada se s diplomom nada poslu. Vjerujem da to utječe na osnovni stav mladih prema životu. No, svako doba nudi prilike, kao i komentare. Trendovi se mijenjaju, ali sukobi generacija su konstantni... Budem pričao kad ostarim... valjda.
ANTONIJA: Iskreno se nadam da ne ću tako govoriti, nadam se da ću vidjeti pozitivnu stranu svega i zauvijek ostati mlada u svom srcu, uživajući u mladenačkom žaru i entuzijazmu budućih generacija bez žaljenja i zamijeranja iz prošlosti.

MATIJA: Današnja mladež je najbolja mladež, mladež koju smo mi odgojili svojim primjerom - naša slika i prilika.