Magazin
VJERAN KATUNARIĆ

Demagozi ljude smatraju glupima ili ih nastoje zastrašiti do srži!
Objavljeno 7. srpnja, 2018.
DR. SC. VJERAN KATUNARIĆ, PROFESOR SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZADRU, DOBITNIK NAGRADE RUDI SUPEK HRVATSKOG SOCIOLOŠKOG DRUŠTVA

Prije 20 godina, u znanstvenom radu "Kulturni optimizam i pesimizam", dr. sc. Vjeran Katunarić između ostalog napisao je da se kao protuteža ideologijama kulturnog pesimizma i konzervativizma kulturni optimizam pojavljuje kao glavni normativni sadržaj modernosti. U razgovoru za Magazin, a vezano uz ovotjednu temu, prof. Katunarić pojašnjava svoje teze i osvrće se na aktualno stanje u društvu.

Stoji li i danas teza o protuteži navedena u vašem radu?
- Da, kako kažete, u normativnom smislu. Međutim, ta referenca nestaje. Optimizam je u svojim izražajnim oblicima, od teorije kulture do umjetničkog čina, gotovo nestao, utopio se u općoj melankoliji. To nije specifično hrvatski fenomen, nego i europski, pa i svjetski. No hrvatske su elite prije svega oponašatelji vanjskih ideja i politika ("dobri sluge loših gospodara"). U vrijeme prve polovine 1940-ih velik dio njih prihvaćao je nacizam kao svoju urođenu ideju. Danas ih oduševljava slobodno tržište, naravno pod uvjetima da od sklopljenih poslova nešto i same ugrabe. Zdušno podržavaju i novog Behemota, financijski fašizam. Ima tobože sredstava samo za bogate, jer oni su jedini koji mogu nešto ulagati, ali tako da dobiju još više. Rezultat toga je uništavanje javnog sektora, siromaštvo i očaj većine uz zazivanje "čvrste ruke".
S druge se strane u predizbornim kampanjama može čuti, tko zna koji put, da "ne znaju što bi s kulturom". Da se razumijemo, kada govorimo o normativnoj kulturi modernosti, mislimo na prosvjetiteljstvo, na onaj proces formiranja svijesti koji je Hegel označio kao svijest o slobodi, vlastitoj i drugih ljudi, što je duboko međuovisan odnos. Sloboda nije samovolja. Obrazovanje ne smije biti prisila. Umjetnost ne može biti propaganda. Prosvjetiteljski svjetonazor, koji se sada napada sa svih strana, iako nije bez mana, ipak je jedini svjetonazor koji u budućnost gleda optimistički, a temelji se na zahtjevu za oslobađanjem potisnutih ljudskih mogućnosti. Te mogućnosti mogu se iznjedriti u višestrukom procesu obrazovanja. Umjesto toga nudi nam se primjerice optimizam u smislu porasta broja noćenja turista iz godine u godinu. Taj je porast, već je dokazano, uvelike kontraproduktivan zbog štetnog utjecaja na prirodni okoliš (Skradinski buk i Plitvice su pred urušavanjem) i opterećenja najatraktivnijih gradskih jezgara, poput Dubrovnika, u koji se ovih mjeseci jedva može ući. A to žele i druga turistička mjesta uz obalu, koju sada možemo mirne duše zvati "bivši gradovi" (jer gradovi ne žive samo preko ljeta). Ali velike brojke, taj najstariji mit o obilju (koji je koristila, sjetimo se, i propaganda u bivšem režimu) i dalje impresioniraju naivne i neupućene.
POLITIČKA BOLEST

Što nam pritom nedostaje? Kakva je uloga normativne kulture modernosti, da se tako izrazim?
- Očigledno je da nam u razvoju nedostaje "takt" (tako je Goethe bio ocijenio prodor industrijskog kapitalizma u prirodu i društvo, drugim riječima rastuću gramzivost za profitom). Glavni put za promjenu ekonomskih i političkih navika nije u kontrapropagandi i nekom novoj diktaturi svemoćne države. S te visine ni jedna poruka, ni jedna mjera, ne pada na plodno tlo. Glavni je put reforma obrazovanja od osnovne škole do palete visokog školstva. Prvo je opće obrazovanje. Ono treba ponajprije omogućiti izgradnju opće kulture i političke pismenosti. Tako se formira građanin koji neće biti podložan demagogiji. Ta politička bolest crpi svoju snagu iz neobrazovanosti. Masa je neinformiranih ljudi bez ikakvog jasnog stava o bilo čemu, ali s čvrstim predrasudama o tome tko su neprijatelji, bilo pojedini narodi, političari ili institucije. Promotrimo načas tipične poruke demagoga - od obećanja ekonomskog rasta pa do sigurnosti u društvu novih ratnih aviona, "starih kanti". Demagozi ljude smatraju glupima ili ih nastoje zastrašiti do srži.
Drugo je specijalističko obrazovanje na razini visokog školstva, uključujući umjetničke akademije. Svakom društvu prijeti najveća opasnost ako se ne zna suočavati sa sve složenijim situacijama iznutra i u okolini. Uvijek se tim povodom sjetim sjajnog žalca koji je u svojim nastupima iznosio Rudi Supek, tijekom 1980-ih, dakle kada se naslućivala propast druge Jugoslavije i socijalizma. On je dao sljedeću dijagnozu: Posrijedi je "zavjera mediokriteta". Tipovi "najte kaj zameriti" savršeni su konformisti, poput kameleona, i ulizice, koji međutim imaju golemu žudnju za vlasti (unutar njezinih zidova skrivaju svoje strahovite mane). Nesposobni su da se suoče s problemima, a kamoli da ih rješavaju, jer za to nisu ni stručno ni etički kvalificirani. Ondašnji "kadar" koji nas je trebao voditi u napredak i "svijetlu budućnost" gurnuo nas je u rat. Duboko u sebi mrze ljude (i sami sebe) i "znaju" urlati, pijančiti, pjevati bez sluha - i pucati. Bio bi im kompliment nazivati ih konzervativcima, pogotovo ne kulturnim - to su obično dobro obrazovani ljudi - nego su, upotrijebit ću izraz Hannah Arendt, "rulja". Ona je još dodala "u savezu s intelektualcima". Danas je teško prepoznati među njima intelektualce. Radi se o ljudima s visokoškolskom diplomom koji su postali kompleksaši i omamljuju sebe i svoje sljedbenike osvetničkim fantazijama i mizernim historicizmom.
Da se vratim na vaše pitanje. Uloga je normativne kulture modernosti da ljudima pomogne u artikuliranju vlastitih stavova i ukusa, da ih opismenjava, zainteresira za umjetnička ili znanstvena djela, koja otkrivaju alternativni i mnogo bolji svijet jednog naroda, epohe, civilizacije… Nije iznenađujući podatak da su neobrazovani ljudi najveća meta (i žrtva) političke propagande i režima s agresivnim ciljevima, što vodi u rat. Na taj se način (ispričavam se kršćanima na ovoj metafori) "duhom ubogima" podgrijava nada u ciljeve koji se nalaze s onu stranu života. Zato je obožavanje Tanatosa sve raširenije. Diktatura i rat skraćuju put u "carstvo nebesko", poput boraca koji se uvježbavaju u terorističkim kampovima.
Ususret takvoj "klimatskoj promjeni" u društvu s uništenim nadama u budućnost progovara kulturni, u osnovi antropološki pesimizam. U socijalno-darvinističkoj vizuri sve se to proglašava dijelom prirodnog odabira, dakle neizbježnom sudbinom. (Bilo bi zanimljivo čuti s crkvenih strana, koje su toliko alergične na Darwina, kako se brane od tih argumenata - naukom o duši koja se odvaja od tijela?). Cinična varijanta tog pesimizma ne objavljuje se javno, u medijima, ali je po birtijama imate koliko hoćete, a glasi otprilike ovako (valjda se slično govorilo u bavarskim pivnicama, okupljalištima ranih nacista): Pa što da nas ima manje, pa i nekoliko milijardi manje, ostat će više hrane, zraka i vode za nas preostale! Prema tome, s jedne strane raste svjetovni pesimizam, a s druge, kako bi rekao Max Weber, "onozemaljska askeza". Sve će, tobože, biti bolje kada nas ne bude, možda i nikoga više. To je nekakva sumanuta mješavina srednjovjekovne religije i najavljene civilizacije robota koji će zamijeniti ljude.
VJEČNO VRAĆANJE ISTOG

S tim u vezi, što se u međuvremenu promijenilo, biste li što dodali, dopunili, kad biste "refreširali", da se tako izrazim, taj vaš rad?
- Tada, 1990-ih, obavljene su pripreme za promjenu ideologema. To je, doduše, bilo doba žestokog nacionalizma, koji se razmahao najviše zbog rata. Međutim, nacionalizam nije sistemska ideologija. Samo s njim ne može se dospjeti nikamo, zastave se ne mogu jesti. Drugim riječima, mora se nešto raditi i nastaviti živjeti s nekom nadom. Upravo tu intervenira nova ideološka retorika, koja zapravo najavljuje i nestanak rada i nestanak nade. "Budućnost" je pometena sa scene, a na njezino mjesto ustoličena je "prošlost", naravno restaurirana u stilu kontrarevolucije. Tako je prema istom defaultu, istoj politici emocija, godina dana pretvorena u "vječno vraćanje istog", deja vu, pakleni krug iz kojeg se ne može izići ako se ne emigrira iz zemlje. Svake se godine pale iste signalne lampe, kao mementa prošlosti, koja izazivaju žestoke i proturječne reakcije. Zato svaka politika, pa tako i kulturna politika, u takvom ambijentu sliči "zidanju Skadra". Čim se hoće nešto napraviti u smislu povećanja nacionalne tolerancije, dolazi val proslava povijesnih datuma s antagonističkim nabojima, koji sve vraća na početak. Na isti način riječ "mir" zamijenjena je riječju "opasnost" ili "rat". Zbrojimo li sve to, postaje jasno da smo ušli u trajno "izvanredno stanje" (Agamben).

Općenito uzevši, prema vašem mišljenju, jesmo li društvo optimizma ili pesimizma? Premijer je pun optimizma, što se za predsjednicu ne bi moglo reći. Imamo li razloga biti optimistični?
- Iako su se značenja tih termina promijenila, očito je da se na nacionalnoj razini ne mogu uvesti nikakve promjene nabolje dok ih nema na europskoj razini. No, europska politika toliko je impregnirana istim problemima da možemo pretpostaviti da je na pomolu demontiranje demokracije. I nacionalne trzavice već ozbiljno narušavaju europsku ideologiju. Ali osnovni je problem svagdje isti i ne možemo okriviti nacije za takvo stanje u kojima vrh EU-a prjetećim prstom upozorava (prema svjedočanstvu Varoufakisa): Možete izabrati vladu koju god želite, ali ni jedna ne smije dovesti u pitanje postojeću ekonomsku politiku zasnovanu na politici štednje (čitajmo: prema drastičnom smanjenju ili ukidanju javnog sektora, od zdravstva do obrazovanja i kulture).

NOVA REVOLUCIJA

Što najviše generira pesimizam u društvu općenito, uključujući i hrvatsko? Je li to politika i s tim u vezi izostanak reformi, pad životnog standarda, ideološka prepucavanja i dr. ili sve skupa?
- Koliko mi je poznato, jedino mladi u Hrvatskoj nisu u toj mjeri pesimistični da bi se odlučili odmah emigrirati (prema istraživanju pod vodstvom Vlaste Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu). I to je razumljivo i opravdano: zbog čega bi mladi trebali gajiti nadu i tražiti sreću negdje drugdje nego u svojoj domovini? I općenito gledajući, nemoguće je preseliti nerazvijeni Jug na razvijeni Sjever. Jedina racionalna alternativa je ulaganje u razvoj manje razvijenih područja. Vlastodršci kod nas i u svijetu odmah odvraćaju, ali država nema sredstva za ta ulaganja i ona nije dobar gospodarstvenik, jedino korporacije (i banke) mogu nešto učiniti ako hoće. Međutim, one to neće i to je crna rupa cijelog novog vrlog svijeta kapitalizma. I to je glavni razlog što se sve više zagovara rat ili bezbroj manjih ratova koji nikada ne bi smjeli prestati. Naravno, u takvoj situaciji, koju je Orwell naslutio u svom romanu 1984, nikakva preraspodjela bogatstva više nije moguća.

Zaključno - imamo li uopće razloga, s obzirom na sve što se događa, da na budućnost gledamo optimistički?
- Umjesto izravnog odgovora, mogu uputiti na svoju novu knjigu pod naslovom Potraga za liberalno-socijalističko demokracijom i razvojem, i podnaslovom: Protiv Behemota (2018.). Objavljena je u Velikoj Britaniji prije nekoliko mjeseci. U njoj uz analizu tog novog avatara, "Velikog bezglavog Ništa" (Krleža), u najvećem poglavlju u knjizi izložio sam svoju zamisao o kulturnom konceptu održivog razvoja (na nacionalnoj i globalnoj razini). Međutim, budući da nisam ni generalni tajnik UN-a ni vođa nekog društvenog pokreta (rijetki kojima se divim jesu nevladina dobrovoljna organizacija "Liječnici bez granica", a u isto društvo valja ubrojiti i nemali broj nesebičnih i anonimnih ljudi koji pomažu izbjeglicama diljem svijeta), upadam u nešto što ne bih nazvao kulturnim pesimizmom, nego "kulturnom melankolijom", sindromom od kojeg pati suvremena ljevica. To je stanje duha koji priznaje poraz, ali poznaje stvari više nego ikada prije, a opet opasno klizi u ono subjektivno stanje koje je Max Horkheimer opisao riječima: "Znam što ne valja, ali ne znam više što valja." Kako bilo, ništa se ne može ostvariti ako čovjek i društvo ne uspiju kao svjetovna, a ne eterična bića.

Možda je svjetska revolucija moguća, ali ona mora položiti ispit, kao što su najavljivali Marx i Engels, u svakoj naciji. Što se tiče tih izgleda, usudio bih se u nečemu ispraviti ta dva velikana socijalističke misli. Naime, sumnjam da će zadnja revolucija biti proleterska. Ako je bude, bit će, slično predviđanjima Augusta Comtea, osnivača sociologije, ženska u smislu jednog vrlo inteligentnog kulturnog dizajna koji zagovara mir i toleranciju, kulturno-umjetnička po svojoj holističkoj inspiraciji koja nadmašuje (i Comteov) znanstveni pozitivizam, i vjerska jer religiozni će vjerojatno na vrijeme shvatiti, a mnogi već i jesu, da moraju, kako bi rekao veliki ateist Nietzsche, ostati vjernima Zemlji.
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
S jedne strane raste svjetovni pesimizam, a s druge, kako bi rekao Max Weber, "onozemljaska askeza". Sve će, tobože, biti bolje kada nas ne bude.
Masa je neinformiranih ljudi bez ikakvog jasnog stava o bilo čemu, ali s čvrstim predrasudama o tome tko su neprijatelji, bilo pojedini narodi, političari ili institucije.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana