Magazin
POVRATAK U PROŠLOST

Zlatno doba pučana i baruna
Objavljeno 7. srpnja, 2018.
UZ IZLOŽBU VALPOVAČKI VLASTELINI PRANDAU-NORMANN:SVJEDOČENJE 93-GODIŠNJEG OSJEČANINA DARKA MERGENTHALERA

Premda se posljednjeg dana lipnja službeno zatvorila velika izložba "Valpovački vlastelini Prandau-Normann", otvorena u ožujku na četiri lokacije (u Muzeju Slavonije, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, Državnom arhivu u Osijeku i Muzeju Valpovštine), sigurno je kako će u Muzeju Slavonije - koji te obitelji predstavlja kao bibliofile, kolekcionare i donatore - biti produžena do jeseni. Ondje

će, kao dio programa Osječkog ljeta kulture, 11. srpnja biti priređena promocija velikog, zajedničkog, kataloga izložbe.Sam po sebi ovaj kulturni događaj, koji bi se zbog opsega programa mogao nazvati iznimnim, podjednako je važan i za Valpovo, u kojem je bilo središte vlastelinstva s dvorcem, i za Osijek, koji je vlastelinima bio poslovno sjedište s poznatom palačom na gornjogradskom trgu te mjesto u čijim se institucijama danas čuva većina kulturne ostavštine obitelji Prandau i njihovih nasljednika Normann. Kako je ovaj događaj bio važan i za nasljednike nasljednika, vidi se po tome što je svečanom otvaranju nazočio i publici se, među ostalima, obratio Georg Baron von Pereira-Arnstein, praunuk posljednjeg valpovačkog grofa Rudolfa Konstantina Gustava Normanna (kojem je otac Rudolf Josip Normann umro u Valpovu 1942.). Oba Rudolfa kolokvijalno se spominju kao stariji i mlađi. I dok su Barona von Pereira-Arnsteina, ne samo u ovoj prilici, Valpovčani već imali priliku upoznati, malo je živih koji su zapamtili ili čak upoznali posljednjeg pravog vlasnika valpovačkog vlastelinstva Rudolfa Normanna mlađeg, za kojeg su, kao i za onog starijeg, svi u Valpovu iz priča čuli, te se i danas tamo rado spominju. Oni koji su Normanna mlađeg poznavali zvali su ga Rudi, a i sam se često tako znao potpisivati.
BISTRINA I SVJEŽINA UMA
Jedan od rijetkih koji ga je upoznao i još ga se živo sjeća jest 93-godišnji Osječanin Darko Mergenthaler. U početku nevezano uz ovaj izložbeni projektom, posjetili smo ga u posljednje dvije godine nekoliko puta u njegovu stanu na zagrebačkim Ravnicama, zbog preuzimanja predmeta iz obiteljskog vlasništva koje je odlučio donirati Muzeju Slavonije, kao što su to u tom razdoblju učinili "zagrebački Osječani" Heda Šohaj, supruga poznatog slikara Slavka Šohaja, Alojz Petrović, poznati gimnastičar i olimpijac, te povjesničar Ive Mažuran, od kojih su neki, nažalost, u međuvremenu preminuli. Unatoč svojim godinama Darko Mergenthaler je čovjek nevjerojatne bistrine i svježine uma, vrlo dobrog pamćenja, pa i zdravlja. Ugodan je za razgovor, koji s njim nikada ne odlazi u repetirajućem smjeru. Za jasnoću vjerojatno može zahvaliti svom dugogodišnjem zapisivanju sjećanja na obiteljske pretke, čime se intenzivno bavi već godinama, a rezultat čega su stotine ispisanih stranica. Kako mu je obitelj blisko povezana s Valpovom, Osijekom - u kojem prezime Mergenthaler nije rijetkost u drugoj polovini 19. st., te s Normannima, zanimljivi su i predmeti koje je darovao. Tako se tu našao šešir - polucilindar, trgovine "Franjo Černuta i sin" iz Osijeka, stolna svjetiljka sa staklenim cilindrom "Heim Esseg", odlikovanja njegovu ocu, poznatom osječkom odvjetniku Pavlu Mergenthaleru od kralja Aleksandra I. i niz diploma, dokumenata te fotografija važnih za društvenu i kulturnu sliku Osijeka, pa i Valpova prve polovine 20. st. Tako u jednom notesu Darkova pradjeda Antuna - krojača, rođenog u Osijeku 1834., među važnim obiteljskim zapisima nailazimo na fatalističko razmišljanje o, na horoskopski način, nesretnim datumima za čovjeka u kalendarskoj godini. Takvo razmišljanje Osječanina sredinom 19. st. moglo je vjerojatno nastati zbog mučnog iskustva prerane smrti neke od svojih osmero djece. No ima tu i aktualnih događaja s bližeg prostora (nesreća na osječkom mostu 1882., velike poplave i potresi, smrt baruna Prandaua), kao i šire važnijih događaja (krunjenje Franje Josipa I., okupacija Bosne, smrt engleske kraljice Viktorije itd.).Antun je sinu Ferdinandu očito priuštio dobro školovanje s obzirom na to da je on 1880-tih postao upravitelj valpovačkog vlastelinstva. Tamo se vjenčao s Marijanom Sieber. Jedan od potomaka njezine sestre je u Osijeku i šire poznati književnik Bogdan Mesinger, rođak i jedan od rijetkih sugovornika Darka Mergenthalera. Jedno od troje djece iz braka Ferdinanda i Marijane bio je Pavao Mergenthaler, rođen 1891. Kako je bio vršnjak Rudija Normanna, zajedno pohađaju pučku školu. Bili su najbolji prijatelji - kako u djetinjstvu tako i poslije.
PRVI PLES U OSIJEKU
Kad je Pavlu iznenada u 41. godini umro otac Ferdinand obitelj se preselila u Osijek, gdje je završio gimnaziju. Studirao je pravo te studijski boravio u Parizu, Kölnu, Berlinu, Münchenu i Pragu. Za Prvog svjetskog rata bio je na ruskom bojištu i Soči, preživio te diplomirao pravo 1919. u Zagrebu. Bio je jedan od najboljih gimnastičara u osječkom Sokolu toga vremena. Tako se jednom sa studija u Parizu uputio ravno u Prag na natjecanje iako u Parizu nije imao trenera pa se sam pripremao kako je znao i umio te ostvario vrijedan rezultat. Nakon rata radio je kao gimnastički trener u Osijeku, a u sokolskom savezu Kraljevine Jugoslavije postao je jedan od glavnih ljudi. Zbog doprinosa u tom području odlikovao ga je i kralj Aleksandar. Profesionalno je bio odvjetnik u zajedničkom odvjetničkom uredu s Isom Cepelićem, poznatim književnikom i jezikoslovcem, a poslije je radio samostalno. U pravnim poslovima zastupao je i Rudija Normanna, koji mu je bio i vjenčani kum kada se 1922. vjenčao s Mirom, kćeri u Slavoniji poznatog kotarskog predstojnika i dožupana Mile Kramarića. Njegov portret, rad slikara Jose Bužana, Darko čuva i namjerava ostaviti Kramarićevu rodnom Ogulinu. Mira Mergenthaler voljela je u svojim pismima detaljno opisivati događaje, što je danas dragocjeno s obzirom na suhoparnost službenih dokumenata, pa i novinskih članaka, kao izvora za lokalnu povijest. Tako, na primjer, o svom prvom plesu u Osijeku, u hotelu Görög (Royal), nakon vjenčanja u jednom pismu kaže: "… Bio je to naš prvi ples u dvoje, tj. nakon vjenčanja. Prvo ću reći da iza plesa imam takav Katzenjammer i da sam došavši kući spavala od 5 do 11 i popodne od 3 do 5h. To dovoljno kaže… Već doma smo Pavel i ja bili veseli, dugo smo se spremali i ogledavali i uživali u tomu. Dala sam se češljati, a haljinu izrezala oko vrata baš ballmäsig (Vera bi se zgražala, no mama /Omama/ je rekla upravo kako treba, a što Pavel veli ne smijem reći… Dvorana je bila bogato i šareno iskićena. Zidovi su bili sasma prekriti tulipanima koji su visili na lančićima. Na stropu luster od metra širine od crvenog i žutog papira, a od njega od jednog do drugog kuta dvorane povučeni lanci u razmaku od 4 cm - sve je to djelovalo kao neki prozirni strop. Luster i mnogi lampioni davali su crveno svjetlo, tako da su svi gosti bili u refleksu crvenog… Kad sam ušla s Pavlom u fraku u dvoranu, čekao nas je tamo krug dama i gospode koji su primali, te smo se svi pozdravljali a barunica mi je odmah rekla: herrlich ist die Toillete… Zabava je bila, može se reći tako otmjena kao nikada, a uz to animirana kolosalno. Ja sam plesala neprestano, osim boston-valcera kojeg ne znam, i Sir roger, što nisam radi oprave plesala, jer bi mi ju razderali. Kadrilu sam plesala s aranžerom Pavlom, pak smo bili I. par, prem sam već odbila jednog plesača. Među ostalim plesačima je bio i dr. Niederle. Clary je kraj nas plesao kadrilu sa Somogji-evkom i Buchwaldovom, što me je frapiralo. Mi smo, Pavel i ja, imali vis-a-vis Minku i Jankovića. A plesala sam i Shimy i da znaš kako mi ide!"U njezinim pismima mogu se naći i opisi života u valpovačkom dvorcu (1929.): "… Jučer smo bili u Valpovu preko dana. Bila sam i ja pozvana za Rudijev imendan. Starog nije bilo, svi mi i petero mladih, pa se sviralo na klaviru i harmoniju i bilo je veselo. Meni je Rudi točio šljivovicu u vodnu čašu, a pri ručku silom šampus točio, doduše nisam se branila, kao što se nisam branila ni da opetujem sladoled od lješnjaka. Inače je ručak bio jako jednostavan, takvog mi nikad ne bi našim gostima priredili za imendan, ali zato ti otmjeni želuci sigurno nisu imali žgaravicu ni napuhivanja kako mi znamo nakon naših obilnih jedenja imati. Mene je grofica toliko mazila da me je polegla popodne na svoj divan, nosila stolicu pod noge da mi višje leže rekavši sie sind das so gewöhnt jer sam joj o tom jednom pripovjedala i čitala mi novine, a ja sam dremuckala..." Dakle, slika društvenog života Osijeka i Valpova nakon Prvog svjetskog rata gotovo dostojna Vilme Vukelić. Inače, njezin muž Pavao Mergenthaler bio je vrlo svestran sportaš, uz gimnastiku, u slobodno vrijeme bio je skakač u vodu, plesač, skijaš, a ponajviše tenisač. Najviše slobodnog vremena provodio je tako u perivoju ispred stana (Vijenac Ivana Mažuranića 1) igrajući tenis u novoosnovanom klubu, kojem je jedan od osnivača, a koji se i danas nalazi na istom mjestu.
PRESELJENJE U ZAGREB
Kada mu se 1925. rodio sin, Rudi Normann bio je opet kum. Krštenje je obavljeno u današnjoj konkatedrali, a tom prigodom kum je krštenika darivao srebrnom čašom i srebrnim priborom za jelo s inicijalima D. M. Darko Mergenthaler cijeli se svoj život služi isključivo tim priborom.Kako mu je otac Pavao uvijek među svoje društvo i rodbinu odnekud donosio novotarije kao što su fotoaparati i gramofoni, tek je sa sinom došao na svoje. Kupovao mu je mnogo igračaka, ponajviše onih s edukativnom svrhom. Primjerice globus, mali poljski top iz kojeg se doista moglo pucati gumenim metcima, lađicu koju je pokretao kamfor itd. Jedna od tih igračaka bila je automobil "Bing", tada igračka najvišeg dometa u izradi realnih igračaka: na navijanje, s kočnicama, upravljanjem, pomičnim otvorima i svjetlima. To čudo od igračke, koju mu je otac kupio u Osijeku 1927., i danas je s njim.Može se zaključiti kako je Darko imao vrlo zanimljivo i sretno djetinjstvo u Osijeku, provodeći ga u raznovrsnim igrama oko stana i na teniskom igralištu, a kojeg se sad sjeća samo u rijetkim slikama.To bezbrižno djetinjstvo prekinula je očeva bolest kojoj osječki liječnici nisu mogli naći uzrok, pa je Pavao potražio pomoć kod liječnika u Beču. Međutim, ni oni ga nisu mogli izliječiti. Umro je 1931., u jednoj bolnici pokraj Beča, s 40-ak godina, kao i otac mu Ferdinand. Svečana komemoracija priređena je u Sokolskom domu, odakle se posmrtna povorka uputila na željeznički kolodvor kako bi bio prevezen u Valpovo i pokopan u obiteljskoj grobnici. "Najednom je taj snažni čovjek otišao", kako je to vidio sin Darko.
Piše: Ante GRUBIŠIĆ
Preživio je Prvi svjetski rat, te diplomirao pravo 1919. u Zagrebu. Bio je jedan od najboljih gimnastičara u osječkom Sokolu toga vremena...
Kum Rudi Normann je krštenika darivao srebrnom čašom i srebrnim priborom za jelo. Darko Mergenthaler cijeli se svoj život služi isključivo tim priborom...
Pavao Mergenthaler bio je vrlo svestran sportaš, uz gimnastiku, u slobodno vrijeme bio je skakač u vodu, plesač, skijaš, a ponajviše tenisač...
Zapisano u memoriji
Očeva smrt poremetila je sve obiteljske planove o životu u Osijeku. S majkom se 1932. preselio u Zagreb njezinoj obitelji. Automobil-igračka iz Osijeka postala je simbol njegova profesionalnog životnog puta. Diplomirao je motorna vozila na Stojarsko-brodograđevnom fakultetu u Zagrebu te radio na poslovima UNICEF vozila u Regionalnom uredu UNICEF-a za Europu i Afriku u Parizu kao predstavnik Jugoslavije. Boravio je u Africi, a zbog bolesti supruge vratio se u Zagreb te neko vrijeme radio u INGRI, a potom 19 godina bio honorarni asistent na Katedri za motorna vozila Stojarsko-brodograđevnog fakulteta. Vodio je i Tehničku službu pomoći automobilistima na cesti Auto-moto saveza Hrvatske te je dugogodišnji član Društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja. Jednom, kada se sa suprugom vraćao iz Njemačke, 1963., svratio je u austrijski dvorac Rothenthurn, u blizini Klagenfurta, svome kumu Rudiju Normannu, koji je tamo živio od Drugog svjetskog rata. Zatekao je starca koji se s tugom i nostalgijom prisjećao rodnog Valpova. Razgovarali su na hrvatskom, koji je on zapravo i najbolje znao. Posjetio je i njegovu sestru Veru Csàky (umrla 1983. u Klagenfurtu) u obližnjem mjestu. Kako je oboje odraslo i najbolje godine života provelo „dragom starom Valpovu“, duboko su bili ganuti posjetom. Nakon posjeta primio je pismo zahvale od Rudija, koji dvije godine poslije umire. Danas u mirovini, Darko Mergenthaler zapisuje svoja sjećanja na sve te ljude i događaje.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana