Magazin
BOŽO SKOKO:

Uspjesi u sportu vraćaju nam nadu i optimizam
Objavljeno 7. srpnja, 2018.

Prema nizu istraživanja Hrvati su uglavnom pesimistična i nesretna nacija, iako za to nemamo baš previše razloga. U istraživanju koje su Ujedinjeni narodi prošle godine objavili u svome Globalnom izvješću o sreći Hrvatska je zauzela 77. mjesto, što je čak petnaest mjesta lošije u odnosu prema 2015. godini. Na skali od 1 do 10 hrvatski su građani svoju razinu sreće ocijenili prosječnom ocjenom od 5,29.


Među zemljama Europske unije od Hrvatske su bili nesretniji samo Grci i Portugalci. Hrvati se vole žaliti, kukati, prebacivati odgovornost na druge, a ne preuzimati odgovornost. Iako, ako pogledamo razloge zbog kojih su druge nacije sretne (primjerice zajedništvo, međuljudski odnosi, kvaliteta života, međusobna solidarnost, okruženje u kojem žive...), onda ne vidimo baš puno razloga zašto su Hrvati nesretni. Istraživanja pokazuju da bogatije države nisu nužno sretne, iako materijalna sigurnost može pridonijeti osjećaju sreće.

Što Hrvate najviše motivira, odnosno vraća im optimizam? Vjerojatno tu pripada i nogomet...? Što s identitetom?
- Od početka Svjetskog nogometnog prvenstva svjedočimo izljevima domoljublja i optimizma. Na ulicama su hrvatski barjaci, u medijima se vrte pjesme u čast Hrvatske, ljudi ponosno ističu da su Hrvati, a pritom nema osjećaja da to ikome smeta ili da se drugi zbog toga vrijeđaju. Uistinu nama u domovini tek sportski uspjesi donesu domoljublja, optimizma, nade i zajedništva. Logično, jer se ljudi vole poistovjetiti s uspjehom, snagom i moći. A sport im to daje! Međutim, na takve prilike treba čekati godinama, umjesto da ponos na vlastitu zemlju, njezine dosege i vrijednosti postane sastavni dio naših života, kao što je to u svim normalnim zemljama. Nacionalni ponos i optimizam itekako se odražavaju i na gospodarski razvoj, pa su neke države poput Velike Britanije i Njemačke provodile kampanje njihova jačanja.
Kad smo pak kod identiteta, moramo imati u vidu kako je naš hrvatski identitet prilično kompleksan s obzirom na naš zemljopisni položaj na raskrižju kultura i civilizacija te stoljetne utjecaje različitih političkih i kulturnih središta od Rima i Venecije, do Beča, Pešte i Beograda, odnosno od Venecije do srednje Europe, turskog carstva, Bizanta i Balkana. Zato je naš identitet tako raznolik od regije do regije, ali i prilično bogat, što lijepo vidimo u kulturnom nasljeđu, tradiciji, pa i gastronomiji. Međutim, koliko god bili različiti od regije do regije, uspjeli smo se održati zajedno i preživjeti sve nedaće. Dakle, uporni smo, izdržljivi, hrabri, iako često volimo izigravati žrtvu. Tomislav Ladan je jednom lijepo rekao: ‘Hrvati su čudo pod zvijezdama. U koju god ste ih posudu stavili, oni su preživjeli, i Veneciju, i Tursku Carevinu, i Austro-Ugarsku, i dvije Jugoslavije. Dakle, imaju svojstvo solne kiseline koja je stavljena u jednu posudu. Ali imaju još nešto. Imaju svojstvo da razjedaju sami sebe...‘ E, to je naša druga ključna odlika - ta hrvatska ljubomora, jal. Ne volimo tuđi uspjeh, uživamo u prosječnosti, po onoj socijalističkoj - svima jednako i neka nitko ne strši. To nam je golemi uteg u društvenom, ali i gospodarskom razvoju, iako imamo sve preduvjete za ozbiljan iskorak.
S druge strane, činjenice kazuju kako su Hrvati prilično otvoren i tolerantan te prilagodljiv narod, unatoč nekim etiketama koje sami sebi prišivamo. Također smo kreativan narod. Pritom kad kažem kreativan, mislim na doprinose umjetnosti, kulturi, kreativnim industrijama, ali i na onu negativnu kreativnost u zaobilaženju zakona i nadmudrivanju s institucijama. Hrvati su i miroljubiv narod, iako nas kroz povijest bije glas ratobornih. Zapravo su Hrvati veliki domoljubi i ponosan narod, pa su se spremni žrtvovati za više ideale, mnogo više od nekih drugih europskih naroda. Profesor Kale je pisao kako Hrvati imaju istančan osjećaj i za pravdu i pravednost, kako se vole međusobno pomagati te kako imaju izraženu ljubav prema majci, majci u obitelji, ali i Majci Božjoj.
Koliko su mediji odgovorni za stvaranje (ne)objektivne precepcije (slike) društva, ili je za medije važnije ono što je loše, od onoga što je dobro?
- Dio kreatora javnog mišljenja pridonosi omalovažavanju Hrvatske i stvaranju osjećaja beznađa i razočaranosti vlastitom državom, a pojedini mediji svojim populističkim i nedovoljno činjeničnim izvještavanjem stvaraju dojam kako ništa hrvatsko ne vrijedi i kako je svagdje bolje nego u Hrvatskoj. A svatko onaj tko je proputovao svijetom ili živio u drugim državama najbolje zna koliko se dobro živi u Hrvatskoj (izuzmemo li visine plaća koje primamo i uređenost državnog aparata). Ali stalno isticanje negativnosti pridonosi stvaranju društvene klime beznađa i pesimizma u kojima nema mjesta za optimizam, izvrsnost, inovativnost, drukčije mišljenje, međusobno uvažavanje, zajedništvo i domoljublje, što postaje razlogom za odlazak u uređenije zemlje u kojima postoji takva društvena klima. Možda to nekome odgovara...

U tom smislu može li se zaključiti da se loše vijesti još uvijek bolje prodaju od dobrih, da su senzacionalizam i defetizam dominantni u medijskoj komunikaciji?
- Moramo priznati da se dosta naših medija posljednjih godina promijenilo i pokazalo jačanje profesionalizma s jedne strane i društvene odgovornosti s druge. Međutim, činjenica je da postoji još podosta praksi u kojima se forsira negativan pogled na stvarnost, senzacionalizam i crnilo, ali se to smanjuje. Nažalost, neki naši urednici uvjereni su da to prodaje novine, međutim istraživanja koja smo radili na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pokazuju kako su ljudi zasićeni takvim sadržajima i žele više pozitivnih vijesti, rješenja, a ne dijagnoza i kritika, sugovornika koji nose optimizam i nadu, a ne beznađe.

Ukupno uzevši, imamo li uopće razloga, s obzirom na sve što se događa, da na budućnost gledamo optimistički? Premijer je eto uvijek pun optimizma, što se za predsjednicu ne bi moglo reći. Vaš komentar?
- Sve je stvar gledanja i percepcije. Svatko od nas, bez obzira na to je li riječ o pojedincima ili narodima, uvijek ima dovoljno razloga za optimizam, a isto tako i za pesimizam. Pitanje je na što ćemo biti fokusirani. Ako smo pozitivni, privlačit ćemo pozitivne stvari i ljude, a ako smo negativni, i događat će nam se negativnosti, te ćemo se okruživati takvim ljudima. Među europskim narodima Danci se smatraju najsretnijom nacijom. Istodobno je poznato kako Danci imaju najveću razinu empatije te iz svake situacije izvlače pozitivizam. Za njih je čaša uvijek polupuna, a za nas poluprazna.
Kad se ujutro probudimo i vidimo grozan kišni dan, prosječnom Hrvatu cijeli će dan proći u gunđanju i depresiji. Prosječan Danac odmah će pomisliti: "Hvala Bogu što sam danas u uredu i nisam išao na godišnji odmor." Mi Hrvati imamo dovoljno razloga za zadovoljstvo onim što imamo, iako je puno toga oko nas što nas ne veseli - od iseljavanja iz zemlje, loših političara, stanja u gospodarstvu, nedostatka vizije i zajedništva i sl.
Kad su političari u pitanju, običnim ljudima ne znači puno ni njihov optimizam, ni pesimizam. Od političara se očekuje da budu realisti. Optimizam će se širiti na temelju njihovih rezultata, poteza i ponašanja. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: UDRUGE CIVILNOG DRUŠTVA (I.)

Kažu da se ne bave politikom, a stalno politiziraju

KULTURNI PROJEKT DESETLJEĆA

Valpovački vlastelini na Interliberu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana