Magazin
MIRJANA NAZOR:

U raskoraku između riječi i djela
Objavljeno 7. srpnja, 2018.

Koliko smo društvo pozitivnih ili negativnih naboja, odnosno koliko u Hrvatskoj dominira optimizam, a koliko pesimizam, i o čemu to sve ovisi pitali smo uglednu hrvatsku psihologinju, profesoricu u mirovini Mirjanu Nazor, uzimajući u obzir njezino bogato profesionalno i životno iskustvo vezano između ostalog i uz temu kojom se bavimo u ovotjednom Magazinu.

Iz vašeg dosadašnjeg iskustva, uključujući psihološko polazište, što nam možete reći - prevladava li u RH pesimizam ili optimizam?
- Na temelju podataka iz različitih medija, ali i osobnih kontakata, mogla bih reći da smo ipak više prožeti pesimizmom nego optimizmom. Mislim da to potvrđuje i broj onih koji se iseljavaju iz Lijepe Naše. Općem pesimizmu svakako pridonosi i opadanje broja đaka u našim školama. Najavljena mirovinska reforma u ovom obliku dobro se uklapa u pesimističnu atmosferu. Uz to gomilamo kojekakve agencije, institute, zavode, centre, javne ustanove od kojih mnoge i ne znaju zašto postoje, a "zemlja znanja" je nažalost prazan pojam.

OBJEKTIVNO I SUBJEKTIVNO

Kad govorimo o kvaliteti života, u užem ili širem smislu, kakvi su tu Hrvati, idu li primjerice na posao radosni ili zabrinuti, da se tako banalno izrazim? Što ih najviše muči...?
- Kvaliteta života odraz je subjektivnog doživljavanja vlastitog života. Na taj doživljaj utječu različite objektivne okolnosti u kojima osoba živi, ali i njezine karakteristike ličnosti jer one utječu na doživljavanje realnosti. Uz to je važno i životno iskustvo dotične osobe. Tako primjerice netko ide sretan na posao iako živi vrlo skromno. Ljudi s kojima radi i posao koji obavlja ispunjaju mu život, usrećuju ga, te je kvaliteta njegova života visoka. Netko drugi, iako ima vrlo visok standard, na posao će odlaziti zabrinut ili čak nesretan i frustriran jer mu radno okruženje ne donosi nikakvo zadovoljstvo. Ni posao koji obavlja, ni ljudi s kojima radi.
Ako pojedinac u materijalnom smislu živi iznad granice siromaštva, subjektivni će elementi u većoj mjeri utjecati na kvalitetu njegova života, odnosno na njegovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo životom.
Mnoge ljude u nas muči osjećaj nesigurnosti, što rezultira nemogućnošću dugoročnijeg planiranja. Čudimo se zašto mladi ne sklapaju brakove, zašto se ne rađa više djece. Ali klijentelizam, korupcija, niska primanja, podcjenjivanje sposobnih, besmisleno umnažanje administracije, samo deklarativna opredijeljenost za stvarne promjene, neodgovornost na svim razinama.... prelili su čašu strpljenja mnogima.
S tim u vezi - kako tumačiti potrošačko ponašanje Hrvata, kakvu tu sliku pokazujemo, kakav nam je mentalitet u tom pogledu? Drugim riječima, jesmo li optimistični potrošači ili smo i tu pesimisti, pa trošimo minimalno (kako tko, naravno) da bismo preživjeli?
- O svakodnevnom potrošačkom ponašanju Hrvata doista ne znam gotovo ništa, ali znam da o blagdanima poludimo. Ma koliko se žalili na oskudicu, tada trošimo bez mjere, naravno, nikada svi. Kako se tko osjeća poslije i kako rješava nastale probleme to je druga priča.
Povećanje potrošnje sigurno nije uvijek pokazatelj svojevrsnog optimizma građana. Jer, povećana ili čak prekomjerna potrošnja može biti i svojevrsna zamjenska aktivnost, jer si ono što bi nas uistinu radovalo ne možemo priuštiti. Možda svoju osamljenost ili nezadovoljstvo neki ljudi pokušavaju ublažiti kupovanjem. A ponekad upadamo u klopku nekontroliranog kupovanja na sniženjima.
ODGOVORNOST MEDIJA

Koliko su mediji odgovorni za stvaranje atmosfere pesimizma, budući da dominiraju redom loše vijesti, premda je, moramo priznati, razina optimizma naglo porasla bar kad je u pitanju nogomet?
- Nažalost, tiskovine se bolje prodaju, a portali vjerojatno češće čitaju ako donose neke senzacionalne vijesti, a one su češće iz domene crne kronike. Ono što bismo mogli nazvati ‘bijela kronika‘ čini se da ljude manje zanima. Ima u nas mnogo učenika i studenata koji su osvojili brojne nagrade na olimpijadama znanja ili nekim drugim natjecanjima, ali to kao da nisu dovoljno atraktivne vijesti. O uspješnima, ma koje dobi bili i iz koje domene dolazili, imamo premalo informacija. U tom smislu mediji sigurno stvaraju određenu sliku društva koje je često crnja, pesimističnija od stvarne slike. Ta stvarna nije bajkovita, to je jasno, ali nije ni pretežno crna.

Što Hrvate najviše motivira, odnosno vraća im optimizam? Vjerojatno tu pripada i nogomet...?
- Što će pojedinca motivirati to je uistinu vrlo individualno. Najčešće su to ipak neki događaji ili ljudi iz mikrosredine. Na općem planu optimizam vraćaju situacije kada npr. naši političari, lokalni ili na državnoj razini, povlače poteze koji pokazuju odgovornost i kada nastoje nešto učiniti za ono što zovemo opće dobro. Tomu baš ne svjedočimo često.
Sigurno je da natjecanja u sportu stvaraju pozitivno ozračje. Ugodno je na neki način biti uključen u neki važan uspjeh. Trenutačno je to svakako nogomet. Ali to je ipak za većinu ljudi motivacija na kratke staze.
IZMEĐU RIJEČI I DJELA

Bez obzira na sadašnju nogometnu euforiju, imamo li dugoročno uopće razloga za optimizam?
- Gledajući globalno, čini mi se da baš nemamo previše razloga za optimizam. Sve nas je manje, sve smo stariji, uskoro će biti više umirovljenika nego onih koji rade, prevelik je broj onih koji sa svojom plaćom ili mirovinom jedva preživljavaju, političari su nažalost više zauzeti sobom nego narodom koji ih je izabrao, državničkih dugoročnih vizija razvoja ove države naprosto nema. I prečesto smo u raskoraku između riječi i djela.

Realni optimizam uvijek je poticajan, ali lažni budi osjećaj prevarenosti, čak ruganja kod ljudi. Kritika je uvijek dobrodošla ako može potaknuti neke promjene, ako je uistinu konstruktivna, ali ako je sama sebi svrha, ako je primarno u funkciji vlastite promidžbe, može biti i kontraproduktivna. (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana