Magazin
FELJTON TKO JE BIO KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ (II.)

Operacija spašavanja poraženih
Objavljeno 7. srpnja, 2018.
MISIJA ARGENTINA: DRAGANOVIĆ JE POMOGAO I NEKIM ČLANOVIMA JEDNE OD NAJPOZNATIJIH OBITELJI NDH - KVATERNIK...

Jednu od najosebujnijih političkih karijera u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća imao je Branimir Jelić, liječnik, član Stranke prava, a potom drugi čovjek Ustaškog pokreta u međuraću. U Londonu se našao jer je pri povratku u Europu iz Amerike (u Sjevernoj i Južnoj Americi osnivao je ogranke Hrvatskog domobrana) uoči početka Drugog svjetskog rata uhićen od Britanaca i interniran na otok Mann. Poslije je bio čelnik emigrantske organizacije Hrvatski narodni odbor, a početkom 70-ih izazvao je veliku pozornost revolucionarnim potezom pokušaja traženja oslonca u Sovjetskom Savezu i istočnome bloku za stvaranje samostalne hrvatske države. Preminuo je od posljedica drugog atentata jugoslavenskih obavještajnih službi 1972. u Zapadnoj Njemačkoj.

U nastavku izvještaja o svjedočenju pred jugoslavenskim obavještajnim organima, nakon što se Krunoslav Draganović našao u Jugoslaviji (vidjeti prvi dio, nap. ur.), stoji:
"Međutim, kako i sam Draganović podvlači, važniji je bio ilegalni put, koji je sadržavao upozoravanje izvjesnih emigranata na opasnost, njihovo sakrivanje, oslobađanje iz konc. logora i zatvora, snabdijevanje dokumentima i otprema, uglavnom u Argentinu i Siriju. Tu je Draganović odigrao vrlo važnu ulogu. Na ‘crnoj listi‘, kako izjavljuje, bilo je oko 820 emigranata - Srba, Hrvata, Slovenaca, koji su se nalazili u zemljama oslobođenim od zapadnih saveznika. Do liste su došli preko engleskog pukovnika Tomlina, koji ga je predao NCWC-u. Draganović ju je vrlo hrabro dobio od NCWC-a, prepisao je i ‘poznatim‘ licima u Italiji i Austriji javio ko se nalazi na listi, kako bi se mogao na vrijeme spasavati."
NCWC, ili National Catholic Welfare Organization, također je bio karitativna organizacija koja je pomagala izbjeglicama nakon Drugog svjetskog rata.
NIZ VAŽNIH POZICIJA

Draganović u nastavku objašnjava kako je skrivanje izbjeglih počelo već 1945., no vrhunac je dosegnut u razdoblju 1947. - 1949. Najveći broj njih bio je skrivan po samostanima diljem Italije. Tako se navode samostani franjevaca, trapista, karmelićana, salezijanaca, kapucina i isusovaca. Nije samo Draganović bio angažiran u pronalasku smještaja nego i neki drugi svećenici iz Zavoda sv. Jeronima, koji pak nije bio "sklonište ugroženih, iako je 1945. i 1946. godine ukonačilo nekoliko desetina izbjeglica" na kraće vrijeme. "Draganović tvrdi, da nije bilo neke posebne organizacije za pripremanje i izvođenje bjekstva iz konc. logora i zatvora, nego su to, bez ikakvog međusobnog dogovora, činile male grupe. Naveo je neke slučajeve spašavanja, a lično je učestvovao u oslobađanju Fedora Dragojlova, šefa generalštaba NDH. Njegovo angažovanje bilo je naročito značajno u pogledu pribavljanja dokumenata, posebno pasoša i visa, prikupljanju sredstva za troškove putovanja, ukrcavanja, te izvjesne brige za početak života u novoj zemlji."
Potom je Draganović nabrojio istaknutije osobe koje je uspio poslati iz Italije, pa je tako naveo već spomenutog Džafera Kulenovića, kao i Hakiju Hadžića i Himliju Bešlagija. Hadžić je bio posebno angažiran u prosvjetnom radu još prije Prvog svjetskog rata. Poslije je djelovao unutar JMO-a, kao i Kulenović, a od sredine 30-ih bio je na čelu Muslimanske organizacije Hrvatske seljačke stranke. U NDH je zauzimao niz važnih pozicija, a neko je vrijeme radio i u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao i Kulenović, konačno je prebivalište pronašao u Siriji. Bešlagić je u NDH obavljao, između ostaloga, dužnost velikog župana Velike župe Pliva i Rama te ministra prometa i javnih radova. On je pak emigrirao u Argentinu. Put Argentine otišao je i ostatak spomenutih. Od ministara NDH tu se našao i Vjekoslav Vrančić, koji je u emigraciji bio čelnik Hrvatskog domobrana, organizacije koja je bila dio Pavelićeva Hrvatskog oslobodilačkog pokreta. Nekoliko godina nakon Pavelićeve smrti došlo je do rascijepa u HOP-u, a Vrančić je stao na čelo jedne struje i bio jedna od vodećih osoba koje su zagovarale ujedinjenje hrvatske političke emigracije, što je znatnim dijelom postignuto sredinom sedamdesetih osnivanjem Hrvatskog narodnog vijeća. Zahvaljujući Draganoviću uspio je pobjeći i Ivica Frković, ministar šuma i ruda te povjerenik NDH kod nekih njemačkih postrojbi, a u posljednoj vladi NDH ministar bez lisnice. U Argentini je bio jedan od najbližih Pavelićevih ljudi, a za argentinske je vlasti radio na istraživanju i popisivanju prirodnih posebnosti. Mile Starčević je od dužnosti koje je obavljao u NDH bio najpoznatiji po položaju ministra prosvjete. Stijepo Perić, između ostaloga, ministar vanjskih poslova i predratni ustaša, bio je zagovornik približavanja HSS-u, no na neke su se njegove poteze žalili i Talijani i Nijemci, zbog čega je snosio sankcije (smijenjen s mjesta poslanika u Italiji, kao i s mjesta ministra vanjskih poslova). Međutim, najkrupnije ime ipak je Ivan Oršanić, istaknuti član Hrvatskog katoličkog pokreta i uz Milu Budaka najvažniji čovjek Ustaškog pokreta u zemlji do osnivanja NDH, u kojoj je najviše vremena proveo na mjestu upravnog zapovjednika Ustaške mladeži. Iako jedan od najbližih Pavelićevih suradnika, u emigraciji je odlučio poći zasebnim političkim putem, osnovavši Hrvatsku republikansku stranku. Ivo Bogdan, koji je također bio u domovinskom vodstvu Ustaškog pokreta prije 1941., tijekom NDH bavio se novinarstvom (ravnatelj lista Hrvatski narod i pokretač časopisa Spremnost). Od početka 1944. upravlja Glavnim ravnateljstvom za promidžbu NDH. U emigraciji se nastavio baviti novinarstvom, a šezdesetih je bio glavni urednik poznatnog hrvatskog časopisa na španjolskom jeziku - Studia Croatica.
VEZA S KVATERNIKOM


Na ovome se popisu našao i Ivo Gaj, praunuk Ljudevita Gaja, koji je u vrijeme NDH služio u diplomaciji. Draganović je još spomenuo državnog tajnika Josipa Markovića, koji će u emigraciji biti u vrhu HOP-a, zatim generala Slavka Cesarića, čija je vojnička karijera počela još u Austro-Ugarskoj, i Feliksa Poljanića, koji je bio dio policijskog aparata NDH u Sarajevu, kao i stanovitog inženjera Glavinu. Također je naveo Oskara Turinu, Istranina, doktora prava, koji je za NDH služio u diplomaciji, a nakon kapituacije Italije bio je predviđen za glavara civilne uprave na hrvatskim područjima koja su Rimskim ugovorima pripala Italiji te u Rijeci i Istri, do čega nije došlo jer su Nijemci osnovali operativno područje Jadransko Primorje.
Draganović je pomogao i nekim članovima jedne od najpoznatijih obitelji NDH - Kvaternik. Prebacio je u Argentinu sinove Petra Kvaternika, koji je poginuo već 10. travnja 1941., kada je u Crikvenici pokušao uspostaviti vlast NDH, odnosno istoga dana kada ju je njegov brat Slavko proglasio u Zagrebu. Slavko je bio austrougarski časnik, u NDH je obnašao niz najviših dužnosti, a postigao je i najviši vojnički čin - vojskovođa. Njegova sina Eugena Didu, jednog od prvih i najagilnijih članova Ustaškog pokreta (između ostaloga, organizator atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića), držalo se najmoćnijom osobom u NDH nakon Pavelića. Bio je na čelu sigurnosnog sustava, a od njezina osnivanja nalazio se na čelu Ustaške nadzorne službe te kao takav bio prepoznat od javnosti kao protagonist ustaškog terora. No, u drugoj polovini 1942. otac i sin Kvaternik izgubili su svoje položaje i otišli u egzil u Slovačku. Dok je Slavko izručen Jugoslaviji i pogubljen, za Eugena je Draganović kazao "da ga je spasio neki viši funkcioner NUP Italije, koji je za vrijeme NDH bio italijanski policijski ataše i šef ob. službe u Zagrebu". Didinu obitelj u Argentinu otpravio je Draganović. Spomenuo je i kako je Stjepana Hefera, bivšeg HSS-ovca, koji je u NDH bio na čelu Velike župe Baranja i ministar seljačkog gospodarstva i prehrane te naslijedio Pavelića na čelu HOP-a, na brod za Argentinu ukrcao svećenik Karlo Petranović. Na kraju, Draganović je izjavio kako je pomogao u slanju u Argentinu i bugarskome premijeru Aleksandru Cankovu!
Izvještaj o ovom dijelu ispitivanja ovako je završen: "Draganović izjavljuje da je Vatikan, za njihovo izdržavanje do iseljenja u Argentinu, dao 12 milijuna lira. Na Draganovićevo inzistiranje vatikanski izaslanik u Argentini monsinjor Mack Gheough (očito McGeough op. au.) dobio je od Perona besplatne karte za prebacivanje emigranata iz Italije u Argentinu. Cijelu stvar vodio je Draganović. Kasnije je direktnim kontaktima sa Argentincima dobio još nekoliko stotina visa i besplatnih karata za izbjeglice."

Piše: Wollfy KRAŠIĆ

Za Eugena je Draganović kazao "da ga je spasio neki viši funkcioner NUP Italije, koji je za vrijeme NDH bio italijanski policijski ataše i šef ob. službe u Zagrebu".
Nije samo Krunoslav Draganović bio angažiran u pronalasku smještaja nego i neki drugi svećenici iz Zavoda sv. Jeronima u Vatikanu.
Na ‘crnoj listi‘, kako izjavljuje, bilo je oko 820 emigranata - Srba, Hrvata, Slovenaca, koji su se nalazili u zemljama oslobođenim od zapadnih saveznika.
U Zavodu za kolonizaciju
Kunoslav Draganović (1903.-1983.), svećenik, povjesničar i političar, jedna je od najkontroverznijih osoba novije hrvatske crkvene i političke povijesti. Od svibnja 1941. član je Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju, te kao izaslanik NDH u proljeće i ljeto 1941. u okupiranoj Srbiji i Makedoniji pomaže pri povratku u domovinu zarobljenim hrvatskim vojnicima bivše jugoslavenske vojske. Krajem kolovoza 1943. pridijeljen je hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici kako bi pomagao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu pri oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije. Uspostavlja vezu i uručuje podneske (1944. i 1945.) britanskim i američkim diplomatima u Rimu, te savezničkom vrhovnom zapovjedništvu za Sredozemlje u kojima se traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za Hrvatske oružane snage i izbjeglice iz NDH. Kraj rata i slom NDH zatječe ga u Rimu. Uz znanje Vatikana obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji u kojima se nalaze hrvatske izbjeglice i pomaže im. Istražujući po raznim arhivskim fondovima, autor je pronašao u Hrvatskom državnom arhivu, Fondu Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske, zapisnike o iskazima Krunoslava Draganovića pred komunističkim istražiteljima, nakon njegovoga zagonetnog povratka u Jugoslaviju u rujnu 1967. godine. Ti iskazi su i glavni temelj ove knjige.

(Tekst s korica knjige Krunoslav Draganović: Iskazi komunističkim istražiteljima, autora Miroslava Akmadže)
Važnija djela
Hrvati katolici Bosne i Hercegovine u svijetlu statistike, 1926.

Massenübertritte von Katholiken zur "Orthodoxie" im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft, Rim, 1937., (prevedeno na hrvatski Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje, Mostar, 1991.) - samostalno.

Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. - uredio.

Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji - Cerkev v Jugoslaviji 1974., Zagreb, 1975. (II. izdanje) - uredio sa skupinom suradnika.

Hrvati i Herceg-Bosna, Sarajevo, 1940., - samostalno, pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin, Nova Tiskara, Vrcek i dr.

Katolička crkva u srednjovječnoj Bosni u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1942. - sudjelovao.

Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1942.-1945. - sudjelovao.

Enciclopedia Cattolica, Vatikan - sudjelovao.

Poviest Crkve u Hrvatskoj, Zagreb, 1944. - u suradnji s Josipom Buturcem.

Mali priručnik njemačkog jezika za hrvatske radnike, 1958.

Sa Kupreške visoravni, Otinovci-Kupres, 1970., (2. izd, Baško Polje-Zagreb, 1994.) (u suradnji s Miroslavom Džajom).

Katarina Kosača Bosanska Kraljica, Sarajevo, 1978. - samostalno.

Surađivao je i u časopisima: Vrhbosna, Croatia sacra, Napretkovom kalendaru, Starine, Danica, Hrvatska revija, Novi život, Naš put i inima. (Izvor: Wikipedija)