Magazin
LJILJANA KALITERNA LIPOVČAN:

Od cilja do cilja, pa polako naprijed
Objavljeno 7. srpnja, 2018.

Općenito bih rekla da u Hrvatskoj prevladava umjereni optimizam. Zašto umjereni? Zato što uvjerenih optimista ima nešto manje nego uvjerenih pesimista, ali ako u optimiste ubrojimo i one koji misle da u skoroj budućnosti neće doći do velikih promjena u društvu, onda optimisti prevladavaju.

Sudeći prema anketi Eurobarometra iz ožujka 2018., oko dvije trećine hrvatskih građana misli da će se ekonomska situacija u zemlji idućih godinu dana poboljšati (17 %) ili ostati ista (48 %), a trećina (34 %) da će se pogoršati. Pesimista je nešto manje u EU (23 %), ali je zanimljivo da se u odnosu prema prošloj godini (2017.) broj pesimista u Hrvatskoj smanjio za 5 %, a u EU ostao isti. Ono što zabrinjava procjena je trenutne ekonomske situacije u zemlji, gdje čak 89 % hrvatskih građana misli da je potpuno loša, za razliku od 47 % građana EU koji to misle za svoje nacionalne ekonomije.

Koliko lošoj percepciji stvarnosti pridonose i mediji?
- Mislim da su mediji jako odgovorni za stvaranje slike o društvu. Zanimljiv je podatak koji se ponavlja u svim anketama, a to je da ljudi procjenjuju osobnu situaciju puno boljom od one društvene. Tako je i u već spomenutoj anketi Eurobarometra 48 % hrvatskih građana procijenilo svoju financijsku situaciju dobrom, a samo njih 11 % procijenilo je dobrom financijsku situaciju u zemlji. Na pitanje o mogućnosti zapošljavanja u idućih godinu dana 15 % građana odgovara da će se njihova osobna situacija pogoršati, a dvostruko više njih (31 %) da će se situacija u zemlji, što se tiče zapošljavanja, pogoršati. Slične su procjene i u drugim članicama EU - osobno je uvijek bolje od općeg. Odakle takve razlike? Procjene temeljimo na dostupnim informacijama. Osobnu situaciju poznajemo dobro, a onu društvenu procjenjujemo na temelju općih dojmova koje stvaramo preko medija i iskustava drugih ljudi. Pa onda ispada da je naša situacija relativno dobra, a drugim ljudima je lošija. Činjenica je da mediji formiraju opću percepciju društva, jer mi ne možemo znati što se stvarno događa ni u našem susjedstvu, a kamoli u drugim dijelovima Hrvatske. Ako mediji izvještavaju pretežno o negativnim pojavama, onda procjenjujemo da one prevladavaju u društvu, samo mi imamo sreću pa nas toliko ne pogađaju. Stoga bi za podizanje opće svijesti o dobrobiti ljudi i važnosti pozitivnog u svakodnevnom životu mediji morali izvještavati više o pozitivnim događajima. A nije da ih nema, samo su manje dojmljivi od onih negativnih.

MALO USPJEHA, PUNO VESELJA


Hrvatska je trenutačno u nogometnoj euforiji, no što inače Hrvate najviše motivira, odnosno vraća im optimizam?
- Trenutno imamo izuzetno dobru situaciju za pozitivno, naslovnice su pune naše reprezentacije u nogometu i to stvara opći dojam boljitka. Pobjednički duh pokreće spiralu pozitivnosti. Prema istraživanjima u pozitivnoj psihologiji, kada se osjećamo dobro, onda i radimo dobro, pa nas učinak takvog rada čini da se osjećamo još bolje i tako ulazimo kao u neku uzlaznu spiralu pozitivnosti, sve se bolje osjećamo i sve bolje radimo. To je zamah koji bi mogao pokrenuti cijelo društvo. Trenutno nam takav zamah daje nogomet, ali bilo bi dobro da u budućnosti napravimo poneku tako dobru stvar i u gospodarstvu, koja će nas okrenuti na pozitivno. Ono što motivira i vraća optimizam, ne samo Hrvatima nego i svim drugim ljudima, jesu uspjesi, bili oni mali bili veliki. Ne moramo odmah biti pobjednici i svjetski prvaci, jer i mali uspjesi u svakodnevnom životu nas vesele, od dobro skuhanog ručka, roštilja s prijateljima, opuštene kave na nekoj terasi, uspješno provedene dijete sa željenim rezultatom ili položenog ispita, sve ono što nam stvara osjećaj da smo nešto uspješno napravili. Nije istina da su samo naši sportaši uspješni, ima puno uspješnih ljudi, samo se o njima rijetko izvještava pa javnost ne zna za njih. Zamislite naslovnicu "Poduzetnik pobijedio na međunarodnom natječaju za projekt" - to se sigurno događa puno češće nego svjetsko prvenstvo u nogometu.

Kad govorimo o kvaliteti života, u užem ili širem smislu, kakvi su tu Hrvati, što ih najviše muči, a što veseli?
- Nisu Hrvati ni po čemu drukčiji od drugih naroda. Vesele ih iste stvari, a to su u prvom redu obitelj i društveni život, odnosi s drugim ljudima, zdravlje, sigurnost i, naravno, financije. Po svim parametrima, osim financija, hrvatski su građani relativno zadovoljni, financije su pri dnu zadovoljstva, ali i tu ima razlika. Prema našem istraživanju "Hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti", koje financira Hrvatska zaklada za znanost, ljudi koji ostvaruju mjesečne prihode od 4000 kuna po članu kućanstva zadovoljni su i svojom financijskom situacijom. Ali to, naravno, uključuje da imaju i posao, jer treba zaraditi taj novac. Za prosječnu četveročlanu obitelj to bi značilo mjesečni prihod od 16.000 kuna, tj. dvije plaće od 8000 kuna. Je li to previše? Nije, dapače, relativno je skromno. Međutim, rijetki ostvaruju takve prihode, prosječne plaće i mirovine puno su niže, a često je i da samo jedan član kućanstva radi, pa je to malo teže zaraditi. Ali nije nedostižan san.

NISMO MATERIJALISTI


S tim u vezi - kako tumačiti potrošačko ponašanje Hrvata, kakvu tu sliku pokazujemo, kakav nam je mentalitet u tome?
- Prije nekoliko godina smo u Pilarovu barometru, istraživanju javnog mnijenja što ga provodi Institut "Pilar", istražili i potrošačko ponašanje građana. Pitali smo građane na što bi najradije potrošili višak novca kad bi ga imali. Zanimljivo, 51 % ih je reklo da bi stavilo višak novaca na štednju, 26 % potrošilo bi ga na putovanja, zabavu ili neko drugo iskustvo, a 23 % kupilo bi neki proizvod, tj. potrošilo na materijalne vrijednosti. Po trošenju na iskustva ili materijalne vrijednosti prednjačili su mlađi, a po štednji stariji građani. Čini se, prema tom istraživanju, da nismo pretjerani potrošači, a i prema ljestvici materijalizma, koju smo također primijenili, ispalo je da hrvatski građani nisu materijalisti. Materijalizam se definira kao vrijednosna orijentacija koja ističe da je posjedovanje materijalnih stvari ono što nas određuje, drugim riječima, da više vrijedimo ako više imamo. Međutim, nismo materijalisti i to je dobro, jer brojna istraživanja, pa tako i ovo naše, pokazuju da su ljudi koji se vežu uz materijalna dobra manje sretni i zadovoljni od onih koji sreću traže na drugim mjestima. Najsretniji su oni koji kupuju iskustva, tj. onih 26 % naših građana koji bi višak novaca potrošili na nešto (putovanja, druženja) što će im zauvijek ostaviti lijepe uspomene.

Ukupno uzevši, imamo li dostatno razloga da na budućnost gledamo optimistično?
- Mislim da imamo puno razloga gledati na budućnost optimistično. Imamo lijepu zemlju, dobre i pametne ljude, uspješne sportaše, treba nam gospodarski uzlet pa da konačno uđemo u spiralu pozitivnosti. Sport je već ušao u spiralu, u posljednjih mjesec dana razveselili su nas nogometaši, tenisači, rukometaši, košarkaši, a da o atletičarima i ne govorimo, svi su trenutno u sjeni nogometa, ali broji se to dugoročno. Pokrenuti gospodarstvo, otvoriti radna mjesta, to bi nam sada trebao biti primarni cilj.

Ugledajmo se na sport, nemojmo govoriti o velikim stvarima nego si postavimo male, ostvarive ciljeve. Teško je ostvariti ciljeve poput "povećati broj zaposlenih", "pokrenuti demografsku obnovu", treba to realnije definirati - npr. "povećati u godinu dana broj zaposlenih za 2 %", "dodijeliti 200 stanova mladim obiteljima s djecom", "zaposliti 100 visokoobrazovanih u slabo naseljene regije i dati ima na korištenje stanove na pet godina" - i tako, cilj po cilj ostvarivati, pa će se neke stvari i same po sebi početi razvijati. To je klasika dobrog upravljanja - mali, ostvarivi i mjerivi ciljevi, pa polako naprijed. Nikad nećemo biti Švicarska i od toga trebamo odustati, ali možda bismo mogli postati Hrvatska u koju će se rado useljavati i Švicarci.
Darko Jerković